Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zlatnirez

Marketing

Literatura ne mora biti tortura

Ja sam jeda od onih rijetkih koji su zaljubljeni u knjige i svaki slobodan trenutak koristim vireći u neko zanimljivo štivo. Oduvijek sam imala sreće imati odlične profesore koji su mi znali približiti svako štivo, pa i ono najteže probavljivo, a isto su mi tako davali dovoljno slobode u načinima interpretacije kao i u biranju samih naslova. Redovno sam se na satovima jezika mogla pohvaliti da sam pročitala nešto novo i zanimljivo, i podijeliti svoje oduševljenje s razrednim kolegama. Tako sam bezbolno prošla onaj put od "Koka u Parizu" do "Breze" i svaka je nova knjiga za mene bila avantura.
Na trenutak sam se izgubila u prvome razredu srednje škole kada su mi iznenada servirani brojni majstori starije hrvatske književnosti pa sam i ja slijedeći većinu počela eskivirati lektiru i satove iste jer ta djela jednostavno nisam razumjela, niti sam željela čamiti nad meni stranim tekstovima. U tom je trenutku ljubav između mene i knjige gotovo pukla. Ipak, s lektirom u višim razredima srednje škole otkrila sam čitav jedan svemir nove, nabrijane književnosti za odrasle kakvu do tada nisam poznavala. Mislim da je prva knjiga koja mi je otvorila vrata pakla bila "Mi djeca s kolodvora Zoo". U gimnaziji su se k tome počela ispod tezge razmjenjivati djela Bukovskog, Anais Nin, Philipa Rotha, Geneta, Bulgakova, južnoameričkih fantastičara, političkih disidenata, narkomana, raznih luđaka s ceste, ispovijesti skitnica, otpadnika, homoseksualaca ili nezasitnih perverznjaka, suicidaša i depresivaca, masturbatora, lopova i varalica, moralnih izopćenika najgore vrste... Sodoma i Gomora! Na dlanu su mi bile sve one teme o kojima sam željela slušati - seks i ostale svinjarije o kojima su svi tako uporno šutjeli. Napokon! Nisam mogla vjerovati svojoj sreći dok sam potajice donosila kući "kompromitirajuća" djela s kojima je svaka školska lektira bila neusporediva. Nježno sam rukovala izlizanim knjižicama i tiho ih preporučivala prijateljima iz školskih klupa.
Osjećali smo se važno i odraslo. Paleći prve cigarete i kušajući prve tople bambuse dok smo sjedili negdje uz more, raspravljali smo o Bukovskom i vjerovali da se zaista kužimo u književnost.
No s knjigom s čovjek nikada ne prestaje čuditi. Nije bilo tako davno kad sam se ugodno iznenadila uzimajući u ruke prve predstavnice tzv. chick-literature. Bilo je to tako svježe, novo i opuštajuće iskustvo. Obične žene koje nikako ne opstaju u suvremenom svijetu. Guše se u novčanim, poslovnim i ljubavnim problemima, a sve na kraju ipak nekako dobro završi... Čista razonoda!
Kad se samo sjetim zadovoljstva koje osjećam svaki put kad naiđem na neku novu, zanimljivu knjigu i slatkog iščekivanja večeri, kad ću napokon ponovno zaroniti u mirisne požutjele stranice.
Sa strpnjom gledam nove generacije koje bježe od knjige kao vrag od tamjana i bojim se da je dijelom kriva i loše koncipirana lektira koja uvijek forsira naslove neprilagođene dobi i već u ranim godinama mlade odbija od knjige. Lektira ne slijedi nove potrebe i afinitete djece, a oni su djeca video igara i specijalnih efekata, i nemaju strpljenja premetati njima naporne stranice. Već u prvom srednje oni odustaju i zauvijek okreću leđa knjizi.
Danas više ni gimnazijalci ne čitaju. Nemaju vremena?! Čitaju tuđe uratke, skraćene verzije i kritike te iz toga spremaju lektire.
Pitam se hoće li knjiga kao medij u ovome bešćutnom vremenu izumrijeti kao što su nestale one ploče s kojima su naši djedovi išli u škole, kao što su nestali svitci, papirus i pergamena?
Možda sam smiješna i nostalgična? Možda sam previše romantična ili me je jednostavno zgazilo vrijeme, ali ja doista ne mogu zamisliti da prije spavanja čitam nešto s laptopa... S knjigom se može na more, u krevet, u kafić, na put... Ona miriše na sigurnost, ali i na avanturu i svaki nas susret s njome obogaćuje i ostavlja trag na intelektu i duši. Druženje s knjigom počinje u najranijem djetinjstvu i razvije li se u ljubav, tom druženju nema kraja. Počnemo li od kraja police u gradskoj knjižnici, prema tematici ili abecedi, jednom započeta avantura čitanja nikada zapravo ne prestaje.

Post je objavljen 01.12.2006. u 17:37 sati.