Pregled posta

putovanje...

nemojte se jako ljutiti ali imam još jednu pričicu... pa pročitajte...(meni za volju)
Bilo je rano jutro, a Mata nije mogao spavati nešto ga je mučilo i zadavalo mu brige, nije mu dozvoljavalo da zaspi, držalo ga je budnim, kao da je na nekim drogama. Ustao je umoran iz kreveta, i sjeo u futelju, uzeo daljinski i upalio televiziju. Stavio je svoje dugačke noge na stolić pokraj futelje i uzdahnuo: „I što da danas radim, dosadno mi je!“. Na programu je bila serija „Planet Zemlja“ i on je bio očaran njome. Zamisli u sebi: „Da barem mogu biti tamo, obožavam prirodu!“. Kada je serija završila osjećao se usamljeno, otišao je do svoja maloga brata koji je spokojno spavao. Vidjevši da mu braco spava odluči poći u sobu po mobitel ne bi li vidio da li ga se je netko sjetio. Mata je ušao u sobu u kojoj je prozor bio otvoren, a lagan povjetarac nježno ga je milovao po rukama koje su odjednom preplašeno podržavale vrata. Mata je odmah znao, sve mu je bilo jasno, kristalno jasno. On je otišao, ali Mata nije znao kamo, ali znao je da i on mora poći za njim. Bilo je vrijeme, da uzme svoje cipele i pođe na put...
Želja je bila sa svojom majkom u vrtu i sa njom brala jagode, prve ove godine. Sunce je lagano svojim zrakama milovalo joj lice, ostavljajući na njezinim rumenim obrazima obrise sunčanih poljubaca, a odsjaj od svijetlocrvenih jagoda u njoj je izazivao neki čudan osjećaj, poznati, ali isprva veoma stran i nepoželjan. Lagani povjetarac prošao je kroz njezinu tamnosmeđu podugu kosu, koja joj je polako ulazila u usta, te ju je ona svako malo micala i stavljala iza uha. S tim povjetarcem shvatila je odakle joj taj osjećaj poznat. Shvatila je poziv. Osjetila je nelagodu i naglo pustila ubrane jagode koje su se rasipale po tlu. Želji je sve bilo jasno, uzela je svoje cipele i krenula...
Iko je bio u sobi i lagano se podvukao pod pokrivač i pokušavao zaspati, ali nije mogao, nešto ga je mučilo. Motalo mu se po glavi i zadavalo mu glavobolje, ma zapravo više ga je smetala buka koja se čula izvana. U njegovoj je sobi potiho svirao radio, austrijska stanica. To je bio hit radio O drei, njegova omiljena stanica, koju nije mijenjao odkada mu ju je njegova frendica preporučila. Upravo je svirala pjesma Das ist meine Leben kada su se vrata njegove sobe širom otvorile. Svjetlost koja je dopirala iz susjedne sobe polako je njegovoj mračnoj sobi podavala oblik, slike, rukopisi, te razne črčkarije i papiri obješeni po njegovim zidovima izvirali su iz tame. Povjetarac je dopirao u osvjetljenu sobu, i svaki papirić na zidu polako je zaplesao na note pjesme. Iko je sjeo u krevetu, i zamislio se. Brzo je zatvorio oči, i črvsto ih stisnuo. Teško je izdahnuo i polako otvorio desno oko, a misao mu projurila kroz glavu i stvorila zbrku. Otvorio je i drugo oko, a misli se naglo posložiše, i on oprezno ustane iz kreveta. “Da, točno!“, pomislio je i ugasio radio, “ das ist meine Leben“! Uzdahnuo je, obuo je cipele i krenuo...

Mata je došao prvi, ali nikoga nije bilo. Nije znao da li se prevario ili je to istina. Ali to je bila istina, i Želja je došla gazeći teško pedale svoga staroga bicikla, glasno disajući. Pozdravili su se i pogledali ravno u oči i nasmijali:“ To je bilo davno, dobro vrijeme kada smo mi išli zajedno u školu, to su bili dani!“. Osjećali su se nekako neprijatno govoreći o tom vremenu kao da su stari ljudi koji se prisjećaju svog djetinjstva, ali oni su tek nedavno završili školu, pretprošle godine, i rastali se...
“Ovo je par cipela koji poznajem“, začuo se glas iz pozadine. Mata i Želja se naglo pogledaše i nasmiješe od uha do uha. “Pa , gdje si ti? Kako si mi?“,poviče Želja. “Ma, ja sam ti super! Nadam se da ne kasnim!“, nasmijao se Iko i pogledao oboje. Stari prijatelji ponovo su bili zajedno, na okupu, ponovo su bili ekipa. Zelene cipele koje je nosio Mata bile su svijetle, Ikine tamne, dok su Željine bile crvene...
“I kako dalje, ja ne znam kaj moramo dalje radit!“ zajauće Iko. “Jel se ti uopće sjećaš kaj je on nama rekao? Ne, jelda?“, kaže Mata. “Rekao je da ćemo znat kada moramo poć, da je sve to sudbina, a da će nam vjetrić potvrdit sumnju!“, kaže Želja. “Točno, taj povjetarac, i vi ste ga osjetili, zar ne?“, upita Iko. “Naravno“, odgovore mu. “Ali što sad? Ja sam zbunjen!“, zavapi Iko. “ Ma, ti si uvijek zbunjen!“ , nasmješi se Mata i dobaci Želji. “ Dečki, ok, vrijeme je već odavno prošlo da mi krenemo, a vi? Polazak!“. “A kamo idemo?“ , upita Iko. “Idemo k njemu!“, odgovori Želja. “Ali on je već krenuo! Kaj ćemo sad?“ umešklji se Mata. “Ma, molim te, kako znaš to?“ , Želji prikipi. “Imao sam neki čudan osjećaj danas, kao da je on već otišao, ali TI mi ne vjeruješ, zar ne?“,dobaci. “Naravno da ti ne vjerujem, čudi me kako si samo ti to osjetio, a mi ne!“. Pomisli Želja:“A kako da je upravo on to osjetio, a ne ja? Ma, nema veze! Tak i tak mu ne vjerujem!“. “Idemo!“, povikne Želja!
Kada su se pojavili ispred njegove kuće znali su da nešto nije u redu. Sve je bilo nekako pretiho i preobično. Mata je vidio da je bio u pravu, da je on već otišao ali...
Želji ništa nije bilo jasno, nije valjda da je on otišao. Nije mogla vjerovat da nije bila u pravu i uopće nije mogla vjerovat da je on bio u pravu. “I još se samo nemoj nasmijati, molim te!“ dobaci Mati. “Neću! Ha, ha, ha!“, kaže Mata i prasne u smijeh. “Nemoj se ljutiti, molim te, shvati me, ali i prihvati sebe, prihvati da si bila u krivu! Nitko te ne osuđuje ako si pogriješila, ali nemoj mi na šalu vratiti uvrijedom, ja...“, nastavi Iko: “Mi smo ekipa, jelda? Ne dajemo se lako, jaki smo, dobro ajde, vi ste jaki, vidi ove moje mišiće, hahahaha!“i pokaže svoje malene tanke ručice. Želji polako se zarumile obrazi, i na njezinom licu osvane smješak. Svi se nasmiju, te zagrle. “Žao mi je kaj sam tako reagirala na tvoj predosjećaj, Mata! I hajdemo, dečki!“. “Ma, sve je u redu!“,odvrati Mata. “I nakon ovoga bilo bi vrijeme da krenemo, kako bi Želja rekla, kasnimo!“, kaže Iko i primi Želju za ruku. “Pogledajte ovo, dajte dođite ovamo!“, vikne Mata ekipi, te oni pođu k njemu, koji stoji na tijemu kuće. “Ovo je neobično, zar ne? Jedino je ovaj prozor otvoren, a vrata su zaključana. Zašto? Hoćemo li ući u kuću?“, upita ih. “Ajde, ti odi prvi“, bojažljivo će Iko. Ušavši i kuću ništa im nije bilo jasno, sve je bilo drugačije, bilo je čisto, mirišalo je po ljubičicama, bilo je kao da netko drugi ovdje živi. Na njihovu nesreću upravo je tako i bilo, ovdje je živjela ona s njim. I Iko je shvatio da je u neprilici. Primio je Matu za ruku i rekao:“Ovo je loše, idemo odavde!“. Ali Mata ga nije slušao, zapravo, i samome mu je bilo neprijatno i neugodno u ovoj kući. Želji je pak u ovoj kući bilo ugodno, ali shvatila je i sama da nešto nije u redu. Nikada prije joj nije bilo ugodno u njegovoj kući! “Ovdje nešto nije u redu, on to ne bi tako očistio, nikada, ovdje mora biti da je neka cura, samo žena može učiniti kuću ovakvo lijepom!“, začudila se je Želja. “Upravo tako Želja, samo žena može učiniti onaj svinjac u ovu ljepotu! Stvarno mi nije bilo lako! Ali što vi ovdje radite?, upitala ih je Lepa, mala, ali ugodno popunjena ženica dvadesetih godina. “Tražite njega? On vam je već otišao! Jutros oko 9 sati!“. “Dal znaš kamo je otišao?“, upitao ju je potiho Iko. “Ne...“, odgovori mu Lepa. “Pa, kak se nismo prije sjetili! Pogledajte!“, Želja pruži Mati i Iku razglednicu na kojoj je slika Kalnika i kule. Iko pogleda na stol te vidi da je on na papiru nacrtao kulu kao u srednjem vijeku kako ju je on zamišljao da je izgledala. Isto kao i sada kula se prostirala od vrha planine do podnožja na kojem su ulaz zakrivala velika drvena vrata. Kula je bila kamena sa drvenim krovom, i na svakom vrhu je bio jedan strijelac. Bila je to vrlo dobro čuvana kula, naoružana do zuba, ali ipak tako mila i savršeno kamuflirana u okolinu! Seljaci su u okolici obrađivali svoju zemlju. Maleni izvor iz vrha planine im je davao vodu i hranio cijelo područje uokolo obraslo šumom. Mati se činilo kao da je tamo. Za njega je to bio pravi mali raj na Zemlji. Pogledavao je po stolicu ne bi li našao još koju predivnu sliku. Razgrnuši i prekopavši sve papire nije ništa našao. Postao je tužan i zamišljeno je uzeo sliku u ruku. Ekipa se pitala da li je on tamo i složili su se da jest. I odlučili poći na Kalnik. Mata je počeo pitati Lepu da li ona želi poći s njima kada ga Iko sa svojom malom rukom ali snažno udari pod rebra, te se ovaj naglo zaustavi:“ Hoćeš li...jao... ma nema veze...“. Iko se nasmiješi, ali Mata ga prijekorno i u boli pogleda: “Ma, nema veze, znam, idemo odavde!“. Želja je nestrpljivo očekivala taj trenutak polaska, ali nije im ništa željela natuknuti, samo se je pravila smirenom, ali zapravo u sebi je gorjela od znatiželje i nestrpljivosti. Pozdravili su se s Lepom i pošli prema Kalniku. Put je bio naporan, ali napokon su stigli: bila je to pobjeda za sve njih, posebno za Iku kojem je to bio prvi put da se samostalno odlučio na nešto ovakvo. Stigli su ispod kule, ali nešto im je bilo čudno, neki povjetarac im je ulazio u kosti, i svima je postojalo hladno. Pogled na kulu u njima je zastavljao dah, osjećali su se kao da lebde, ili da su postali duhovi i izgubili svoja tijela ili osjećaj za stvarnost. Kula je bila upravo onakva kakva je bila na slici u njegovoj kući. “Ovo nije stvrno!!!“, reče Želja, primajući se za Matinu ruku. Iko si je morao sjesti, te se pukne smijati. Uštipne se za ruku, i zajauče, shvatio je da ne sanja. Oči mu polako postanu suzne, i zamisli se. Nije mogao vjerovati! Ali Mati ovo nije bilo čudno on je znao da je on za ovakvo što sposoban, i nekako mu je bilo drago da je uspio vidjeti njegovu novu zanimaciju! “Koja prijevara! Ovo sigurno, sto posto nije stvarno! Pa 'ko bi bio tako lud da učini nešto ovakvo! Ovakvu glupost! Treba nekoga zvati da se to riješi! Ovo nije stvarno!“, promrmlja uplašenim glasom Želja. “Ne, Želja, sve je ovo stvarno, samo malo prestvarno!“, odgovori na to Mata. Iko se još uvijek smijao, ali pozorno je slušao što su oni govorili, te polako shvaćao da bi ovo mogla biti istina. “Jeste li dobro, možemo li sada napokon poći tamo?“, upita ih Mata. “Naravno, ja sam spremna, da vidimo što se to tamo događa!“, hrabro će Želja. “A valjda sam i ja spreman, hajdemo vidjeti što nas čeka!“, preplašeno će Iko.
Približili su se vratima kule, ogromnim drvenim vratima, a na vrhovima vratiju dvije male glave virile su te ih mrzovoljno zapitale:“Stanite!!! 'Ko ste vi i kaj ovdje radite? Želite li biti mrtvi???“. “Ja se već tako i osjećam.“, misli si Iko. A Mata im odgovori:“Mi smo Želja, Iko i Mata. Tražimo Nema. Tu je, zar ne?“. “Naravno, sad ćemo vam ga pozvati!“,odgovore im.
Nakon nekog vremena drvena vrata se otvore, i čuvari ga pozdrave, a on izađe van, te pozdravi ekipu: “Bok! Kako ste mi? Gdje ste do sada! Već sam se zabrinuo! Dugo vam je trebalo da shvatite moj poziv! Ja sam ovdje došao odmah nakon škole i primio se posla. I vidite kaj je nastalo, a to je bila samo moja zamisao, a sada se je i ostvarila! Tako sam sretan, da sam ju morao s vama podijeliti! A ovi ljudi također su zaluđeni sa tom zamisli kao i ja! Mi ovdje uživamo! Svako malo sam se vraćao kući da ne postanem preočit, da se ne shvati što ja zapravo radim ovdje! A Lepa je došla do moje kuće i da znate kaj joj je napravila! Ja ne mogu vjerovat, ne mogu ja tamo živjeti u tom, tom...“. “Misliš u onoj čistoći koju je napravila Lepa u tvom svinjcu!“, nadoda Želja,“ to tek sada je kuća za stanovanje!“. “Da, upravo to, ja to ne mogu zamisliti, nedokučivo mi je kako ljudi u tome mogu živjeti! Ja znam da ja ne mogu, i gotovo. Vrač koji takoder ovdje s nama živi, pozvao vas je ovamo da vas vidim i da se s vama pozdravim i da vam zahvalim na svemu odličnom vremenu kojeg ste sa mnom proveli. Zato vam od srca zahvaljujem, i pozdravljam!“, kaže im Nemo te ih sa suzama u očima zagrli i vrati se u kulu. Ekipi ništa nije bilo jasno, on se je upravo oprostio s njima kao da nekamo dolazi, i to zauvijek. Iko ih zapita:“Već se je smračilo, kaj kažete na to da ovdje prenoćimo, kampiranje?“. Želja i Mata se složiše i oni zapale vatru, razapnu šator i pripreme si jelo. Večerali su te uz prigaslu vatru i pozaspali.
Ujutro se Želja prva probudila, te svojim nespretnim ponašanjem probudila dečke. Došla je do njih te su oni tri zajedno sunčali se na padini Kalnika i zezali jedni druge. Kad se Iko ustane i naglo prestane smijati i začuđeno gledajući prema kuli sjedne, Mata i Želja nisu znali su što se je dogodilo, sve dok im se pogledi nisu našli na kuli. Želja je ponovo primila Matu za ruku i rekla:“Ne mogu vjerovati!!! Kako nešto tako veliko može nestati“. Kula je ponovo bila kakva onakva kakva treba i biti, razrušena i ostarjela. “Sad mi je jasno zašto smo morali doći ovamo! Sve mi je jasno, kristalno jasno! Došli smo se oprostiti, zar ne, Nemo!“, reče Mata. Ekipa ga je shvatila i pozdravila se sa njime. “On je sada otišao. Kamo? Samo on to zna i nadam se da je sada sretan tamo gdje je! Hajdemo sada odavde! Sa srećom u srcu!“, nastavio je Mata.
Ekipa se pozdravila i svako se vratio kući. Želja se vratila majci pomoći. Vratila je svoje crvene cipele na policu. Mata je došao kući i spremio svoje svijetlo zelane cipele, i otišao k malome bratu koji se igrao u pijesku.
Iko se vratio u svoju sobu i upalio radio, naravno na staru stanicu. Izuo je svoje tamno zelene cipele i podvukao se pod pokrivač i pokušavao zaspati, kad se odjednom otvore vrata. “Pa što sad radiš ovdje? Vani je tako lijep dan, a ti si ovdje sam u sobi!“upita ga Suzica. “Ah, ti si, ja se već prepao!“, odvrati joj. “Ma daj, sve je u redu, kaj si se prepao. Kaj je bilo? Znaš da meni možeš sve reć, ja sam ti frendica!“. “Da znam, i zato ću ti reć!“. Suzica ga je pozorno slušala, a on joj je govorio u zanosu. “Ti znaš da ja pišem ljubavne pjesme, priče, i pisma, al' ja bih to s tobom htjela zapisati! Može?“. “Naravno da može!“,odgovori joj i ustane iz kreveta, doda joj papir, a ona sa svojim šarmantnim rukopisom zapiše naslov: PUTOVANJE!


Post je objavljen 09.09.2007. u 19:22 sati.