Jutro kao svako drugo... jedino što je bilo drugačije sam bio ja... mislim, danas mogu reći da je po tome bio drugačiji, jer tada se nije tako činio... niz nesretnih okolnosti doveo je do toga... kako se ja u školu vozim vlakom, neki to znaju (vjerniji čitatelji) i kako mi je stanica udaljena kojih 12 minuta hoda, u ovako lijepa jutra, ja se spuštam niz brijeg na biciklu na stanicu... sve je krenulo od toga što jedno jutro nisam imao bicikl... mojem bicu je bila prazna guma, sestrinog nije bilo kod kuće, a ja se dogovorio (sam sa sobom) da ću se spustiti na stanicu, na bicu... i kaj sad?? Moja draga mama ima za sve rješenje, kao i uvijek, a rješenje dana je bilo to da posudim bicikl, i to od, zamislite, mojem male kumice koja ide u osnovnu...rađe idem pješke velim joj, ali lijenost.... ja sam se još spremao, a moja majka ga je dopeljala, pogledavši ga, rekao sam da radije idem pješke...al mislim si ima kočnice... ja sam malih nogu, ali i s podignutim sjedalom na bicu još sam uvijek imao osjećaj da mi noge stružu po asvaltu... ako nisam nadodao malecki bicikl je bio crvene boje s malo pinky.... ali na svu sreću što me je razveselilo imao je kočnice, mala promjena, jer moj ih nije imao... jutro, magla svuda oko mene, na sreću, da se nisam vidio, a i nikoga nije ni u to vrijeme bilo vani...i ja se spuštam na bicu, pinky-crvenom, maleckom, kao da mi koljena stružu po podu, kad odjednom, gubim ravnotežu, smjer i u grabu... hahhah, ma bravo, mislim si... magla, rosa, tenisica mokra, a „govrnal“ bica više nema istu namjenu, i nije na sredini, miga se... divotica... kud sreće, ja sam bio čitav, malo mokar, al nema veze.. idem dalje... jesam li spomenuo imam jedan fini dol... a upravo on je bio ondje, ispred mene, što je bilo super, jedva sam, čak i nikako održavati ravnotežu i smjer, ja se pun samouvjerenja spuštam niz brijeg... kočnice zlata vrijede....
Vozeći se tako „punom“ parom, trebalo mi je kojih 15 minuta da dođem do stanice... pa ekonomičnije mi je voziti se nego pješačiti, makar je duže trajalo... smijeh suputnika je bio očit, al i meni se je smijalo....
Na svu sreću, maaa nesreću, morao sam se vrati i doma istim bicom, ali u ovom slučaju strganim... vrijeme se je promjenilo, razvedrilo, proljepšalo, sunčeko lijepo zasjalo, zagrijalo... da se je barem i bicikl onako iznenada promjenio.... daa, baš... ako zatvorim oči... jesam li spomenuo da sam lijen?? Da naglasim da jesam, i to velka... umjesto da maleckog bica sada guram, jer sada ima i ljudi, jer sada su svi budni, jedino ja spavam, i želim doma, umislio sam si da bi bilo divno odvesti se na tom međunožnom guralu doma... ali neće grom u koprive, ja sam ponovo bio u grabi... ne učim iz vlastitih pogreška, jelda??? Izguravši ga u brijeg, i došaaaavši doma, izmoren, mislim si: „rađe idem pješke, nego se vozim na potrganom bicu SA kočnicama!!“
p.s. sutra idem sa svojim starim bez kočnica...
hahah, pozzzz svima
Post je objavljen 01.10.2007. u 15:48 sati.