|
|
| < | listopad, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Mala razmišljanja još manjeg čovjeka 
molim vas da mi ostavljate komentare bilo dobri, loši, pozdravi, bilo kaj vam padne na pamet! volio bi to, ako, tako da me malo razveselite, uljepšate mi dan!!! hvala svima!!!
nešto o meni:
usamljena vaga koja je pronašla novi način zabave i upotpunjavanje radnog ljenčarenja, našla novi smisao ovoj zabavi, uljepšala sebi dan, obilat ljenčarenjem i gledanjem tv-a...
smisao života pronalazim između ostaloga u glazbi, i cijeloživotnim gledanjem tv-a...
maštam o punoj zdjeli kokica i daljinskom upravljaču u ruci...
kad bum veliki kupiti ću si plazma tv...
obožavam ležanje na travi...
smatram da prava ljubav sve pobjeđuje...
moj život je u rukama velikog tatice...
sreća je nešto čemu svi teže, a hrabri imaju... budimo svi hrabriji...
prijateljsto je najljepša pojava na zemlji... budi moj prijatelj...
ljubav je kao vjetar, ne vidiš je, ali je osjećaš...
ljubav je kao labirint, ili se izgubiš, ili pronađeš ono što si tražio... ja se bojim u njega ući...
ŽIVOT
Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadiđi je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija,uhvati se s njom u koštac.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga.
:: Majka Terezija ::
hhhyhyhyhyhyhhh.... da, to sam ja......
Fall Out Boy Lyrics
Thnx 4 The Mmrs Lyrics
In The Crossfire Lyrics
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
cool linkovi:
Srebromalo
Luna
Norga
Vesnaaa
...Tuga dolazi kasnije...
Zabranjena istina
Bite Fight
Fall Out Boy Lyrics
Dance, Dance Lyrics
Free Website Counter
Moj ICQ broj:256045566
MSN: ivanb2210@hotmail.com
obožavam poslovice, veliku većinu, jer nam govore o nečemu što i sami podsvjesno znamo, ipak ne radimo, ali bismo voljeli, a ovo je moj izbor:
Pesimist je optimist s iskustvom...
"Što mi vrijedi ovaj vanjski oklop kad je bitka u meni."
"Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka, čak i kada se uhvate za glavu."
"Nije lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa. "
"Bolje izgubiti trenutak u životu, nego život u trenutku! "
"Mala djeca piju mlijeko, a velika krv. "
Veseo čovjek je kao sunce; kud god ide, osvjetljava.
Turska poslovica
Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav,nikada nisi volio.
William Shakespeare
Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne možeš biti sretna osoba.
Richard Bach
Čudno je to kako je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.
Ivo Andrić
Tko ima sreću nije mu potreban razum, tko ima razum potrebna mu je sreća.
Njemačka poslovica
Ako ne možeš preko prijeći, a ti prijeđi ispod.
Singer
Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu.
Helen Keller
Čuvaj se malih pukotina; mala će pukotina potopiti i veliki brod.
Benjamin Franklin
Nikad nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novaca je prolazno stanje: biti siromašan je stanje duha.
Mike Todd
Kad su svi protiv Vas to znači ili da ste apsolutno u krivu ili apsolutno u pravu.
Albert Guinon
Vi vidite stvari i pitate «ZAŠTO?», a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam «ZAŠTO NE?»
George Bernard Shaw
Uvijek je jeftinije posao dobro obaviti prvi put.
Philip B. Crosby
Tko želi nešto naučiti, nači će način; tko ne želi, naći će izliku.
Pablo Picasso
Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.
Arthur Shopenhauer
Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što nešto sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli nešto provjeri, kudi prije nego se u nešto uvjeri.
Arapska poslovica
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede.
Konfucije
Ljepota nije čudo, ali čini čudesa.
Milan Begović
Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladnije vrijeme, jer nisi siguran da ćeš ga ponovo imati.
Katarina Sijenska
Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima.
Hoffer Eric
Naše ja nije nepromjenjivo. Svaki dan treba ga stvarati, i braniti, izvjesne osobine odbacivati, druge stvarati.
M. Barres
U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Engleska
Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.
Erich Fromm
Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto.
Elizabeth David
A zavoljeti sebe istinski, znači ne voljeti samo sebe.
Jevgenij Jevtušenko
Zar voli onaj koji samo govori - "volim"?
Suahili
Samo onda istinski volimo kad više nemamo potrebe da to kažemo.
Engleska
Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi.
Ruska
Ljubavne rane može izliječiti samo onaj tko ih je zadao.
Njemačka
Ostavi onome koji voli ono što voli, jer ako mu kažeš da ostavi ono što voli, on će i dalje voljeti ono što voli, a tebe će mrziti.
Senegal
Nije dovoljno ljubav posaditi, treba je i zalijevati.
Njemačka
Ne proklinjite mrak... Upalite svijeću!
Pazi što želiš, moglo bi se ostvariti!
Voli da bi bio voljen.
naravno, ovo je dio, napišite mi svoju najdražu...
DESET ZAPOVJEDI OPUŠTENOG MIRA
1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.
2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe; otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati ... samo sebe sama.
3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću ... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtjevajući da se one prilagode mojim željama.
5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.
10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činom dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.
Papa Ivan XXIII.
Prir. Marko V.
grizem, grizem, gladan sam, klikni da me spasiš gladi!
naj serije:
1. dodir s neba
2. uvod u anatomiju
3. tree hill
4. strasti
5. dosjei x
prijatelji
naj filmovi:
1. shrek 1,2,3
kuća voštanih figura
2. američka pita 1,2,3,4,5
3. madagaskar
pogrešno skretanje
4. ovo nije još jedan film za tinejžere
5. šetnja koju ću pamtiti
10 razloga zašto te mrzim
James Blunt Lyrics
eto tako... ja sam utonuo u kolotečinu, i ne mogu iz nje izaći... ovakvo vrijeme samo tome pogoduje... kiša... predivno... zatvorio sam se u sobu i čitam... zavolio sam kišu... onako, samo pogled iz ugodne sobice... lijepo je čuti kako pada... najviše volim tako čitati, slušati kišu, razmišljati o svemu pomalo, dremuckati... hhihi... dani mi prolaze prebrzo... već je na vratima 11. mjesec... jednostavno ne mogu vjerovati... ah, kako sve brzo prolazi uskoro će i božić... veselim se tome razdoblju, obožavam ga.... hodanje gradom, svjetla... to mi je najdraži dio godine.... uglavnom... nisam nikaj već dugo napisao, ni pričicu, ni pjesmicu, nisam i ne znam zašto nisam... vremena mi treba... a ovaj jedan sat koji sam PRESPAVAO nije bog zna čemu i poslužio...
toliko ljudi moji, ja idem čitati dalje Combray dalje, još samo 100 strana...
a vi lijepo u krevet na spavanje.... hihih... šalim se...
i šale su mi loše, ah, idem
papa, ljudi i čujemo se!
Ljudi moji, došao je i taj dan... napokon mogu u zatvor!!! Da, da dobro ste pročitali... mogu u zatvor, i to onaj pravi... ali mogu i glasati, mogu si popiti nekaj alkoholno.... fora.... a ako mi vjerujete to i nije baš tako fora... sad si fora ako se napiješ i ne znaš više za sebe... jesi, i ne!!! Ja ne volim pijane ljude... cijeli život ih gledam, i ne znam u čemu je fora...
Ja malo skrenuo, ako niste shvatili, ja sam ušao u svijet odraslih, i to na velika vrata... danas sam navršio 18 godina... ali rođendan k'o rođendan, samo jedna svijeća više... uostalom nisam ni imao torte.. ok...
Dan mi je prošao super... valjda zato jer sam se tako i osjećao... čak sam i test koji sam danas pisao, napisao za petardu... hvala Bogu da je sve tako završilo... cijela dosadašnja svakodnevna rutina me je već polako deprimirala, pa tako da mi je ovo dobro došlo... hihihi...
I tako... što sada još reći.... nikaj... ne osjećam se nikaj posebnije... dan je, istina, prošao bolje od očekivanog, ali to je valjda tako... uskoro će godine samo proći... a ja se neću ni sjećati ovog dana, biti će samo kao jedan, jedan od „onih“ dana...
P.S. hvala svima kaj ste me trpjeli već punih 18 godina... hihihi...
Pozdrav svima
MOJIH 30 STVARI....
5 stvari koje volim...
- Iskrenost
- Prijatelje
- Razumjevanje
- Sramežljivost
- Čokoladu
5 stvari koje ne volim...
- Laž
- Pretjeranu umišljenost
- Mržnju općenito
- Smrt
- Nesmirivu tugu
5 stvari koje bih želio znati...
- što se događa nakon smrti
- koja je smisao svega ovoga
- gdje li su vanzemaljci i zašto ih još nema kod nas
- zašto se međusobno moramo ubijati
- postoji li Bog
5 stvari koje me fasciniraju...
- Ljubav
- Mirisi
- Rast biljaka
- Smirenost
- Naša malenkost u svem svemiru, pa i svijetu
5 stvari koje želim...
- maturirati, upisati fax i završitit ga
- napokon se zabljubiti
- biti voljen, i to osjetiti
- pronaći posao iz snova, i dobro ga raditi
- nikada ne zaboraviti sjećanja na one jedine dobre trenutke u životu
5 stvari kojih se sramim...
- Svoje lakovjernosti
- Svog nesamopouzdanja
- Neznanja
- Slabosti i mana
- Lijenosti
štafetu dalje predajem:
http://nepoznatiautor.mojblog.hr
http://kid17du1.blog.hr
http://1796.mojblog.hr
http://vesnaaa.blog.hr
http://nakonsvega.blog.hr
http://angelwithdirtyheart.blog.hr
evo ljudi... nisam više mogao čekati, morao sam završiti već jednom ovu priču... nije mi dala mira... a i inspiracija mi je došla...nadam se da ste nestrpljivo čekali kraj... jako nestrpljivo... ako jeste. onda je to to. trenutak koji ste čekali. hihi... već je kasno... nisam mogao spavati pa sam počeo pisati... san... sanjajte sa mnom... hihi... pročitajte... dio treći
Sunce je zašlo, a zvijezde ukrasile nebo. Vratila se je u kuću. I sve je ponovo bilo po starom. Otkrila je da ga više nema. Kao da ga nikada nije ni bilo. Kao da je postojao samo u njenom srcu, gdje je živio sve od sada, i gdje će živjeti zauvijek. Suza joj se spustila niz obraz. Tuga joj je ponovo ukrasila srce.
Naglo se je probudila iz sna. Trzaj i udarac knjige na tlo, koju je držala na koljenima, ju je probudio. Sjedila je i dalje u svojoj stolici za ljuljanje, koja je pripadala još njezinoj baki. Kiša je i dalje padala. Brzo je ustala i pošla očajnički tražiti ga po kući. Tražila ga je uzalud. Njega već odavno nije bilo. Kuća je već i izgubila onaj dio koji joj je on ostavio. Odavno. Ali onaj dio koji je ona čuvala u svome srcu bio je tu, i bit će zauvijek. Shvatila je da je sve to bio samo san. San koji je tako željno željela da ga je i sanjala. Da joj je bio tako stvaran. Jer ga je tako žarko, željela nazat. Mogućnost koju joj je pružao taj san je bila neograničena. Bila je to nestvarnost. Njena mašta. Vjera u bolje. Vjerovala je da je to stvarnost. Ali sada se probudila. I što je otkrila? Da joj je san uništen. Da ga nema više. Da nije više uz nju. Ali ona nije znala gdje je sada. Bojala se. Kamo je nestao? Zašto joj je ponovo to učinio? Kako li se samo usuđuje? Bila je jednostavno shrvana. Bila je slomljena. Ponovo. Bila je na rubu očaja. Bila je na rubu živaca. Željela ga je ponovo blizu sebe. Blizu svoje duše. Samo za sebe. I nikoga više. Bila je u centru svijetla i kao da ju je sada netko povukao u dubinu. U kojoj je postojala samo tama. Koja je jela sve pred sobom. Uvukla ju je u sebe i sada joj više ne daje disati. Tuši je. U njoj je utapa. Polako. Ali sigurno. Tama. Kao da neki glas čuje. Koji joj se smije. Podruguje. Zadirkuje. Plaši. Boji se. Jer sama je. On je tamo. U svijetlu i čeka je. Želi poći k njemu. Ali ne može. Nešto je boli. Boli oko srca. Tuga. Za njim. Prejaka je. Gotovo je. Ne daje je se više. Crnilo je dutalo svijetlo. Ali ne više. Ona će ga vratiti. Vratit će se njemu. Ali, ali bol je prejaka. Ali, ali tuga je jača. Smrt će ju povući. Vuče ju za ruke. I smije se. Neka. Važno da će ponovo biti sa njim. Važno je da više ne pati ovoliko. Važno je samo to, da ponovo ima koga voljeti. Važno je to da se ponovo osjeća voljenom. Važno je to da više nije sama. Važno je da je ponovo sa njim. Svojom ljubavi.
Tijelo je sjedilo u stolici za ljuljanje, u staroj stolici za ljuljanje koja je pripadala još njezinoj baki. Nepomično. Kiša je polako prestajala. Padala je već dva dana, neprekidno. Sada, sada više neće padati. Sunce će rastjerati oblake.
Duh više nije nije sjedio u tijelu. Sada je plovio nebom. Sada više nije bio usamljen. Sada je bio slobodan. Sada je imao pratioca. Svoju ljubav. Sjeli su na rub neba i promatrali sunce. Zalazilo je. Ali oblak je plovio nebom vječnosti. Zalazak će ovaj put biti vječan. Biti će vječan. Vječan kao i njihova, kao i njihova ljubav.
dio treći
The end
nadam se da vam se svidjelo... i da ćete i dalje čitati... moj blog... i zamisliti se... što je to prava ljubav?? jer ni ja ne znam odgovor... ali imam svoju predodžbu... pozz svima...
ljudi moji... pa kao ste?? kako ide?? eto, ja imam nastavak, one pričice prije, pa za sve koji su željni čitanja, malo kraći post slijedi...
dio drugi
Kiša je i dalje padala. Topila tlo, zemlju, i činila male, neke poveće, lokve vode. Kapi kiše su padale na površinu vode i mreškale ju. Šum koji je proizvodio taj udarac konstanto se je ponavljao i smirivao ih. Napokon je bila s njime. Sada nije sama slušala kišu. Sada nije čitala knjigu. Ili je barem pokušavala čitati. Sada je sa njime razgovarala. Sada je napokon bila sretnija, zadovoljnija. Bila je potpuna. Njih dvoje su sjedili na terasu i slušali kišu, proživljavali svoju mladost, sve slatke trenutke koje su doživjeli. Pričali su o svemu, o čemu su se sjetili u tome trenutku. Smijali se. Jednostavno uživali. Sjetili su se svoje mladosti i svog prvog poljubca. Sjetili su se svojeg vjenčanja.
Kiša je prestala padati. Polako, i nevidljivo, kapi su bivale sve rijeđe. Šum koji je stvarala kiša bivao je sve tiši i tiši. Polako se je razvedravalo.
A oni su i dalje sjedili i smijali se, pričali, pa malo razmišljali, uživali u trenutku, zapravo, ponovo proživljavali osjećaje, prisjećali se tih osjećaja koji su tada osjećali, postupke koje su radili, kako bi sada postupili. Voljeli su ono o čemu su govorili. Nisu željeli ništa promjeniti. Jer su se voljeli, jedno drugo, kao i sami sebe. Život nas uči. Samo je na nama da ga prihvatimo kao dar, da ga živimo, mislili su.
Prisjetila se je ruže koju joj je poklonio. Bila je to prva ruža koju je dobila od mladića. I za nju je predstavljala više od cvijeta. Predstavljala je poštovanje koju je dobila u znak prijaznosti, znak ljubavi. Ruža je bila napola pupoljak. I za nju, pogotovo sada, predstavlja ljubav, koja se je rascvjetala, ljubav koja je oživjela, makar je cvijet već bio mrtav, ubran, odvojen od svojeg korjena, on je i dalje živio, kao da ga je hranila njena ljubav. Zamislila se. Zatvorila oči. Vidjela ga je kao dolazi pred nju, držeći u ruci, ružu. Osjećala se je pomalo čudno, posramljeno, uzbuđeno. Primio ju je za ruku te joj pružio tek ubranu ružu. Drugom rukom ju je primila. Nasmijala se. I on se je nasmijao. Pomirisala je ružu. Miris je bio savršen. Iako joj nije bio nov, stran, u toj prilici je bio nešto neopisivo poseban. Sada je ponovo proživljavala taj trenutak. Osjećala je taj miris. Miris ruže.
Primila ga je za ruku. Nasmijala mu se je. I poljubila ga. Točno centimetar ispod uha. Nasmiješio se. Ona je naslonila svoju glavu na njegovo rame. Sve je bilo savršeno. On je bio ovdje, sa njom, sjedio kraj nje.
Dan je završio, spustila se je noć. Predvečerje je. Sunce zalazi i još samo par trenutaka će se vidjeti. Zrake svijetla su postajale crvene, cijelo nebo je poprimilo tu boju. Polako su nestajele. Ali još su se vidjele. Kao i sunce. Polako. Bilo je tu. Na početku. Ali sada... Tone u bezpuće. Ona bi najrađe potrčala za njim, za suncem, i primila ga, povukla, vratila ga, natrag na pola neba. Zašto? Zato da ovaj dan nikada ne završi. Tako se je osjećala. Predivno.
Sve je to radi njega željela napraviti. Ustali su da pogledaju zalazak sunca. Još su se vidjele lokvice vode, po putovima, po svakim malim udubinama na tlu. Ali u zraku se više nije osjećao miris kiše. Kao da je nikada nije ni bilo. Kao da joj se nije veselila. Kao da joj srce nije poskočilo kada je počela padati kiša, njezina prijateljica. Sada je već i zaboravila na nju. Da ju je posjetila, da joj je uljepšala dane.
Sunce zalazi, a oni stoje pred svojom kućom. Gledajući ga. Pogled je bio savršen. On joj je rekao da više ne može stajati na svojim starim nogama, te da će otići sjesti na terasu. I otišao je. A ona je ostala pogledati zalazak.
dio drugi
P.S. još će biti jedan dio, rasplet
... uskoro
... ako ću imati vremena
...
za sada toliko... pozz
ej ljudi... svi ,koji jeste i niste vidjeli moje prijašnje postove...
znate da pišem neke "gluposti" vezane za ljubav i romantiku, pa sam počeo pisati neku pričicu i shvatio da bi se mogla nova nadovezati na ovu, pa sada kažem da je ovo dio prvi...
ako i ikad bude dijela drugog... pa sam ovo odlučio ipak objaviti...
mislim, pročitajte, ili nemojte, kako god, nije baš neka savršena priča...
ali, prosudite sami...
Sjedila je na terasi u staroj stolici za ljuljanje, koja je još pripadala njezinoj baki. Osluškivala je kišu, koja je padala već drugi dan. Tihi vjetrić, i šum kiše, kapanje kapljica vode po lišću, travi ju je smirivalo. Polako joj se je počelo spavati. Obožavala je kišu, jer ju je podsjećala na njega. Na sve one divne trenutke koje je provela s njime. Sam miris kiše, koji se je proširio zrakom, u njoj je budio erupciju sjećanja. Nije imala što raditi u kući, pa je sjela na terasu i uzela knjigu u ruku. Ali draga prijateljica, kiša, nije joj dozvolila da prođe više od prvog poglavlja. No nije ju to smetalo, nije joj to bilo jako važno, to što ne čita. Zabavljala se je razmišljanjem o svojoj prošlosti, o svojoj ljubavi. I bila je sretna. Ništa drugo je nije toliko razveseljavalo kao kiša. Bio je to poseban doživljaj za nju. Sada, kada je izgubila svoju ljubav, zaljubila se je u kišu. Ali, ta ljubav nije bila tako jaka, bilo je više kao neko podsvjesno zaljubljivanje. Ona joj je omogućavala cijelodnevno maštanje, sanjarenje o njemu. A umjesto da se je svaki put rastužila kada je čula, ili pomislila na kišu, ona se je raznježila, ponovo proživljavala sretne trenutke s njime, sa svojoj ljubavi, bivala je nekako sretnom.
Živjela je sama u kući. Kući koju je dobila na vjenčani dar od svojih roditelja. Oni su bili imućna obitelj, obogativši se na nafti koju je njezin djed otkrio u svojem polju. No tada nije sve išlo tako dobro kao sada, onda se nafta nije mogla tako dobro prodavati jer nije bilo toliko auta i motora koju bi ju trošili. A za vrijeme njezina odrastanja, to se je naglo promijenilo, i njezinoj obitelji je krenulo nabolje. Postali su poznati, postali su bogati, postali su drugi ljudi. Bolji soj od ostalih, ali ona nije željela da se to tako dogodi. Ona je upravo bila upoznala mladića u kojeg se je zaljubila. Koji joj je poklonio ružu, i udvarao joj se. Ljubili su se skriveno, jer je on bio siromašan, i njezina majka nije ga prihvaćala. Ali ona je bila tatina miljenica, i on je dopustio da ga dovede pred svoju obitelj da se upoznaju. Majka se je morala složiti. Odlučili su se vjenčati. A ona je bila presretna. A tata još više, jer je smatrao da joj je budući muž izdržljiv, pristojan, snalažljiv muškarac, koji će biti pravi nasljednik, ali zapravo je samo morao slušati što mu je kćerka govorila o njemu, i pošto ju je obožavao i da je dovela kući nekog propalicu on bi se s time složio. Ili bar pokušao nekako složiti. Ali, majka se je neko vrijeme bunila, ali kako ga je bolje upoznavala, i vrijeme prolazilo, i ona ga je zavoljela i počela poštovati. Oženili su se jednog proljeća. A slijedećeg njega više nije bilo. Jedno jutro se je probudila sama u postelji. U plaču je pretražila cijelu kuću. Rekli su joj da je poginuo i da ga više neće vidjeti. Tuga je zavladala njezinim životom. Bol je rasla i rasla. I sada se je nalazila u svojoj kući sama, nakon previše godina samoće i usamljenosti, nakon previše proljeća koji su u noj samo izazivali tugu i bolno prisjećanje na davno izgubljenu ljubav.
Odjednom je začula glas u kuhinji. Ali u kući nije bilo nikoga, a stražnja vrata su bila zaključana. Glas joj je bio poznat, prepoznat, nije bilo logično, a kamoli moguće da je to bio njegov glas. Sada ju ni kiša više nije mogla smiriti. Prestrašila se je, i zabrinula. Dal je sve s njom u redu? Il' je malo prolupala? Ali nadala se da nije tako. Polako je ustala, i pošla u kuhinju. Pogledala je dobro oko sebe, neprestano trepčući, jednostavno nevjerujući u to što su njezine oči vidjele. Protrljala je oči, dvaput. Ipak, sve je ostalo isto. Mislila je, zapravo, nadala se da sanja.
Ušla je u kuhinju, a u njoj je stajao neki čovjek. Polako se je približavao stolu, i pomaknjivao stolicu, vjerovatno misleći sjesti na nju. Starac, zapravo muškarac je bio njezinih godina. Bio je posve miran, jedva je vidjela da diše. I on je nju ugledao. I vjerovatno zbog toga je bio ovako miran. Primila se je za gumb, na svojoj vesti koja je već polako poprimila ofucani oblik od iznošenosti. Bila je to vesta koju joj je on darovao. Stalno ju je nosila i sada polako više nije ličila na vestu, nego na neki komad vune koju su već napola pojeli moljci, a ono što je ostalo kao da je služilo za zamjenu kuhinjske krpe, već previše godina. Gumb se je već jedva držao na njoj, a ona ga je grčevito primila, i vukla, te se je on odvojio od stare veste. Ona to nije ni primjetila, već je nastavila i dalje u ruci držati gumb. On ju je i dalje gledao ravno u oči. Ali i ona je nepomično gledala njega. Počeo je vidljivije disati te se malo nakašljucao. Njegov pokret, pomak njegovih mišića lica, i tijela u njoj je izazvao prepad, te je ispustila gumb koji je pao na pod. Uz prepoznatljiv zvuk kotrljanja, i ponekog okretanja na podu, gumb se je zaustavio pored njezinih nogu. Taj zvuk kao da ju je probudio, ne samo nju nego i njega.“ Što je? Kako si? Jesi li dobro? Čudno izgledaš. Želiš li sjesti?“, pitao ju je.“ Ne sve je u redu, malo sam se iznenadila. A tko si ti?, upitala ga je. On se je nasmješio pogledavši je, te joj kaže: „ Pa ja sam tvoj muž, ludice, pa što je to s tobom???“. Osjećala se kao da ju je netko pogodio nasred čela, i da se je onesvjestila te pala na pod uz glasan tesak. U ušima joj je još odzvanjalo: „Ja sam tvoj muž!“. Nije mogla doći ponovo do zraka, kao da je zaboravila disati, sve su joj funkcije tijela prestale raditi, a mozak kao da se je perforsirao, prekuhao. Da nije stajala kraj vrata i da se nije primila za njih, naslonila, zasigurno bi pala na pod. Bila je vidljivo i nevidljivo u šoku. I on je to primjetio. Ona mu se je činila stvarno potresenom, i nije shvaćao u čemu je problem. A ona, jednostavno, nije mogla doći do razumnog zaključka zašto je to ovako. Nije znala da li sanja, da li joj se stvari priviđaju, ili je umrla pa mu se je pridružila u raju. Ali jedino što nije mislila bilo je to da ovo nije stvarno. To nije prihvatila, ni kao mogućnost, to je odmah odbacila, nije joj bilo kao logično. Ali jedino ono što nije mislila da se dogodilo, upravo se je to dogodilo. Približio joj se te ga je uhvatila za ruku, koja joj se je ne samo činila stvarno već je i bila stvarna. Zaplakala je. Više od sreće, ili više od iznenađenja, nije ni sama znala. Samo je znala da je to bila njezina želja već tolike godine da ni sama nije mislila da će joj se ostvariti. Toliko godina ga je željela ponovo zagrliti i poljubiti, toliko joj je nedostajao, neizreciva tuga koju je osjećala sada je postala, naglo, neizreciva sreća u njezinom srcu. Napokon se je osjećala spokojno i smireno, sigurno, više se nije zamarala, nego je postala puna života i životne radosti. Ostvario joj se je san. I ona ga nije više željela izgubiti. San il' java, bilo joj je svejedno.
dio prvi
čujemo se, komentirajte da li ovo valja! pozz
eto ponovo ja o tv-u....
ah, kaj sad?!?!?
želim samo malo upotpuniti vrijeme, da da i meni je dosadno, i gledam tv!
ne razumijem u čemu je tolika strka, i to je jedan oblik rada... sjedenje, i gledanje... pa ono trošim kalorije, zar ne???
i sada su počele nove sezone novih serija, i odjednom je hrt postao ok program... danas sam pogledao seriju ružna betty, pa i tree hill, O.C. ( koji mi se i nije svidio), pa sad i stare sezone prijatelja, i sve dobre stvari... sjećam se prije par godina (kad sam bio malecki) prijatelji su išli u tom terminu, malo sam se njima smijao, ali poslije su bili crtići, uvijek sam to gledao...
gledam i ponedjeljkom uvod u anaomiju, i mislim da sam previše toga u zadnje vrijeme počeo raditi, gledati i da moram nekako prestati, jelda??
pozzz
Jutro kao svako drugo... jedino što je bilo drugačije sam bio ja... mislim, danas mogu reći da je po tome bio drugačiji, jer tada se nije tako činio... niz nesretnih okolnosti doveo je do toga... kako se ja u školu vozim vlakom, neki to znaju (vjerniji čitatelji) i kako mi je stanica udaljena kojih 12 minuta hoda, u ovako lijepa jutra, ja se spuštam niz brijeg na biciklu na stanicu... sve je krenulo od toga što jedno jutro nisam imao bicikl... mojem bicu je bila prazna guma, sestrinog nije bilo kod kuće, a ja se dogovorio (sam sa sobom) da ću se spustiti na stanicu, na bicu... i kaj sad?? Moja draga mama ima za sve rješenje, kao i uvijek, a rješenje dana je bilo to da posudim bicikl, i to od, zamislite, mojem male kumice koja ide u osnovnu...rađe idem pješke velim joj, ali lijenost.... ja sam se još spremao, a moja majka ga je dopeljala, pogledavši ga, rekao sam da radije idem pješke...al mislim si ima kočnice... ja sam malih nogu, ali i s podignutim sjedalom na bicu još sam uvijek imao osjećaj da mi noge stružu po asvaltu... ako nisam nadodao malecki bicikl je bio crvene boje s malo pinky.... ali na svu sreću što me je razveselilo imao je kočnice, mala promjena, jer moj ih nije imao... jutro, magla svuda oko mene, na sreću, da se nisam vidio, a i nikoga nije ni u to vrijeme bilo vani...i ja se spuštam na bicu, pinky-crvenom, maleckom, kao da mi koljena stružu po podu, kad odjednom, gubim ravnotežu, smjer i u grabu... hahhah, ma bravo, mislim si... magla, rosa, tenisica mokra, a „govrnal“ bica više nema istu namjenu, i nije na sredini, miga se... divotica... kud sreće, ja sam bio čitav, malo mokar, al nema veze.. idem dalje... jesam li spomenuo imam jedan fini dol... a upravo on je bio ondje, ispred mene, što je bilo super, jedva sam, čak i nikako održavati ravnotežu i smjer, ja se pun samouvjerenja spuštam niz brijeg... kočnice zlata vrijede....
Vozeći se tako „punom“ parom, trebalo mi je kojih 15 minuta da dođem do stanice... pa ekonomičnije mi je voziti se nego pješačiti, makar je duže trajalo... smijeh suputnika je bio očit, al i meni se je smijalo....
Na svu sreću, maaa nesreću, morao sam se vrati i doma istim bicom, ali u ovom slučaju strganim... vrijeme se je promjenilo, razvedrilo, proljepšalo, sunčeko lijepo zasjalo, zagrijalo... da se je barem i bicikl onako iznenada promjenio.... daa, baš... ako zatvorim oči... jesam li spomenuo da sam lijen?? Da naglasim da jesam, i to velka... umjesto da maleckog bica sada guram, jer sada ima i ljudi, jer sada su svi budni, jedino ja spavam, i želim doma, umislio sam si da bi bilo divno odvesti se na tom međunožnom guralu doma... ali neće grom u koprive, ja sam ponovo bio u grabi... ne učim iz vlastitih pogreška, jelda??? Izguravši ga u brijeg, i došaaaavši doma, izmoren, mislim si: „rađe idem pješke, nego se vozim na potrganom bicu SA kočnicama!!“
p.s. sutra idem sa svojim starim bez kočnica...
hahah, pozzzz svima
