|
|
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Mala razmišljanja još manjeg čovjeka 
molim vas da mi ostavljate komentare bilo dobri, loši, pozdravi, bilo kaj vam padne na pamet! volio bi to, ako, tako da me malo razveselite, uljepšate mi dan!!! hvala svima!!!
nešto o meni:
usamljena vaga koja je pronašla novi način zabave i upotpunjavanje radnog ljenčarenja, našla novi smisao ovoj zabavi, uljepšala sebi dan, obilat ljenčarenjem i gledanjem tv-a...
smisao života pronalazim između ostaloga u glazbi, i cijeloživotnim gledanjem tv-a...
maštam o punoj zdjeli kokica i daljinskom upravljaču u ruci...
kad bum veliki kupiti ću si plazma tv...
obožavam ležanje na travi...
smatram da prava ljubav sve pobjeđuje...
moj život je u rukama velikog tatice...
sreća je nešto čemu svi teže, a hrabri imaju... budimo svi hrabriji...
prijateljsto je najljepša pojava na zemlji... budi moj prijatelj...
ljubav je kao vjetar, ne vidiš je, ali je osjećaš...
ljubav je kao labirint, ili se izgubiš, ili pronađeš ono što si tražio... ja se bojim u njega ući...
ŽIVOT
Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadiđi je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija,uhvati se s njom u koštac.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga.
:: Majka Terezija ::
hhhyhyhyhyhyhhh.... da, to sam ja......
Fall Out Boy Lyrics
Thnx 4 The Mmrs Lyrics
In The Crossfire Lyrics
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
cool linkovi:
Srebromalo
Luna
Norga
Vesnaaa
...Tuga dolazi kasnije...
Zabranjena istina
Bite Fight
Fall Out Boy Lyrics
Dance, Dance Lyrics
Free Website Counter
Moj ICQ broj:256045566
MSN: ivanb2210@hotmail.com
obožavam poslovice, veliku većinu, jer nam govore o nečemu što i sami podsvjesno znamo, ipak ne radimo, ali bismo voljeli, a ovo je moj izbor:
Pesimist je optimist s iskustvom...
"Što mi vrijedi ovaj vanjski oklop kad je bitka u meni."
"Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka, čak i kada se uhvate za glavu."
"Nije lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa. "
"Bolje izgubiti trenutak u životu, nego život u trenutku! "
"Mala djeca piju mlijeko, a velika krv. "
Veseo čovjek je kao sunce; kud god ide, osvjetljava.
Turska poslovica
Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav,nikada nisi volio.
William Shakespeare
Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne možeš biti sretna osoba.
Richard Bach
Čudno je to kako je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.
Ivo Andrić
Tko ima sreću nije mu potreban razum, tko ima razum potrebna mu je sreća.
Njemačka poslovica
Ako ne možeš preko prijeći, a ti prijeđi ispod.
Singer
Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu.
Helen Keller
Čuvaj se malih pukotina; mala će pukotina potopiti i veliki brod.
Benjamin Franklin
Nikad nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novaca je prolazno stanje: biti siromašan je stanje duha.
Mike Todd
Kad su svi protiv Vas to znači ili da ste apsolutno u krivu ili apsolutno u pravu.
Albert Guinon
Vi vidite stvari i pitate «ZAŠTO?», a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam «ZAŠTO NE?»
George Bernard Shaw
Uvijek je jeftinije posao dobro obaviti prvi put.
Philip B. Crosby
Tko želi nešto naučiti, nači će način; tko ne želi, naći će izliku.
Pablo Picasso
Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.
Arthur Shopenhauer
Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što nešto sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli nešto provjeri, kudi prije nego se u nešto uvjeri.
Arapska poslovica
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede.
Konfucije
Ljepota nije čudo, ali čini čudesa.
Milan Begović
Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladnije vrijeme, jer nisi siguran da ćeš ga ponovo imati.
Katarina Sijenska
Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima.
Hoffer Eric
Naše ja nije nepromjenjivo. Svaki dan treba ga stvarati, i braniti, izvjesne osobine odbacivati, druge stvarati.
M. Barres
U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Engleska
Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.
Erich Fromm
Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto.
Elizabeth David
A zavoljeti sebe istinski, znači ne voljeti samo sebe.
Jevgenij Jevtušenko
Zar voli onaj koji samo govori - "volim"?
Suahili
Samo onda istinski volimo kad više nemamo potrebe da to kažemo.
Engleska
Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi.
Ruska
Ljubavne rane može izliječiti samo onaj tko ih je zadao.
Njemačka
Ostavi onome koji voli ono što voli, jer ako mu kažeš da ostavi ono što voli, on će i dalje voljeti ono što voli, a tebe će mrziti.
Senegal
Nije dovoljno ljubav posaditi, treba je i zalijevati.
Njemačka
Ne proklinjite mrak... Upalite svijeću!
Pazi što želiš, moglo bi se ostvariti!
Voli da bi bio voljen.
naravno, ovo je dio, napišite mi svoju najdražu...
DESET ZAPOVJEDI OPUŠTENOG MIRA
1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.
2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe; otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati ... samo sebe sama.
3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću ... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtjevajući da se one prilagode mojim željama.
5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.
10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činom dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.
Papa Ivan XXIII.
Prir. Marko V.
grizem, grizem, gladan sam, klikni da me spasiš gladi!
naj serije:
1. dodir s neba
2. uvod u anatomiju
3. tree hill
4. strasti
5. dosjei x
prijatelji
naj filmovi:
1. shrek 1,2,3
kuća voštanih figura
2. američka pita 1,2,3,4,5
3. madagaskar
pogrešno skretanje
4. ovo nije još jedan film za tinejžere
5. šetnja koju ću pamtiti
10 razloga zašto te mrzim
James Blunt Lyrics
Da li ponekad razmišljate o svojim uništenim snovima? O mogućnostima koje ste nepovratno izgubili i sada se kajete? O prilika u svom životu? Ili o nekim postupcima koje ste načinili na pogrešan način? Način koji vam se isprva činio u redu, a sada se premišljate, i mislite da je to bio samo jedan od „onih“ loših događaja, onih kojih se sramite i svom silom ih pokušavate zaboraviti, ali to vam jednostavno ne ide... jer što se više trudite na to ne misliti, to se ono sve više vraća u vašu misao, kao da vam se podsvjest ruga: „Hahah, znam što si napravio, hahah, luzeru! Kako si to mogao napraviti! HAHAHA! Sad će svi znati da si ti zapravo, nitko i ništa!!! Nesposobnjakoviću! Hahahha!!“. Dal sam jedino ja toliko jadan? Zato jer mi je žao skoro svega u mom životu? I sada sam pun tajni i neizrečenih neprilika, i neuspjeha... i kako to sada pomaže meni kao osobi? Naravno, sad sam jači, mo'š mislit!!! Jači sam u tome što sada neke stvari mogu jednostavnije prešutjeti i skrivati, jer sam se s godinama usavršio, napokon, da sam za nešto sposoban. Makar mi to i škodilo...
Ponekad je nešto lakše napisati nego reći, ponekad uraditi, a ponekad ostaviti stvari da jednostavno idu svojim tokom, polako i sigurno.... ponekad se osjećam sretnije, i to samo onda kada imam nekoga kraj sebe, nekoga tko je u sličnom „sranju“ kao i ja... onda se ne osjećam nesposoban, jer sam jednak, a ne izopćenik, lutalica na samrti vlastite gluposti... razmišljam što bi bilo kada bi se ja izgubio u magli... u gustoj šumi prepunoj bijele neprozirne magle, šuma puna prepreka, pravi... život... imao bih puno izbora... recimo izaći iz nje... paaa, čekati da me netko pronađe... hodati, pronaći izlaz... a što ako vam kažem da se ja u njoj već nalazim i da sam se izgubio? Bi li me tko želio potražiti?? Dal bih kome nedostajao? Pitam se... Voli li tko zapravo mene? Volim li ja koga? Moj život ne poznaje nikoga, mome životu je najpotrebnija tuga, sreća tu ne postoji... čemu svi govore o ljubavi, kada ona ne postoji za osobe poput mene?? A ako i nastane u meni ljubav, ja više ne bi bio ista osoba... ne bi li to bilo loše?? Ne imati na svijetu ovakvog pesimista?? Osobu koja je istinski nezadovoljna svojim životom... koji bi to bio gubitak, za svijet?? Ove budale se više nitko ne bi ni sjećao, budale koja je imala nešto, zapravo ništa, čemu bi se imala ponositi!
Osjećati se ovako je nešto što se ponekad svima može dogoditi... pogotovo ako ih jednom ulovi crna misao, koje se ne mogu riješiti... a jedna crna misao vodi drugoj i tako u nedogled.... I ja sam se osjećao čudno i pritisnuto vlastitim riječima pisajući ovakvo nešto, crne misli su mi se motale, i već sam pomislio ubiti vlastitog glavnog lika, sebe... koji je to smisao?? Jesam li ja pesimist? Ne kažu li da su pesimisti samo optimisti s iskustvom? Radovati se nečemu i razočarati se, poslije kada nam ne uspije... ja sam osoba koja odmah više ne zna kako dalje, kako se suočiti s novim izazovima... jednostavno bih sjeo, i čekao da se to riješi samo od sebe... a naravno, ta moja teorija, uh, prava je, jednostavna, super je.... polako te ubija, i postaješ „crna“ osoba... divno!?!?!? Molim?!?!? Kada bi se osobe dijelile na bijele, sretne i crne nesretne, ja bih bio prugasto sivi! Što god vam to značilo! Ja si zamišljam, nešto ovako, rođen bijel, život ga čini crnim, dobiva na bijeloj crne pruge, sada se sam čini još crnijim, i sada bijela se bori protiv crne i postaje siva, postaje prugasto sivi... a temeljna boja je bila bijela? Kako to da je sad sivi? Kako to? Nadam se da još uvijek postoji tračak negdje te bijele boje...ali zašto ona mora biti poražena? Zašto se crnoj ne mogu oduprijeti? Zašto mi je crna tako privlačna? Što li je u njoj tako lijepo?? Nešto neodoljivo... sigurno je nešto lakše, i zbog toga je privlačnije... lakše je sjediti, lakše je ne živjeti, lakše je ne razočarati se, lakše je gledati sa strane i smijati se... jer ako se previše približiš može postati tužno, možeš se i rasplakati.... postaneš bezvoljan, i sve ti je svejedno, sve ti postaje bezveze, život više nema smisla, ljubav više nema smisla, prijateljstvo više nema smisla, sve je bezveze, životni moto postaje neživljnje, i preživljavanje se čini nemoguće.... dani postaju kraći, noći duže... sunce ne sja više kako je nekada, i mjesec je prokrvario, i ti shvatiš da je tako dalje više nemoguće...
Probudiš se u znoju i znaš da podhitno moraš nešto mijenjati... jer kako si počeo, loše ćeš završiti... ali još uvijek misliš da ono što nije dobro, ne treba mjenjati... jer ne voliš promjene... ponovo ti se spava... mijenjaj se, mijenjaj svoje misli, mijenjaj pogled, mijenjaj izgled, mijenjaj svoju dušu, filozofiju...
Kako svijet odjednom može postati sunčan? Kako dan ubija noć?? Kako se promijeniti? Ubrzo će sve početi, ali neće završiti... ljubav će nastati, prijateljstvo će pobijediti, život će živjeti mene, a ja ću se opustiti... neću se boriti... samo ću... živjeti....
nedavno sam shvatio da više ne mogu doć na jedan blog koji mi je bio vrlo drag, od !Uvod u anatomiju!... pitam se što se je dogodilo da ga nema??? obrisan?? zašto??? pitanja!!! samo pitanja... ako se pojavi osoba koja ga je pisala neka mi da nove informacije u vezi s blogom, recimo, ako ima novi i slično...
hvala na razumjevanju... pozz
pogledam oko sebe, a jedino što vidim su drveća divljeg kestena. zreli plodovi popadali po zemlji, a njihove bodlje omotača izazivaju strah, od boli koju bi zadale svojim nevinim promatračima... uzimam jedan kesten, ne razmišljajući, i stavljam ga u svoj džep... prstima prolazim po njegovom pokrovu... dodir je ugodan, i u meni izaziva sjećanje... sjećanje na školu, na prijateljicu iz mladosti, na prošlost... sjećam se njezine zabave, i njezina kestena, njezinog osmijeha, prijaznosti, dobrote i topline... pitam se, gdje li je sada? što li radi? ima li i sada kesten u ruci? ili u džepu? ili u sobi? prolazim gradom, noć obasjana zvijezdama, ali kesten ne puštam iz ruke... razmišljam, kako li se je zvala, moja prijateljica iz razreda, i dal je je ostvarila svoje snove... ono čemu se je nadala, da li je sretnija, i zadovoljnija? ja nisam i pitam se dal sam to mogao promijeniti... primam kesten i prstima prolazim po njegovom pokrovu... što li to sve znači? dal sam ju zaboravio, dal ovaj kesten više nema istu namjenu, zabavu, kao prije? zašto je sada zamjena za tugu??
dolazim kući, u sobu, skidam jaknu i sjedam na krevet... u ruci imam kesten, još uvijek onaj isti... i soba je puna kestena, već odavno stoje, sjede ondje na mjestu... sve ove godine, svake godine, jedan je više, i pronalazi svoje mjesto u mojoj sobi.. koliko je već jeseni prošlo, i ne sjećam se više... ali jedino što se sjećam je divlji kesten, i pogled, njezin pogled u moje oči... polako lijegam na krevet, smirujem misli, i ubrzano srce, stade... dah polako nestaje... ali ja živim u kestenu u divljem kesten pokraj puta, i čekam, čekam da ona dođe, da dođe i da me pokupi, i u meni pronađe radost, kako sam ja, u mladosti, je pronalazio u njezinom društvu...
P.S. za sve iskrene prijatelje na svijetu....
pozz svima....
nadahnuće zahvaljujem susjedici irini
upustio sam se u avanturu pisanja pisma, da napomenem da je ovo samo plod moje mašte, ipak pročitajte...
Draga moja, neuzvraćena ljubavi....
Pišem ti ovo pismo jer ne znam kako bih drugačije predočio stanje svoga duha u ovome teškom trenutku, ovom trenutku moje slabosti. Ono što ti želim reći, meni je previše teško da ti kažem u lice. Jer ti kažeš, da i dalje želiš da ostanemo prijatelji, ali ja, ne znam da li ću to moći. Jer te još uvijek iskreno volim. Mislim, da li i ti mene, ali zašto je to moralo proći ovako? Gdje je tu lakši put? Neki na kojemu trnje neće ovako boljeti, a cvjetovi ruža će dvostruko ljepše mirišati? Zašto su ti i takvi dani iza nas? Sve bajke su savršene, ali pitam se dal je naša mogla potrajati...
Da li znaš kako si me povrijedila rekavši mi mrcino? Riječ boli... ali tebi je to sve bila samo šala! Telefonski, ili oči u oči, u šali, ili u zbilji, odlazim od tebe, pokunjeno... zato, zato jer me boli... boli me srce... zbog boli koju mi nanosiš, ti, ali pogotovo tvoje riječi... srce i mozak se bore, za prevlast, tvoja ličnost se je izbrisala u mome razumu, ali, ali u srcu ne... zašto??? Kako da te izbacim iz srca??? Želim li to zapravo??? Želim samo ponovo osjetiti za tebe ono što sam osjećao, ljubav koju smo djelili, osmijeh koji si izazivala na mome licu, toplinu u srcu, i totalnu pomutnju mog razuma... želim te blizu, ali sada si tako daleko... bole me riječi, koje ti želim reći... suza u očima, al' bol u grudima... teže je bez tebe nego što sam mislio... moja slabost je to, da te još uvijek volim, a ti? Ti želiš biti moja prijateljica!?! Zašto sve ovo nije lako??? Suočiti se sa sobom, umiriti si srce, uljepšati si život, koji je pun tuge... kako da se sada ponovo vratim na svoje noge? Uzela si mi sve, volju za živoom, vjeru u ljubav, u bolje sutra... ali to nisi smjela... jesam li kriv što sam te toliko volio? Ritam srca se ubrzava, dah mi staje, zrak na pola puta nestaje... zašto me ubijaš?? Ovako polako, da me više boli? Moja bol raste iz sekunde u sekundu, i nemam više mira... ne dozvoljava mi disati? Zašto mi toliko nedostaješ? Nedostajem li ja tebi? Da li je tvoja ljubav prema meni još živa? Diše li? Ili se je ugasila vatra u tvome srcu.... zapitam se što je gore, voljeti nesretno, ili uopće ne voljeti? Ja sam tebe volio. Ali zašto je ovako nesretno završilo??? Tužan sam, ali želim se ponovo nasmijati... depresivno gledam u ovaj papir, i ne znam, što više ti reći? Zapravo, želim se oprostiti... moje srce, moje srce je izgubilo rat, ljubav koja je nekada postojala više nije ovdje... spremio sam te duboko, zakopao, mrtvu... žar koji je naša vatra hranila, gasi se, i crni ugljen prekriva moje srce... srce crni, ljubav blijedi, a za sve si ti kriva... nestani... moja nesreća neka završi haranje u meni... nestani... i ne vraćaj se... razum je pobjedio, a ja se vraćam sebi, bez tebe... želim ponovo biti sretan... moram biti ponovo sretan... nažalost bez tebe, moja, moja neuzvraćena ljubavi...
Volim te nesrećo...
Danas sam se vratio iz škole, prepun nezadovoljstva i neočekivanih dojmova. Kao što sam vam i prije tjedan dana rekao, otprilike, dobio sam nove profesore u školi. I to dva, jedan profesor je ok, ali profesorica me je iznevjerila, razočarala i pomalo razljutila... točno se vidi da joj fali prakse, iskustva u radu s djecom, mladim osobama, kao što smo mi...
Rekavši u prošlom postu da ne bih trebao ocijeniti osobe prema prvom dojmu, malo sam se razočarao sam u sebe, prvi dojam mi se još pogoršao, i stvarno mislim da „moja“ profesorica nije baš toliko dobra kao što sam si mislio, prvih 5 minuta je bila ok, ali kasnije sve gore i gore. Moram napomenuti da je ona profesorica vjeronauka, odnosno, da je vjeroučiteljica. Svaki njezin komentar, odnosno, predavanje je prepuno sarkastičnih primjedbi, ili na naš račun ili na tuđi (mislim da se nije ni jednom našalila na svoj). Iskreno, upravo radi toga je i moj prvi dojam bio, ajde, malo bolji, smatrao sam da je zabavna. Ali tijekom prvog, pogotovo nakon drugog sata i neprestanog ubacivanja sarkaizama, i ponekad ironije, uostalom predbacivanja na naš račun, sam se zapitao, gdje je tu granica??? Kao profesorica, ili još bolje kao vjeroučiteljica, ona bi barem trebala poznati pojam tolerancije, prihvaćanje drugih osoba. Zar ne? Ne želim da me tome uči... ako ne zna ljudima ide na živce ako ih se neprestano omalovažava! Pogotovo da se onda smatraju manje vrijednijima... još ću jednom reći vjeroučiteljica je...
Moram napomenuti da još nije diplomirala, ali predaje nama... još ne znam kako su drugi reagirali na novu osobu u našem životu ali znam za neke, i oni su istog mišljenja kao ja.
Iznenadio sam se za mnoge stvari, kao, prva stvar, nije znala pročitati nam imena, ako je par pogodila, i to ako... ako učenik postavi pitanje, vjerujem da se na njega bi trebalo odgovoriti, čak i ako ne znaš, opravdaš se, ili kažeš da ćeš potražiti odgovor... smisao predavanja je da nas nečemu poduči, a ne da nju ne zanima jesmo li mi vjernici, zapravo dal vjerujemo... pa jel idemo na vjeronauk? Zašto? da se bolje upoznamo, sebe i vjeru, našu vjeru, a ona je tu da nam odmogne ili??? Možda sam i malo pretjerao, ali mislim da bi i neki učenici bolje vodili nastavu, nego..... oni koji se i sami malo razmišljaju o svojoj vjeri, pomalo da su neodlučni, bojim se da ih ovakav način ne otjera od vjere....
Otvaram natječaj za novu vjeroučiteljicu, jer nadam se da gore od ovoga ne može... ima li kandidata???
Zašto svako lice ima svoje naličje?
Zašto svaka riječ ima svoje značenje?
Zašto svako djelo ima svoju posljedicu?
Zašto se neke riječi ne mogu oprostiti?
Zašto se neka djela ne mogu oprostiti?
Oprosti ne znači ništa...
Volim ne znači ništa...
Molim ne znači ništa...
Neke djela su neprihvatljiva, oprosti ih ne ispravlja...
Neke djela su suvišna, ljubav ih nadopunjava...
Neke riječi potrebne, volja ih ne sputava...
Život je u mojim rukama...
Sreća je u tvojim rukama...
Ljubav je u našim rukama...
Ja te trebam, da te zovem svojom,
Želim da me zoveš svojim,
Molim da postanem tvoj,
Živim da budem tvoj...
Ljubimo se, zauvijek...
Kiša nek ne prestane padati...
Sunce nek ne prestane sjati...
Vjetar nek ne prestane puhati...
Dok naša ljubav se polako budi...
nemojte se jako ljutiti ali imam još jednu pričicu... pa pročitajte...(meni za volju
)
Bilo je rano jutro, a Mata nije mogao spavati nešto ga je mučilo i zadavalo mu brige, nije mu dozvoljavalo da zaspi, držalo ga je budnim, kao da je na nekim drogama. Ustao je umoran iz kreveta, i sjeo u futelju, uzeo daljinski i upalio televiziju. Stavio je svoje dugačke noge na stolić pokraj futelje i uzdahnuo: „I što da danas radim, dosadno mi je!“. Na programu je bila serija „Planet Zemlja“ i on je bio očaran njome. Zamisli u sebi: „Da barem mogu biti tamo, obožavam prirodu!“. Kada je serija završila osjećao se usamljeno, otišao je do svoja maloga brata koji je spokojno spavao. Vidjevši da mu braco spava odluči poći u sobu po mobitel ne bi li vidio da li ga se je netko sjetio. Mata je ušao u sobu u kojoj je prozor bio otvoren, a lagan povjetarac nježno ga je milovao po rukama koje su odjednom preplašeno podržavale vrata. Mata je odmah znao, sve mu je bilo jasno, kristalno jasno. On je otišao, ali Mata nije znao kamo, ali znao je da i on mora poći za njim. Bilo je vrijeme, da uzme svoje cipele i pođe na put...
Želja je bila sa svojom majkom u vrtu i sa njom brala jagode, prve ove godine. Sunce je lagano svojim zrakama milovalo joj lice, ostavljajući na njezinim rumenim obrazima obrise sunčanih poljubaca, a odsjaj od svijetlocrvenih jagoda u njoj je izazivao neki čudan osjećaj, poznati, ali isprva veoma stran i nepoželjan. Lagani povjetarac prošao je kroz njezinu tamnosmeđu podugu kosu, koja joj je polako ulazila u usta, te ju je ona svako malo micala i stavljala iza uha. S tim povjetarcem shvatila je odakle joj taj osjećaj poznat. Shvatila je poziv. Osjetila je nelagodu i naglo pustila ubrane jagode koje su se rasipale po tlu. Želji je sve bilo jasno, uzela je svoje cipele i krenula...
Iko je bio u sobi i lagano se podvukao pod pokrivač i pokušavao zaspati, ali nije mogao, nešto ga je mučilo. Motalo mu se po glavi i zadavalo mu glavobolje, ma zapravo više ga je smetala buka koja se čula izvana. U njegovoj je sobi potiho svirao radio, austrijska stanica. To je bio hit radio O drei, njegova omiljena stanica, koju nije mijenjao odkada mu ju je njegova frendica preporučila. Upravo je svirala pjesma Das ist meine Leben kada su se vrata njegove sobe širom otvorile. Svjetlost koja je dopirala iz susjedne sobe polako je njegovoj mračnoj sobi podavala oblik, slike, rukopisi, te razne črčkarije i papiri obješeni po njegovim zidovima izvirali su iz tame. Povjetarac je dopirao u osvjetljenu sobu, i svaki papirić na zidu polako je zaplesao na note pjesme. Iko je sjeo u krevetu, i zamislio se. Brzo je zatvorio oči, i črvsto ih stisnuo. Teško je izdahnuo i polako otvorio desno oko, a misao mu projurila kroz glavu i stvorila zbrku. Otvorio je i drugo oko, a misli se naglo posložiše, i on oprezno ustane iz kreveta. “Da, točno!“, pomislio je i ugasio radio, “ das ist meine Leben“! Uzdahnuo je, obuo je cipele i krenuo...
Mata je došao prvi, ali nikoga nije bilo. Nije znao da li se prevario ili je to istina. Ali to je bila istina, i Želja je došla gazeći teško pedale svoga staroga bicikla, glasno disajući. Pozdravili su se i pogledali ravno u oči i nasmijali:“ To je bilo davno, dobro vrijeme kada smo mi išli zajedno u školu, to su bili dani!“. Osjećali su se nekako neprijatno govoreći o tom vremenu kao da su stari ljudi koji se prisjećaju svog djetinjstva, ali oni su tek nedavno završili školu, pretprošle godine, i rastali se...
“Ovo je par cipela koji poznajem“, začuo se glas iz pozadine. Mata i Želja se naglo pogledaše i nasmiješe od uha do uha. “Pa , gdje si ti? Kako si mi?“,poviče Želja. “Ma, ja sam ti super! Nadam se da ne kasnim!“, nasmijao se Iko i pogledao oboje. Stari prijatelji ponovo su bili zajedno, na okupu, ponovo su bili ekipa. Zelene cipele koje je nosio Mata bile su svijetle, Ikine tamne, dok su Željine bile crvene...
“I kako dalje, ja ne znam kaj moramo dalje radit!“ zajauće Iko. “Jel se ti uopće sjećaš kaj je on nama rekao? Ne, jelda?“, kaže Mata. “Rekao je da ćemo znat kada moramo poć, da je sve to sudbina, a da će nam vjetrić potvrdit sumnju!“, kaže Želja. “Točno, taj povjetarac, i vi ste ga osjetili, zar ne?“, upita Iko. “Naravno“, odgovore mu. “Ali što sad? Ja sam zbunjen!“, zavapi Iko. “ Ma, ti si uvijek zbunjen!“ , nasmješi se Mata i dobaci Želji. “ Dečki, ok, vrijeme je već odavno prošlo da mi krenemo, a vi? Polazak!“. “A kamo idemo?“ , upita Iko. “Idemo k njemu!“, odgovori Želja. “Ali on je već krenuo! Kaj ćemo sad?“ umešklji se Mata. “Ma, molim te, kako znaš to?“ , Želji prikipi. “Imao sam neki čudan osjećaj danas, kao da je on već otišao, ali TI mi ne vjeruješ, zar ne?“,dobaci. “Naravno da ti ne vjerujem, čudi me kako si samo ti to osjetio, a mi ne!“. Pomisli Želja:“A kako da je upravo on to osjetio, a ne ja? Ma, nema veze! Tak i tak mu ne vjerujem!“. “Idemo!“, povikne Želja!
Kada su se pojavili ispred njegove kuće znali su da nešto nije u redu. Sve je bilo nekako pretiho i preobično. Mata je vidio da je bio u pravu, da je on već otišao ali...
Želji ništa nije bilo jasno, nije valjda da je on otišao. Nije mogla vjerovat da nije bila u pravu i uopće nije mogla vjerovat da je on bio u pravu. “I još se samo nemoj nasmijati, molim te!“ dobaci Mati. “Neću! Ha, ha, ha!“, kaže Mata i prasne u smijeh. “Nemoj se ljutiti, molim te, shvati me, ali i prihvati sebe, prihvati da si bila u krivu! Nitko te ne osuđuje ako si pogriješila, ali nemoj mi na šalu vratiti uvrijedom, ja...“, nastavi Iko: “Mi smo ekipa, jelda? Ne dajemo se lako, jaki smo, dobro ajde, vi ste jaki, vidi ove moje mišiće, hahahaha!“i pokaže svoje malene tanke ručice. Želji polako se zarumile obrazi, i na njezinom licu osvane smješak. Svi se nasmiju, te zagrle. “Žao mi je kaj sam tako reagirala na tvoj predosjećaj, Mata! I hajdemo, dečki!“. “Ma, sve je u redu!“,odvrati Mata. “I nakon ovoga bilo bi vrijeme da krenemo, kako bi Želja rekla, kasnimo!“, kaže Iko i primi Želju za ruku. “Pogledajte ovo, dajte dođite ovamo!“, vikne Mata ekipi, te oni pođu k njemu, koji stoji na tijemu kuće. “Ovo je neobično, zar ne? Jedino je ovaj prozor otvoren, a vrata su zaključana. Zašto? Hoćemo li ući u kuću?“, upita ih. “Ajde, ti odi prvi“, bojažljivo će Iko. Ušavši i kuću ništa im nije bilo jasno, sve je bilo drugačije, bilo je čisto, mirišalo je po ljubičicama, bilo je kao da netko drugi ovdje živi. Na njihovu nesreću upravo je tako i bilo, ovdje je živjela ona s njim. I Iko je shvatio da je u neprilici. Primio je Matu za ruku i rekao:“Ovo je loše, idemo odavde!“. Ali Mata ga nije slušao, zapravo, i samome mu je bilo neprijatno i neugodno u ovoj kući. Želji je pak u ovoj kući bilo ugodno, ali shvatila je i sama da nešto nije u redu. Nikada prije joj nije bilo ugodno u njegovoj kući! “Ovdje nešto nije u redu, on to ne bi tako očistio, nikada, ovdje mora biti da je neka cura, samo žena može učiniti kuću ovakvo lijepom!“, začudila se je Želja. “Upravo tako Želja, samo žena može učiniti onaj svinjac u ovu ljepotu! Stvarno mi nije bilo lako! Ali što vi ovdje radite?, upitala ih je Lepa, mala, ali ugodno popunjena ženica dvadesetih godina. “Tražite njega? On vam je već otišao! Jutros oko 9 sati!“. “Dal znaš kamo je otišao?“, upitao ju je potiho Iko. “Ne...“, odgovori mu Lepa. “Pa, kak se nismo prije sjetili! Pogledajte!“, Želja pruži Mati i Iku razglednicu na kojoj je slika Kalnika i kule. Iko pogleda na stol te vidi da je on na papiru nacrtao kulu kao u srednjem vijeku kako ju je on zamišljao da je izgledala. Isto kao i sada kula se prostirala od vrha planine do podnožja na kojem su ulaz zakrivala velika drvena vrata. Kula je bila kamena sa drvenim krovom, i na svakom vrhu je bio jedan strijelac. Bila je to vrlo dobro čuvana kula, naoružana do zuba, ali ipak tako mila i savršeno kamuflirana u okolinu! Seljaci su u okolici obrađivali svoju zemlju. Maleni izvor iz vrha planine im je davao vodu i hranio cijelo područje uokolo obraslo šumom. Mati se činilo kao da je tamo. Za njega je to bio pravi mali raj na Zemlji. Pogledavao je po stolicu ne bi li našao još koju predivnu sliku. Razgrnuši i prekopavši sve papire nije ništa našao. Postao je tužan i zamišljeno je uzeo sliku u ruku. Ekipa se pitala da li je on tamo i složili su se da jest. I odlučili poći na Kalnik. Mata je počeo pitati Lepu da li ona želi poći s njima kada ga Iko sa svojom malom rukom ali snažno udari pod rebra, te se ovaj naglo zaustavi:“ Hoćeš li...jao... ma nema veze...“. Iko se nasmiješi, ali Mata ga prijekorno i u boli pogleda: “Ma, nema veze, znam, idemo odavde!“. Želja je nestrpljivo očekivala taj trenutak polaska, ali nije im ništa željela natuknuti, samo se je pravila smirenom, ali zapravo u sebi je gorjela od znatiželje i nestrpljivosti. Pozdravili su se s Lepom i pošli prema Kalniku. Put je bio naporan, ali napokon su stigli: bila je to pobjeda za sve njih, posebno za Iku kojem je to bio prvi put da se samostalno odlučio na nešto ovakvo. Stigli su ispod kule, ali nešto im je bilo čudno, neki povjetarac im je ulazio u kosti, i svima je postojalo hladno. Pogled na kulu u njima je zastavljao dah, osjećali su se kao da lebde, ili da su postali duhovi i izgubili svoja tijela ili osjećaj za stvarnost. Kula je bila upravo onakva kakva je bila na slici u njegovoj kući. “Ovo nije stvrno!!!“, reče Želja, primajući se za Matinu ruku. Iko si je morao sjesti, te se pukne smijati. Uštipne se za ruku, i zajauče, shvatio je da ne sanja. Oči mu polako postanu suzne, i zamisli se. Nije mogao vjerovati! Ali Mati ovo nije bilo čudno on je znao da je on za ovakvo što sposoban, i nekako mu je bilo drago da je uspio vidjeti njegovu novu zanimaciju! “Koja prijevara! Ovo sigurno, sto posto nije stvarno! Pa 'ko bi bio tako lud da učini nešto ovakvo! Ovakvu glupost! Treba nekoga zvati da se to riješi! Ovo nije stvarno!“, promrmlja uplašenim glasom Želja. “Ne, Želja, sve je ovo stvarno, samo malo prestvarno!“, odgovori na to Mata. Iko se još uvijek smijao, ali pozorno je slušao što su oni govorili, te polako shvaćao da bi ovo mogla biti istina. “Jeste li dobro, možemo li sada napokon poći tamo?“, upita ih Mata. “Naravno, ja sam spremna, da vidimo što se to tamo događa!“, hrabro će Želja. “A valjda sam i ja spreman, hajdemo vidjeti što nas čeka!“, preplašeno će Iko.
Približili su se vratima kule, ogromnim drvenim vratima, a na vrhovima vratiju dvije male glave virile su te ih mrzovoljno zapitale:“Stanite!!! 'Ko ste vi i kaj ovdje radite? Želite li biti mrtvi???“. “Ja se već tako i osjećam.“, misli si Iko. A Mata im odgovori:“Mi smo Želja, Iko i Mata. Tražimo Nema. Tu je, zar ne?“. “Naravno, sad ćemo vam ga pozvati!“,odgovore im.
Nakon nekog vremena drvena vrata se otvore, i čuvari ga pozdrave, a on izađe van, te pozdravi ekipu: “Bok! Kako ste mi? Gdje ste do sada! Već sam se zabrinuo! Dugo vam je trebalo da shvatite moj poziv! Ja sam ovdje došao odmah nakon škole i primio se posla. I vidite kaj je nastalo, a to je bila samo moja zamisao, a sada se je i ostvarila! Tako sam sretan, da sam ju morao s vama podijeliti! A ovi ljudi također su zaluđeni sa tom zamisli kao i ja! Mi ovdje uživamo! Svako malo sam se vraćao kući da ne postanem preočit, da se ne shvati što ja zapravo radim ovdje! A Lepa je došla do moje kuće i da znate kaj joj je napravila! Ja ne mogu vjerovat, ne mogu ja tamo živjeti u tom, tom...“. “Misliš u onoj čistoći koju je napravila Lepa u tvom svinjcu!“, nadoda Želja,“ to tek sada je kuća za stanovanje!“. “Da, upravo to, ja to ne mogu zamisliti, nedokučivo mi je kako ljudi u tome mogu živjeti! Ja znam da ja ne mogu, i gotovo. Vrač koji takoder ovdje s nama živi, pozvao vas je ovamo da vas vidim i da se s vama pozdravim i da vam zahvalim na svemu odličnom vremenu kojeg ste sa mnom proveli. Zato vam od srca zahvaljujem, i pozdravljam!“, kaže im Nemo te ih sa suzama u očima zagrli i vrati se u kulu. Ekipi ništa nije bilo jasno, on se je upravo oprostio s njima kao da nekamo dolazi, i to zauvijek. Iko ih zapita:“Već se je smračilo, kaj kažete na to da ovdje prenoćimo, kampiranje?“. Želja i Mata se složiše i oni zapale vatru, razapnu šator i pripreme si jelo. Večerali su te uz prigaslu vatru i pozaspali.
Ujutro se Želja prva probudila, te svojim nespretnim ponašanjem probudila dečke. Došla je do njih te su oni tri zajedno sunčali se na padini Kalnika i zezali jedni druge. Kad se Iko ustane i naglo prestane smijati i začuđeno gledajući prema kuli sjedne, Mata i Želja nisu znali su što se je dogodilo, sve dok im se pogledi nisu našli na kuli. Želja je ponovo primila Matu za ruku i rekla:“Ne mogu vjerovati!!! Kako nešto tako veliko može nestati“. Kula je ponovo bila kakva onakva kakva treba i biti, razrušena i ostarjela. “Sad mi je jasno zašto smo morali doći ovamo! Sve mi je jasno, kristalno jasno! Došli smo se oprostiti, zar ne, Nemo!“, reče Mata. Ekipa ga je shvatila i pozdravila se sa njime. “On je sada otišao. Kamo? Samo on to zna i nadam se da je sada sretan tamo gdje je! Hajdemo sada odavde! Sa srećom u srcu!“, nastavio je Mata.
Ekipa se pozdravila i svako se vratio kući. Želja se vratila majci pomoći. Vratila je svoje crvene cipele na policu. Mata je došao kući i spremio svoje svijetlo zelane cipele, i otišao k malome bratu koji se igrao u pijesku.
Iko se vratio u svoju sobu i upalio radio, naravno na staru stanicu. Izuo je svoje tamno zelene cipele i podvukao se pod pokrivač i pokušavao zaspati, kad se odjednom otvore vrata. “Pa što sad radiš ovdje? Vani je tako lijep dan, a ti si ovdje sam u sobi!“upita ga Suzica. “Ah, ti si, ja se već prepao!“, odvrati joj. “Ma daj, sve je u redu, kaj si se prepao. Kaj je bilo? Znaš da meni možeš sve reć, ja sam ti frendica!“. “Da znam, i zato ću ti reć!“. Suzica ga je pozorno slušala, a on joj je govorio u zanosu. “Ti znaš da ja pišem ljubavne pjesme, priče, i pisma, al' ja bih to s tobom htjela zapisati! Može?“. “Naravno da može!“,odgovori joj i ustane iz kreveta, doda joj papir, a ona sa svojim šarmantnim rukopisom zapiše naslov: PUTOVANJE!
Nadam se da i vi znate kako je to dobiti nove profesore. Neki su naporni, neki nisu, neki su za mlade, šale se (nadaju se da su još mladi), a s nekima se ne da na zelenu granu...
Ja najviše ne volim jednu skupinu profesora, a to su oni koji su tek sada došli, imaju prvo predavanje, i sad si misle da su oni zakon. Imaju dvije mogućnosti, biti zločesti, i svaki maleni tračak neposluha (pričanje, zadirkivanje, bilo što) uzeti u obzir i prema nama biti upravo takvi kakve mi ne volimo, osvetoljubivi, i vraćat nam milo za drago, tjerat nas van, i sve te „pametne“ poteze. Isprobano, i nitko se nije smirio. Druga mogućnost je ona da se s nama isprva zezaju, a onda pokažu svoje naličje... zezeanje s učenicima ima svoju mjeru, i ta mjera je mala, cijeli sat slušanja njihovog navlačenja je za neke bolje od predavanja, ali svaki put???
A ove godine ja sam nagrađen s dvoje „zelenih“ profesora. I pitam se, zašto? Imali smo prve sate s njima, i ako mi se prvi dojam ne popravi, jao... a jedan od njih nam je i na maturi.... razmišljam zapravo koliko su loši, i zašto ih zapravo ne volim, a ne znam... kao da mi starija seka predaje nastavu, nije to tako loše... ali zapravo smo mi sami odgovorni kako će se neki profesor prema nama ponašati, jel će biti dobar, ili zao, jel će nam popustiti ili neće... a ja imam jedan loš razred svi obožavaju pričat (i ja nisam neka iznimka, ali manje od prosjeka), i sada se samo nadam da nam se to neće odbiti od glave... samo mi je još to trebalo... u prošlosti, nam se je svima odbijalo od glavica, u pravom smislu riječi...
Ali da završim malo u svjetlijem svijetlu, prvi dojam nije pravi način ocijenjivanja osobe. Nadam se da i oni u to vjeruju i da nas ne „uzmu za zub“. Zato ćemo vidjeti sate koji dolaze, ali i naše ponašanje na njima, pa tako i njihovo ponašanje prema nama. Uzročno-posljedična veza, ne??? I ja moram malo promijeniti mišljenje, jer će ovako i ova gadina biti jako duga, mračna, a sati, neizrecivo dugi...
pozz svima
napokon je počela nova sezona, (ne mislim na školu
),
uvoda u anatomiju!!!!!!!!!
super, ha?? i ako ne gledate, pratite seriju veselite se sa mnom!
pogledao sam upravo prvu epizodu, zapravo podsjetio se na prošlu sezonu, i odlučio, tako dobru seriju nema šanse da propustim...
slijedeći ponedjeljak, daljinski u ruku, i spreman za nove gluposti iz uvoda...
toliko,pozz
počela je škola! super, ha?
prošao je prvi dan, uspješno, za sada, ali kako se vrijeme odmiče moram reći da se nadam da ću dobro iskoristiti ovo vrijeme, ovu zadnju godinu koja se približava, koja je već tu... da sutra ne požalim...
napokon da i ministarstvo plaća nešto nama učenicima, ali makar meni ništa!!! i to je lijepo od njih, ali bar su i za nas mogli nekaj napraviti, ako ne udžbenike, bar zaboga, prijevoz... pametno je to da za prve razrede, samo da se ne promijeni politika i poslije to sve ode vjetru pod kaput! nadajmo se da znaju što rade! nove škole i sve, zabavno je sudjelovati u promjenama, ali te promjene, neka su dobre! ja ne volim promjene, pa?? za mene ih nema!
Noćas sam umro, nisam osjetio svoje tijelo, moja duša je plovila, a samo sam spavao, mrtav...
Noćas sam te čekao, da me posjetiš, ali tebe nije bilo, a samo sam malo zatvorio oči...
Noćas sam umro, tuga je u mojem srcu bila veća od snage života, jača od mene samog...
Noćas sam te želio kraj sebe, kraj svog jastuka, da me primiš za ruku, i kažeš: „Ovdje sam“...
Noćas sam umro, ali ujutro sam se ponovo probudio...
Sam...
i evo nam škole, i ponovo se vraćamo u staru, svima poznatu rutinu... nažalost...
ali drago mi je bar ću vidjet neke prijatelje koje već dugo nisam, bar jedna dobra stvar svega ovoga...
nadaaam se da ću i tijekom slijedećih mjeseci doći i ponešto napisati, da ću imat vremena, ali ako ne, ne ljutite se, ipak sam maturant...
toliko za sada, pozz svima i čujemo se!
