život bezveze

srijeda, 29.08.2007.

tužan sam...

pozz mah
danas sam se vratio doma, i idem pogledati svoju najdražu seriju, kad ono, neeema je headbang cry ... i sada nisam siguran jel je ukinuta ili je gotova sezona... za one koji nisu sigurni koja je to serija, to je dodir s neba i emitirao se na rtl-u.
tužan sam, ali opet ne znam, počinje škola i sada mi i nije do tv...
ako tko sazna zakaj je više nema, javite... yes
serija mi je super, i ako je završila sezona još bolje, onda jedva čekam da emitiraju novu sezonu, toliko, pozz mah

| Komentari (4) | Print | #|

ponedjeljak, 27.08.2007.

buđenje...

još jedna pričica rolleyes , iz moje glave nut . ova je malo lošija ali... čitajte thumbup smijeh

Budim se, polagano iz sna, još ne osjećam tijelo, uspavan sam, dodir mi je novi osjećaj. Palcem dodirujem kažiprst. Sam dodir mi je čudan. Trnci prolaze cijelom rukom, jedva pomičem prste ruke. Teško se pomičem, i shvaćam da ležim na vlastitoj ruci. Zaustavljam si krvotok, vlastitom težinom tijela, krv ne stiže u vrške moje ruke, prste. Napokon se okrećem. Okrećem se na leđa. Još sam uvijek uspavan i polako otvaram oči, te ih ponovo zatvaram. Osjet mi se vraća u prste, i pokušavam što više uživati u toj pojavi. Napokon više ne osjećam da ruka nije dio moga tijela, sada je moja. Ponovo moje vlasništvo. Smijem se. Potiho. Pokušavam ponovo zaspati. Ali ne mogu. Razmišljam što bih danas mogao jesti. Osjećam glad. Neutaživu glad za pomftritom. Ustajem. Teško, još mi se spava. Sjedam na krevet, protežem se i zijevam. Pogledam na sat, pokraj kreveta je. Velika kažaljka je na 9, a mala, i mala je na 9. Ma, krasno, zakasnio sam u školu. Opet. Škola mi je zadnja na pameti. Kao i uvijek, ne znam gdje sam ostavio papuče. Uspavanim pogledom ih tražim po sobi. Ne pronalazim ih. Ustajem, i trljam oči. Pronalazim papuče pod radnim stolom. Sinoć sam bio dokasno za kompom, pa su valjda tada tamo ostale. Pogledavam sobu. Sami nered. Sjetio sam se da je danas subota, ali ona neradna, nema škole. „Hvala Bogu“, mislim si. Još da sam zakasnio i danas ne znam kako bi opravdao i ovu provalu razredniku. Više mi ne vjeruje tako lako. Mislim dal mi i je ikada uopće vjerovao. Ma nije važno. Gladan sam. Moram nešto pojesti. U kući nema nikoga. I ne zanima me kamo su otišli. Otvaram frižider i ne pronalazim ništa jestivo. „Lijepo“, mislim. Zvoni telefon. Ne želim se javiti. Napokon prestaje zvoniti. Još sam tako umoran. Spava mi se, a tek sam se probudio. Vraćam se u sobu, nakon posjeta kupaonici. Sjedam na stolac, i palim radio. Tolko toga treba napraviti, toliko toga sam zaboravio. Kao zaliti kaktuse, usisati tepih, zamazana odjeća se je nagomilala. A meni se ne da, ni razmišljati o tome. Ali svaki pogled me na to podsjeća, treba raditi. Moja je glava kao soba, puna smeća. Hmmm, dal bi se i to dalo očistiti? Kako i sobu. Želio bi se osjećati bolje. A ne mogu ako ne promijenim pogled na svijet. Stavljam sunčane naočale, tako da ne vidim nered. Ovo je kraj. Sve je pošlo po krivu. Preostaje mi plakati. Molim???
Vrijeme je da zasučem rukave i primim se posla. Ali ne znam, kakve to ima veze, ako mi je soba čista, ostavit ću pogrešan dojam? Moram progutati svoj ponos, i ostaviti ovaj nered iza sebe, ostaviti sobu i glavu čistu. Napokon da sve pođe kako treba. Kako da ne! Baš mi se to i ne radi!
Zvoni mi mobitel. S druge strane poznati glas. Moja cura, Ivana. Doći će do mene, zapravo već je pred kućom. Ona mi se već podulje vrijeme sviđa, i sada smo napokon prohodali. Odmah mi se više na spava. Sve mi je super, sve je superiška. Preoblačim se, i odlazim u dnevnu sobu, palim tv. Kuca mi netko na vrata. Otvaram ih. Pred njima stoji Ivana. Smiješimo se jedan drugome. Jer ja sam se zaljubio u nju, a ona... ona se smije mojoj odjeći. Sjedamo pred tv. Nikoga nema doma, sami smo. Uživamo. Odlazimo u moju sobu. Ulazeći, držim Ivanu za ruku. Ušavši, ništa ne govori. Njezin izraz lica je prepun gađenja. „Zaboga, što je ovo?“ upita me. „Čisti nered, prava si liječina.“ Nakon kratke pauze, i mojeg sramljenja, kaže mi: „Oprosti, moram ići. Vidimo se!“
Sutradan sam se probudio, u istom krevetu, u znoju. Imao sam strašnu noćnu moru. Ivana, se je tako razljutila na mene, da se je solidno izderala na mene, izvrijeđala. I prekinula sa mnom. Prava noćna mora, zar ne? Njezin pogled pun gađenja prema sobi, više nije bio prema sobi, nego prema meni. Pobojao sam se najgorega. Ovo mi više nije davalo mira. Ni sekundu više nisam mogao sjediti na jednom mjestu. Morao sam nešto učiniti. Da se to ne dogodi, da ta strašna mora ne postane stvarnost. „Što ću, kako ću? Umrijet ću, ako me ostavi...“ misli mi ne daju ni trenutak mira.
Naravno da neću dozvoliti da se to dogodi. Ne želim da prekinemo. Ne još. Sve je super. Trenutno. Kad toliko često mislim, ovo se dogodi. Ne znam šta da radim! Moram ovo sasjeći u korjenu. Glavni problem je neuredna soba, zar ne? Lijepo ću očistiti sobu i sve će biti u redu. I to barem nije toliko teško. Koliko to može biti teško? Soba je samo soba. 'Ajde da promislim opet o tome. Ali više nije bilo vraćanja. Nakon 3 i pol sata mukotrpnog posla, čišćenja sobe, papira i papirića, cd-a, uređivanje ormara, kreveta, radnog stola, brisanja prašine, usisavanja, detaljnog uređenja, soba je napokon ličila na sobu. Na mojem licu je osvanuo smješak. Već je bilo 6 sati, prošlo nedjeljno poslijepodne. Znao sam što sada moram učiniti. Naravno, pozvati Ivanu, i iskupiti se. Kratko i jasno sam joj poslao poruku da dođe do mene. A ja sam promijenio odjeću. Nakon pola sata stigla je...
Primam je za ruku, i vodim u sobu, govoreći: „Moram ti nešto pokazati!“ A ona meni govori da mi se mora ispričati, da je sinoć samo tako otišla, da to nije smjela, to nije lijepo od nje. A ja sam u zanosu pokazujem sobi, govoreći da nema veze. „Noćas sam imao noćnu moru. Sanjao sam tebe. Kako se izderavaš na mene, zbog neuredne sobe, i da prekidaš sa mnom. Ta mora mi nije davala mira cijelo prijepodne i morao sam se primiti posla, očistiti sobu, promijeniti odjeću, jer nisam mogao dopustiti da se moja noćna mora pretvori u stvarnost. Jer sam se zaljubio u tebe, i ne želim te izgubiti!“ Nasmijala se, poljubila me i sjela na krevet, govoreći: „Soba je stvarno bila gadna, ali sada je super, drago mi je da ti to napravio, i još radi mene, sve bolje od boljega! Iskreno, moram ti nešto priznati, ja ne bi prekinula s tobom radi neuredne sobe, ili odjeće... Sinoć sam onako otišla jer sam se sjetila da sam obećala baki da ću ić s njom, ali soba me je malo iznenadila i u brzini ti nisam rekla kamo idem, nemoj se ljutiti...“ Nasmijao sam se, misleći, što mi je bilo da sam to pomislio, rekavši joj: „Sve je super, sve je superiška...!“

| Komentari (0) | Print | #|

nedjelja, 26.08.2007.

uvod u anatomiju!!!

uvod u anatomiju je jedna od "novijih" serija koju sam ja počeo pratiti...
i sviđa mi se... radnja se odvija u bolnici, sa puno zgodnih lica, mladih stažista, i iskusnih doktora..
nije na foru hitne službe, da stalno dolaze pacijenti i puni krvi i tako, više je zabavnija, ima zapleta, mladi ljudi koji se pronalaze, u neprilikama i prilikama vlastitoga života, ali i ljudi s kojima rade...
stažisti u vezi s doktorima, urnebesne situacije, napete radnje, slučaji pacijenata su stvarno zanimljivi, ima ljubavi, zaračivanja, pomirbe..
serija je nominirana za par emmya, snima se trenutno 4 sezona, a mi "obični smrtnici" možemo gledati na novoj treću sezonu ove serije...
uglavnom meredith gray je stažistica, koja ima vezu s doktorom shepherd, koji je oženjen, što smo saznali kasnije, kao i meredith. i sada se vratio ženi koja i sama sad radi u bolnici, neugodno ha?? bang tu su i stažisti, christina, alex, george, izzy, doktori burke (hoda s christinom), bailey i drugi likovi...
zapravo ako vas zanima, pogledajte smijeh , trenutno se vrti reprize na novoj, od ponedjeljka do petka u večernjem terminu, oko 23 sata... a uskoro novi nastavci, nova sezona... smijeh jedva čekam... toliko...pogledajte, uživajte i javite se s komentarima... pozz mah

| Komentari (3) | Print | #|

petak, 24.08.2007.

boki i tonka

mala pričica koju sam napisal, nadam se da će vam se svidjet! smijeh smijeh

Sjedio sam sam ispred televizora, ne znajući što ću napraviti iz svoga života, bilo mi je dosadno, a stvarno sam imao što raditi. Dnevna soba mi je bila u neredu, trebalo je pokositi travu, cijela kuća je odisala nekom čudnom vibrom kao i mene i njezinu unutrašnjost je trebalo dovesti u red. Ali za ništa nisam imao volje, čak ni za ustati se iz ovog prastarog kauča u kojem je moja guzica ostavila već takav trag, takvu udubinu, da mi je u njemu postajalo sve neugodnije. Ali mene to nije ni malo diralo, osjećao sam se super, posebno. „Kako da nešto i radim kad mi je i ovako dobro!“, zamišljao sam. Sve mi je bilo u redu samo da sam imao uz sebe daljinski upravljač i naravno cijelu čokoladu, ili još bolje dvije čolokade s lješnjacima. Ali ta zamisao zadavala mi je probleme. Misli se gomilale, a moja mala glavica je postajala sve teža i teža, ogromni balon koji će sa svakim malim trzajem sivih stanica mojeg mozga eksplodirati i da će moj mozak biti po cijeloj sobi, u milijun i jedan komadić. Razmišljao sam o njoj i ubrzano mjenjao programe na televiziji, ali kao i obično ništa mi se nije svidjelo, ali kako ništa drugo nisam imao za raditi nastavio sam gledati po ne znam koji put isti film. Bilo mi je dosta. Sve dok nisam začuo njen glas, bila je to Tonka, koja je pokušavala ući. Ali vrata su bila zaključana. Netko mi je pokucao na vrata, a ja kao beživotan nisam se ni pomaknuo.“ Vidim te, a ti se uopće ne mičeš da mi otvoriš! Si dobro? No daj otvori, posijedit ću ovdje od čekanja!“. Napokon sam se probudio iz svoga sna otvorenih očiju. I da, napokon, ustao sam, umorno i teško sam se doteglio do vrata i otvorio ih, bez glasa, ali sa uzdasima i nekim negodovanjem.“ Pa , stvarno što je to s tobom, tako si mi drugačiji, da nisi, pio?“, reče sjedajući na kauč. „ Nisam... Zaboga, pa znaš da ne pijem...“, odgovorim tiho, sjedajući kraj Tonke na kauč. „ Mislim, stvarno, Boki kaj se događa? Čokolada na stolu, i ti si mi tako čudan! Nekaj se je dogodilo!“, potiho će. Na stolu je bila čokolada, pojedena do pola. Bio sam prelijen da bi jeo dalje. „ Ja tebi stvarno ne mogu nikaj sakriti, pa eto: ...“.
Nisam mogao shvatiti kako mi je to mogla učiniti, stvarno sam bio slomljen, a njoj se je to sviđalo, kao da je u tome uživala. Odlučio sam se osvetiti. Ali ja ne znam kako, kako se uopće njoj i osvetiti, kako da i nju zaboli kako je zaboljelo mene. Tek sada mi nije bilo lako, tek me je sada počela boljeti glava, kao da mi puca po šavovima. Osjećao sam se izgubljeno i usamljeno i bio sam potpuno toga svjestan.
Mi smo se upoznali na jednoj zabavi, ona je sjedila nasuprot mene i izgledala je predivno u svojoj zelenoj haljinici. A ja nisam mogao skinuti pogled sa nje, a mislim da je to i ona primjetila. Zapitao sam se dal ja znam uopće i pogledati curu, a da ona ne znam da ju gledam. Naravno da me tada to nije nimalo zanimalo. Zanimala me je samo ona, i da li me je primjetila, jer ja sam nju primjetio i ona je bila za mene nešto mistično i magično. Ona je za mene bila... Anđeo koji sa svakim svojim smješkom i meni na licu izaziva osmjeh. Ali taj osmjeh ona nije smjela primjetiti, tada bi bio otkriven i sve bi bilo gotovo. Sama pomisao na to izazvala bi u meni ogorčenje, zapravo razočarenje i tugu. Ali sada nije bio trenutak da mislim na tugu, ona mi je izazivala da mi srce poskoči i zapleše u grudima, one leptiriće u trbuhu. A to se meni nikada prije nije dogodilo. Ja sam bio jedan mali amater, a srce je vodilo igru, bez moga razmišljanja i upravljanja, prišao sam joj. Pozdravili smo se, i gledali ravno u oči. Vodio sam igru i sve je bilo po mojim pravilima. Moje očaranje njome tijekom večeri sve je više raslo. Razgovarali smo o nečemu bez veze, ali ljubavni signali izlazili su iz svake naše rečenice. Večer se približavala kraju, a mi smo još uvijek pričali i smijali se jedno drugome, ne znam jel su bile samo šale u pitanju, ali ja sam se osjećao posebno, ja sam bio prema njoj iskren, te svaku njezinu riječ upijao kao spužva. Bio sam se zaljubio, u nju... Arijanu. Ljubav na prvi pogled u meni je dobila smisao. U nama. Ali, onda se je dogodila katastrofa, došao je on... pravi savršeni dečko iz urbane sredine, i ne znam zašto, ne znam kako, on ju je osvojio. Valjda sam ja našu vezu ureknuo, jer sam ju smatrao savršenom. Ja sam mislio da je to prava ljubav, ali, čuješ što se je dogodilo Tonka, Tončice moja. Sada sam sam, u depri, imam čololade i što mi više treba. Osim ljubavi, i dobrih prijatelja i prijateljica. A suza mi lagano padne s obraza,a knedla zastane u grlu, s mišlju, pitanjem da li ja sve ovo zaslužujem? Možda i jesam zaslužio, ali vjerovatno nisam. Ja sam dao cijeloga sebe u vezu,a ona? Otišla je za prvim koji je naišao. Tako mi i treba kada sam naivan. Nije prošao mi jedan dan, sat da nisam mislio na nju. Na ništa drugo se nisam mogao skoncentrirati, Tonka, ja sam nju volio. Kako izliječiti slomljeno srce, kako ga ponovo sastaviti, pokrpati, nakon tako velike rupe koju sam zadobio u ljubavi, ma ratu, u ljubavi se takvo što ne događa. Ljubav bi trebala biti nešto najljepše u našim životima, ona ne bi trebala boljeti, ona bi trebala biti stup vjerovanja, podrške, povjerenja, neizrecivog načina uzajamnog pomaganja i iskrenosti, poštovanja. To je za mene ljubav, a ja to ne mogu ni u kome naći, ali sam siguran da od Arijane to neću dobiti.“ Tonka je ostala paf. I ona je ljubav upravo tako smatrala, ali ona nije mogla oprostiti prijevaru. Ona je bila prva osoba koja me je u potpunosti razumjela, i ona je bila na to ponosna. A ja? Ja sam bio ponosan jer sam se nekome, koga veoma poštujem, izjadao i bilo mi je lakše, bio sam smireniji. Ponovo sam u Tonkinim očima vidio radost koju ona gaji prema životu, ali i prema ljubavi.
Tonka me je pokušala na razne načine oraspoložiti, ali ja se nisam predavao tako lako. Meni su sve lađe potonule, i pitao sam se kako dalje. Čak sam se počeo pitati imali sve to uopće smisla. Ja sam bio na rubu. Stvarno, ljubav boli. Prije nisam ni shvaćao da sam ju tako volio.
Prošla su 2 mjeseca i ja sam se počeo oporavljati i to zahvaljujući Tonki koja je cijelo vrijeme bila uz mene, a ja sam joj na tome bio neizmjerno zahvalan. Tonka mi je očistila kuću! Na moju i njezinu veliku radost! Napokon sam izašao i kuće, iz svoga kauča ispred tv-a, podigao sam guzicu i izašao ususret stvarnosti, životu koji je prolazio kraj mene. Tonka je bila tu i ona me je uspjevala nasmijati. Uzela je frizbi u ruke i pošli smo u park, da se ja malo razbudim iz svoga očajnog sna. Ja ju nisam nikada ni na što tjerao, mislim, pitao ju , nagovarao da se sa mnom druži, da, istina, bilo mi je stvarno drago da se netko brine o meni, ma, samo ta pozornost i pažnja koju mi je posvećivala, za mene je bila utjeha i u meni je izazivala osjećaj da ipak nije sve gotovo, za mene je to bilo uže spasenja koje me je vodilo na vrh ozdravljenja mojeg slomljenog srca i uzdrmalog duha. Sa njom je sve bilo jednostavno i logično, bilo je logično da se dignem iz kauča, bilo je logično da operem zube, bilo je logično da izađem iz kuće, zapravo je bilo najlogičnije da ja tada tu logiku nisam ni shvaćao. To je bilo valjda nešto napredno, a ja sam se smatrao zaostalim. Ma daj koga zavaravam, ja sam se smatrao naprednim, uvijek treba misliti najbolje o sebi. Govorio sam joj da je ona moj spasitelj, i mislim da je i ona to znala. Družili smo se svakodnevno, u svačemu smo pronalazili nešto što nas je nasmijalo, postali smo nerazdvojni.
A tada se je pojavila ona, Arijana, i ja sam ponovo bio uz nju, sav u oblacima, u svojem svijetu, a Tonki sam postao mrzak, više se nisam toliko družio s njom, samo sa svojom Arijanom. Cijeli moj svijet se je okretao oko nje, ona je bila moj centar svemira, ali ona je to jako dobro znala i iskorištavala. Vjerovao sam joj sve dok nije postalo prekasno. Ponovo sam bio prevaren. Ja sam joj bio samo zamjena dok se ne pojavi netko noviji, zgodniji, bogatiji...
I odlučio sam. Mislim, da mi je jedino to bila ispravna odluka u životu. Ona je mislila da sa svojim umiljatim riječima prema meni može ispraviti ono što je učinila, svoju prijevaru. Da li čovjek uopće može prijevaru riječima ispraviti, i kakva su tu djela pokaje u pitanju? Iskrena pokaja je drugo, ali kako da ja nekome to oprostim, ako sa svakim danom imam osjećaj da će mi se ta nepravda ponoviti. Da će mi se vlastiti oprost odbiti od glave. Ta misao mi nije dala normalno živjeti. Shvatio sam ono što su mi oduvijek govorili, nije važna vanjska ljepota nego unutrašnja, ali ona je izvana stvarno bila lijepa, zanosna, ali unutra mi je bila nedokučiva, zatvorena, crna, i mislim da bih rekao malo pokvarena i zla. Maleni tračak istine u mome životu je da sam s tom spoznajom, da joj ne mogu tu nepravdu oprostiti, shvatio da sam ju prebolio i napokon krenuo dalje u svome bijednom pokušaju da uspijem spasiti ono čemu više nije bilo spasa. Ali, sada više nisam bio slomljen, bio sam jak i neustrašiv, a Arijana se vratila k njemu, i da ja sam sada mislio da su oni stvoreni jedan za drugoga. Mislim da više nisam bio ljubomoran, na to što je ona našla moju zamjenu, moja zamjena za nju je bila Tonka, koja mi je svoje prijateljstvo pružala bezuvijetno. Pitao sam se zašto odjednom više nisam ljubomoran na nju, više nisam bio toliko nervozan u njezinoj blizini, sve su to bili simptomi, kojima sam ja shvatio da više ne osjećam prema njoj ništa. A ja sam ostao sam i tužan, jer za mene život bez ljubavi nema smisla. Jedina svijetla točka moga života postala je Tonka, koja me sada uopće nije ni primjetila. Mi smo se razdvojili i ona je živjela u drugačijem svijetu. Ali, u mome susjedstvu. Ja mislim da prijatelji ostaju prijatelji i da uvijek postoji tračak, ako ne i više od njega, neizmjernog poštovanja, iskrenosti, ma barem veći dio, pomaganja, shvaćanja, razumjevanja, iskrene dobrote i uzajamnog vjerovanja jedno u drugo. Kad bolje razmislim, ja...
Ja to želim imati sve i u vezi. Ja želim imati djevojku, djevojku koja je bila prema meni kao Tonka. Ona je prava cura koju bi svako poželio imati kao svoju. Ne samo kao prijateljicu već kao i curu. Da li sam ja to upravo sam sebe zbunio, ne znam ni sam koja je razlika između prijateljstva i ljubavi, ja sam samo malo ružno pače u svijetu ljubavi. Kako upoće razlikovati ljubav od prijateljstva, ja sam za oboje, važno je da imamo nekoga nazvati svojom... ali ne vlasništvom! Uzajamno je važna riječ u vezi ili prijateljstvu. Da, ja želim nekoga zvati svojom, ali i ja želim da sam ja od nje nazvan njezinim. Dal je to nešto nemoguće? Možda i je tako. Ali zar nije sebično do mene ne pokušati, i zauvijek se pitati što bi bilo, kad bi bilo, a što sve ne bi!!! I odlučio sam pokušati, približiti se Tonki i prepoznati u njoj svoju djevojku, dal je to uopće i moguće?
Napokon sam shvatio što želim i pokušao sam to nekako uz Božju pomoć uraditi. Ali nisam ni sam znao kako, a ni koliko mi je to važno, sve dok to nisam napravio i požalio. Ali samo zato jer sam na svoje iskreno pitanje dobio odgovor kakav nisam ni zamišljao, a zamišljao sam upravo suprotno!
Glava mi je pucala, mislio sam da ću popustiti i prolupati ili nešto takvo. Ponovo sam bio sam u kući, i radio nered, onakav kakav je bio u mojoj glavi. Što sam se više trudio zaboraviti na Tonku, sve sam više osjećao svoju usamljenost, sada kada se ona više nije nalazila u mojem životu. Arijanu sam potpuno zaboravio, i više se nisam ni trenutak zapitao dal bi joj se vratio, u mojem svijetu je bila samo Tonka. Kako da joj se ponovo približim, što da učinim...
Na vratima se je pojavila ona. I ne kucajući ušla, u moj nered, u moju sobu, u moje srce, u moju podsvijest, u moj život, za koji mi se je činilo da je bio na rubu. „Došla sam ti samo reći da mi je žao, ali i moram ti nešto priznati, moj život mi je bio oduvijek najveća nepoznanica, moje tijelo, moji osjećaji, sve me je to zbunjivalo, ja sam bila sretna, kada si i ti bio sretan, bila sam tužna kada si i ti bio tužan, tvoja podrška u boli, ali i ti si bio moja podrška, i kada si bio sa Arijanom, ja sam shvatila koliko mi nedostaješ sve to vijeme... jako si mi nedostajao, ali iskreno, nisam to željela ni sama sebi priznati. Kada ste prekinuli ja sam ti pomogla preboditi teške trenutke, i sama se zaljubila u tebe. Bila sam napokon sretna, i mislila da sam jedina na ovoj planeti. Moj život je završio, kada si se ponovo vratio k njoj, nisam to mogla podnijeti, srce mi je puklo, jer si se ti vratio k njoj, a ona te je prevalila, ali ti si joj se ipak vratio...“. Suza joj je kapnula na obraz. Ja sam joj se približio i tiho joj rekao:“Sada znam zašto si otišla iz mog života, baš tada kada sam ja shvatio da si ti prava za mene. Volim te, molim te, budi uvijek tu uz mene, Tončice moja. Ona je moja trnovita prošlost, a ti moje svijetlo u budućnosti!“.
Poljubili su se, suznih očiju i drhtavim rukama zagrlili, primili su se u naručje shvaćajući da su jedno za drugo stvoreni, da si budu podrška, i svijetla točka života, u kojemu je bilo dosta crnila. Oni su bili jedno, a njihova ljubav neuništiva.

| Komentari (3) | Print | #|

četvrtak, 23.08.2007.

inspiracija kišom....

vani je bila predivna noć, nebo kao da se je strmoglavljalo na zemlju. čarobno svijetlo obasjavalo je krovove kuća, mračnu šumu preko puta, polako je ulazilo kroz prozore u nihove živote...
oni su sjedili jedno pored drugoga i slušali udaranje kapljica kiša po lišću i krovovima. mladić i djevojka slušali su podrhtavanje neba. pregledavali nebeski svod, koji više nije bio prepun zvijezda, već ukrašen milijunima oblaka, sve jedan tamniji od drugoga. pogledi su im se sreli, a usne približile. mrak na njihivim očima trenutno je obasjavala svijetlost mjeseca koji se je probio kroz oblake. tami je došao kraj. mladić je djevojku primio za ruku, a ona se naslonila na njegovo rame. kiša je i dalje močila zemlju. šapat kiše nježno ih je smirivao. poljubac vjetra nježno ih je ljubio po odrazima, a munje grijale srca...
djevojka je pogledala mladića nježnim pogledom ravno u oči, i rekla: trudna sam... mladić se blago nasmiješio i još je jače obuhvatio rukama... kapljica na njezinom obrazu bila je suza. to je bila sreća...

| Komentari (1) | Print | #|

srijeda, 22.08.2007.

prva pjesmica!!

Napisao sam svoju prvu pjesmu, smijeh smijeh nevjerovatno, i posvećujem je frendici želji, koja je uvijek tu uz mene... smijeh

Život bezveze

Moj život je bezveze. Pogrešna duša u pogrešnom tijelu.
Moj pogled je kratkovidan. Pogrešne oči na pogrešnoj osobi.
Moj strah je jači. Pogrešni osjećaj za pogrešne stvari.
Moja budućnost je upitna. Pogrešno vrijeme za pogrešne postupke.
Moja vjera je poljuljana. Pogrešni postupci u pogrešnim trenucima.
Moja ljubav je uzaludna. Pogrešni osjećaji prema pogrešnim ljudima.
Moja samoća je neizbježna. Pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme.
Moj život je bezveze. Pomogni mi pronaći mu smisao...

P.S. zvuči li ti pogrešno poznato? Hvala ti za pomoć! Pozz svima!
mah

| Komentari (1) | Print | #|

ponedjeljak, 20.08.2007.

crna lista!?!

Postavio bih jedno pitanje, samome sebi, a onda i vama... ja stvarno nemam na njega izravan odgovor, jer je teškooo, hahah smijeh , najboljih 5 filmova... nadam se da vama neće biti teško slušati, zaprav čitati, o mojih 5 najdražih filmova... zapravo, postavio sam i sam sebi jedno teško pitanje na koje ću se dugo „mučiti“ da odgovorim, ali nekako, tako čak i sam sebe zabavljam i upoznajem... razmislite i vi o svojim najdražim filmovima ako već nemate neki popis, uznojite se malo... hahaha smijeh
Nedavno sam pogledao jedan film koji me je oduševio, prije nekoliko dana bio je na tv, rtl-u, zvao se je šetnja koju ću pamtiti, mislim da se je zvao tako, a walk to remember, najvjerovatnije, i on se nalazi na mojem broju 5. nešto kratko o filmu... ide nekako ovako... kao prvo mislim da je to romantična drama, ali u svakom slučaju, film govori o ljubavi (ako se na skuži iz riječi romantična)... u glavnoj ulozi je srednjoškolac, mladi buntovnik koji napravivši spačku biva ulovljen, ali se izvuče makar je doveo u opasnost jednog mladića... došavši u školu, ravnatelj ga kazni tako da mora pomagati domaru, podučavati učenike, i sudjelovati u školskoj predstavi i to zato što je ulovljen s alkoholom, poznato ne???
Upoznaje (mislim znaju se od uvijek, od vrtića) kćerku od lokalnog svećenika, i naravno da, svi znamo kako to u romantičnim filmovima ide, pomažući njemu oko predstave, on se zaljubljuje u nju... ali ona je neugledna, a on školska faca, pa znamo da se to odbija, ne? Film ko film, veza ko veza, uspijeva, sve dok mu ne kaže lošu vijest, ona je smrtno bolesna, ima leukemiju, i umire... taman dok se je dečko zagrijao za curu i mi pomislili sve je super... neću sve reći, neću reććććiii, ali ona umire nakon nekoliko mjeseci zajedničke, uzajamne ljubavi... fora mi je, ona svoju vjeru uspoređuje s vjetrom, a na kraju, on hoda bez nje, (šetnja, jel?) uspoređujući sada vjetar sa svojom ljubavi prema njoj... ne vidiš je a znaš da je ovdje... baš lijepo, zar ne? Malo tužna priča, ali savršena... thumbup
Nastavit ću u svjetlijem tonu, na 4. mjestu se nalazi komedija not another teen movie, iliti ovo nije još jedan film za tinejđere, urnebesna komedija, parodija na film, nikad se nisam poljubila... i ja vam ga neću prepričavati jer je film jednostavno ludnica... pogledajte i smijte se već u prvoj sceni, preporučam da ni slučajno ne jedete kokice.... upozorenje da ne bi bilo da nisam vam rekao... usput, film pogledajte u društu prijatelja da se jako dobro nasmijete... wink
Moram reći da sam se jako premišljao i imam vam za reći da 3. mjesto dijele ova dva filma... i to su, madagaskar, za one neupućene, animirani film, iliti dugometražni crtić, govori o bijegu životinja iz zoo koje završe na madagaskaru, a pjesma volim se gibat, gibat, nije mi davala dobrih dva mjeseca mira, i sama pomisao... uhhh... i jedan horor, ako ga već znate, super, pogrešno skretanje, a kako sam film kaže, ljudi su pogrešno skrenuli, i neki se nisu vratili doma.... da samo kažem, film se gleda bez kokica, ako je noć, po potrebi upaliti svijetlo, a ako se jako bojite, ne gledajte sami, i usput uzmite si nekoga ko se boji kao i vi, a ne da vas, slučajno, onako, netko ko se ne boji, „malo“ PLAŠI!!! Hitna nije 911, ako vam srce stane...
Na 2. mjestu su američke pite, i to sve koje postoje, ja gledo, ja jako voli.... haha.... thumbup najviše american pie: bend camp, ja ih zovem bendići... hahaha... nadam se da ste svi bar jednom gledali ove filmove, barem prvi dio, ako jeste onda vam je kao i meni o sjećanju ostala ona scena s rupom u piti, američkoj piti, film koji opisuje odrastanje na neobičan način, cijeli film je po toj sceni i dobio ime... fora su...
I vrhunac svega moga pisanja, ali i razmišljanja, i premišljanja nisu urodila plodom, jer sam ponovo neodlučan, imam dva filma, iiiii 1, mjesto dijele..... horor, kuća voštanih figura, house of vox, pomahnitali blizanac ubija ljude, cijeli grad i pretvara ih u voštane figure, scary shit, šala... glume paris hilton, i „mucica“ chad michael murray... iiii... trilogija, nadam se ne zadugo.... shrek, film poznat svima, ako ga nisu gledali, na tv, u kinima, ili negdje već, kod susjede bare, onda su barem čuli za to veliko zZzeleno čudovište, ili za njegovu dragu fionu, i magarca, ako ste još na drugom dijelu, onda ljudi, zakopajte se.... imaju 3 bebe, željno iščekujem nastavak... smijeh
Eto moja lista, najdražih i najboljih filmova... bilo je teško, jako, uznojio sam se... nadam se da sam vas zaintigirao i da ćete mi reći vaše najdraže filmske naslove.... poz mah

| Komentari (4) | Print | #|

subota, 18.08.2007.

pazi na bodlje!!!

Za ružu kažu da je ona najljepši cvijet, kažu da je ona kraljica cvijeća. Većina ljudi je voli, i poklanja kao znak pažnje, ljubavi, ljubomore, ili čega već ne... moje najdraže cvijeće su kaktusi... imam ih punu sobu... oni su mi fora radi toga, jer ih ne treba često zalijevati, šala, ako ste i vi tako mislili promislite opet, kaktusi u sebi zadržavaju vodu, ali to ne znači da mogu bez nje (isprobano, par mi se je osušilo, radi nedostatka vode smijeh )... kao bilo koje živo biće i kaktusi vole vodu, vooole vodu, većina njih traži da se zaljevaju jednom tjedno da bi lijepo napredovali, ali ne smiju biti stalno u vlažnoj zemlji nego voda mora otjecati... pročitao sam negdje i da se često moraju tretirati umjetnim gnojivima, znate ono za bolji rast, minerali... zahvaljujući upravo toj mogućnosti da zadrže vodu, mogu preživljavati na mjestima gdje večina drugih biljaka ne može, u pustinjama, upravo to me fascinira... a ako ćete biti pažljivi prema njima, i ako imate pravu vrstu kaktusa, možda vas i ovo ljeto iznanade, ako već nisu, sa svojim predivnim cvijetom... cvatu stvarnu u raznim oblicima cvijeta, mali, malo veći, i veliki pupoljci cvijeta... i to u raznim bojama, bijeloj, rozoj, žutoj.... postoje neke vrste kaktusa koje cvjetaju svakih 40 godina, nažalost to se dogodi jednom u našem životu, zaboga nemojte propustit... thumbup kaktusi postoje u raznim oblicima i veličinama, neki mogu rasti i prerasti čovjeka, neki prežive čovjeka, a u pustinjama? Nema im premca...

Jedino što je malo problematično, ne možete ih dirati!! Kažu da ruža ima bodlje, ali kaktusi oni IMAJU BODLJE, BODLJICE, I BODLJETINE... Oni imaju bodlje, velike, male, srednje, svakakve, čak i sve zajedno, i to jaaako veliki broj... volite li bol, samo njih dotaknite, i potražite nečiju pomoć da bodljice skinete iz svoje kože... nono meni ti ne bi bio prvi put greedy , ali razmislite da ih ne postavite u blizini, npr. kućnih ljubimaca jer bi se mogli napiknuti, a vi ne bi znali, iskreno bol je strašna... govorim iz iskustva....
razmnožavanje se vrši na dva načina, tako da na kaktusu naraste njegov mali kaktusić kojega, kada i on sam dobije korjeniće samo odvojimo i posadimo u novu posudu... ili sjemenom (znate, cvatu?) neki kaktusi moraju u svojoj posudi imati i pijesak sa zemljom, jer ne vole vlažnu zemlju a pijesak ju „posrče“, ali ako ih držite na sunčanom prostoru to nije više veliki problem, nema više viška vode, a oni na suncu uživaju, i naravno rastu, debljajući se.... hahah... smijeh
i što još reći.... e, da ako se možda bojite za svoj život, nemojte imati kaktuse, kažu ljudi, iliti stare žene, (barem meni su tako rekle), da osobe koje imaju kaktuse, da ih čeka neka nesreća u budućem životu, da bude osoba nesretna u budućem životu! Mmmmm, ja ne znam jel je to istina, javim vam....
i tako, ako se ne bojite, uzgajajte, divite se, uživajte u bodljicama, i svime što vas veseli, ali zaboga, dirajte ih, samo sa rukavicama na rukama, ili nemojte uopće, jer iskreno, ljepši su s bodljama, toliko, i pozdrav od mene
mah

| Komentari (1) | Print | #|

petak, 17.08.2007.

eureka!?!

htio bih malo iskomentirati jednu seriju na htv, zove se eureka, i govori o jednom zatvorenom za javnost gradiću u kojemu žive sami genijalci...

ljudi rade na tajnim zadacima, za državu... stvarno imaju fora stvarčice, i mislim da će serija biti zanimljiva svima koji vole znanstvenu fantastiku, ja nisam neki pretjerani obožavatelj nje, ali smatram da je ok... u glavnoj ulozi je colin ferguson, koji se je doselio u grad, sa svojom kćerkom, tinejđerkom, i sada radi kao šerif... zamislite prolazite gradom, glavnom ulicom, a recimo djeca na pločniku pišu vrlo zahtjevne formule, onako, za igru..!! lud
zamislite malo budućnost, dal će naša djeca biti tako pametna? moja možda i ne, s obzirom na mene! nut
ako imate vremena, dobre volje, želite se malo zamisliti o budućnosti, ili samo pogledati dobru fantastiku, i zabaviti se, ili imate previše vremena, nemate pametnijeg posla srijedom navečer oko 10 sati, sjednite i uživajte pred tv-om!

| Komentari (3) | Print | #|

četvrtak, 16.08.2007.

Ko voli još crtiće???

JA. smijeh Ne, da ih volim, ja ih obožavam thumbup , ali ne toliko da bi ih mogao gledati dva dana, mislim, jedan cijeli dan je dosta. Jedni od dražih su mi naravno trilogija shrek, tu je i ledeno doba, mravci, carevo novo ruho, preko ograde, život buba....

fora mi je u tome kaj neki filmovi, animirani zapravo, izvrsno nasijavaju opisivajući neke ljudske osobine, davajući ih životinjama, kao govor, tamo sve životinje govore, hahhaha, kome je to još smiješno?? Šala... zanima me koliko se oni ljudi koji im posuđuju glasove koliko se zabave na set snimajući, fora... ja ljude koji rade te crtića stvarno smatram pametnim ljudima, dostojnima pohvale, barem moje..
Da ne mislite da volim samo dugometražne crtiće, volim i ja one kratke, kao tom & jerry, a je to, obožavammm, stvarno mislim da njihovi tvorci trebaju dobiti, ne znam oskara, ili neku nagradu. Volim se dobro nasmijati, a crtići su pravi za to, znaju djeca što je prava stvar.. smijeh
Čujte, i ja se još uvijek osjećam kao dijete, još koju godinu, pa ćemo dalje vidjeti...
Iskreno, poznajem malo ljudi koji kažu da ih ne vole, stvarno, mislim da je to zato jer se ljudi žele nasmijati, žele se bar na trenutak ponovo osjećati kao dijete... i to mi je super...
Smijeh je zapravo prava stvar za sve probleme koji naš život čine nesretnim. A još je ljepše kad imaš društo, nekoga s kime se možeš nasmijati, nekoga, ko će tebe nasmijati, ali i obrnuto... pokušajte se što više smijati, jer je ljepše vidjeti osobu koja je nasmijana nego tužna, možda će se i vama posrećiti pa ćete svu svoju dobru vibru prebaciti na osobe kraj sebe, smijeh je zarazan.... ljudi, nadam se da sam vas ja s ovim blogom zarazio... naughty
Jedina loša stvar je koju možete dobiti neprekidnim smijanjem su bore, ali ljudi, ja se za to ne bi brinuo, jednom ćemo ih svi imati, ali ovako bar znam da sam ih zaradio na način koji je najbolji, smijehom, koji je moj život svakodnevno uljepšavao...
Nadam se da i vi niste tako „sretni“ kao ja pa da imate oduran smijeh, ono kao da rokčete, ljudi, ako ste kao ja, ne očajavajte, mislim da taj smijeh tek ga i izaziva... zujo ali ako vam je toliko do toga stalo, zaboga, naučite se smijati kao vi mislite da morate, možda loš savjet, nemam bolji...
Ja sam jedno malo čudnije stvorenje, nadam se ne prečudno, ako me vidite samoga, ljudi, pomislite stvarno usamljen čovjek, ili ja imam takav osjećaj... mislim da se izdvajam... ili s nekom osobom koju ne poznajem, ili ne želim s njom komunicirat, mislite da sam stvarno povučena osoba, bez društva, ili neki društveni retardirani manijak, tako se i osjećam...
A u društvu, koje poznajem, i koje mene poznaje, pred kojim se ne moram pretvarati da sam nešto što nisam, onda se promijenim, nadam se nabolje, smijem se, izvađam bedaka iz sebe, nasmijavam sebe i druge, otvorim se, nadam se da me takvog ljudi više vole... za mene je najteži proces kada se treba otvoriti nekoj osobi, zato pokušavam sve prebaciti na smijeh, dal je to dobro, ne znam... zato imam mali krug prijatelja, samo oni koji su najbolji, koji se vole sa mnom lijepo nasmijati i zabaviti... zato mi pomalo fali ekipa iz vlaka, lani sam se s njim odlično zabavljao, smijali samo se svakodnevno, dvaput!!! smijeh smijeh
Vjerovatno bi vam osoba kao ja išla na živce, ali neka.... volimo se smijati, i samo tako naprijed, smijeh je najbolji lijek... osjećam se odmah bolje! Nadam se da i vi! Ne ustrućavajte se pokoji put nasmijati, onako iz srca, za dušu, i ostanite svoji... pozzz mah

| Komentari (3) | Print | #|

srijeda, 15.08.2007.

misliti, ne misliti?

Dal vama polako počinje faliti škola? headbang Ja mislim da meni da! Ne mislim škola kao svi oni problemi s ispitima, ispitivanjima, i svi tim glupostima, nego ona ležernija škola, s društvom, zezancijom, i tom spikom. Meni je fora, najviše to što putujem vlakom u školu. Mislim to nije bolje od toga da živiš u blizini škole, ali ako bi morao birati prijevozno sredstvo, onda je to vlak. Stvarno ne znam zašto mi je vlak super, zbog udobnosti, ne znam, društva, lakše se je razgovarati, imaš veće društvo, prostor, ne kao u busu, da imaš noge za vratom dok pokušavaš sjediti na sjedalu... vlak je super, ali i on ima neke nedostatke (nažalost, kao i sve u životu!!).. burninmad
Hrvatski vlakovi voooollleee kasniti, i iskreno, to je pljuga, doslovno izgubiš živce dok ga čekaš! Osim ako nemaš neko društvo, pa... prođe vrijeme. Ili kakve sam ja sreće, na stanici nema ni žive duše, pa vas troje se ukrca u vlak, i to ti i deda i babica!!! Lijepo....(magarac na prvom mjestu). Ali i to nije tako strašno, naviknuo sam se.... i još mi je malo problem što je karta skupa, ali možda i nije, ali nije mi lijepo izdvajati 230 kn, mjesečno, ali znam da mnogi plaćaju više za prijevoz pa se ne bunim, (jako)... smijeh

Lijepo je onima koji su sada na moru, pobjegli od svoga života, barem na kratko, da se opuste, odmore, ali što im to vrijedi kada ponovo moraju se suočiti sa svijetom. Ja sam zato pobjegao u svoju sobu, pljuga jelda?? Upaliti radio i ludo se bacati po sobi, a ja to mogu samo ako ju prvo očistim.... možda sutra! A kaj se može? Život me mazi! Nije mi ni tako loše! Pitam se u čemu je fora, mislim imati cijeli dan upaljen radio, mislim ja to radim i sada odjednom, svi koje znam to isto rade, ne znam... ma, kopiraju me!! Ma ne, ne bi želio biti narcisoidan, ljudi su pronašli nešto što je fora! Radio! Da, još prije 200 godina, i onda je to bio hit, samo su trojica bili počašćeni sa tom stvarčicom. Istina, i ja još uvijek jednu takvu imam doma, negdje na tavanu, (ili podrumu), a jedna malo mlađa mi još svira u sobi. Ako se još sjećate onih crnih ploča, da, velikih, sliče na današnje cd-e, one gramofonske ploče, moj radio, novije generacije ih može svirati. Osjećam se kao pravi DJ kad mi neko dođe. Pravo je čudo što ta stvar još uvijek radi.. još uvijek... mislim da ću ga moći i ja dati svojoj djeci, to je pravo obiteljsko naslijeđe, išlo je preko mog djeda, oca, sad je kod mene... ludnica....
Kako se boriti protiv dosade? Osim moga radija??!?! Naći neko društvo! Misery love me!
Lijepo je i napraviti blog, pa pisati, samog sebe malo ismijavati, fora, a??? I više mi nije tako dosadno, sam se sebi nasmijao, nadam se vas malo.... malo više... ili nema veze... malo da se našalite kao ja, i svijet je odma ljepši... zujo
Ljudi, pozz mah

| Komentari (1) | Print | #|

dođi da te ugrizem!

mislio sam da takvo nesto ne postoji,uvjeravao se u to svaki put kada sam posao na spavanje.tada sam bio nezreo,mlad i neiskusan,nisam shvacao svoj zivot,ljude,bica,i znamenje koji su se nalazili pred mojim putem,pred mojim zivotom.u mojoj proslosti se je skrivalo mnogo tajni,ali ova,koja se nalazila preda mnom bila je najveca tajna koju sam mogao zamisliti...
pogled u njezinim ocima je ljude plasio,a nitko zapravo nije znao pravi razlog tome,ali svi su znali da nesto je tu vrlo cudno,nesto misticno,vrlo zastrasujuce...
jedino sto se je u mrklo noci vidjelo bio je krvavi mjesec, koji mi nije dao spavati.nesto je suskalo na mojem prozoru. ustao sam provjeriti. macak...
soba je primila neobican miris,miris krvi.ona je cucala u kutu,i napala!!!
probudio sam se,a ona je rekla:"Sad si moj,haha,vampiri su sada tvoji prijatelji,a ljudi,krv tvoja hrana!!!"

Eto, još jedna zanimljivost iz moja života, „velka“ zanimljivost, odnosno, jedna igrica on-line točnije, bitefight, iliti borba između vampira i vukodlaka, koja traje već stoljećima! A ja sam joj se pridružio... na strani vampira, svakodnevno lovim krv, pokoji put se pri pokušaju napada na žrtvu zaletim u svjetiljku pa se probudim nakon 10 minuta sa glavoboljom, ali to sada nema veze... fora je biti vampir, stvarno, uživiš se u ulogu, dođe ti da prije spavanja, i ti pođeš u mrklu noć, malo popiti krvi, onako za dušu... ili za tijelo, ako nisi već večerao, šala...
Samo je problem to kada te napadnu vukodlaci, pa se boriš s njima, izgubiš zlata, ali nema veze , možeš raditi na groblju, kao grobar, čištač leševa, ili vrtlar, naravo da ti plate, „masne“ pare za to...ali naravno možeš i ti njih napasti, ponekad i pobijediti, nešto zaraditi, ali smo u igrici, i naravno, dobro se zabaviti!! naughty naughty

| Komentari (2) | Print | #|

utorak, 14.08.2007.

dodir s neba

eto, kad netko živi uz tv, kao ja, šala, nagleda se i serija...
ali ja ne bi bio ja kada ne bi rekao koju seriju sada pratim i koja mi je fora, a to je: dodir s neba zujo
serija zapavo i govori o bogu, ali na neki čudan način, šala, srednjoškolka joan vidi boga u ljudskom obliku, i on joj postavlja razne zadatke, koje ona izvršava... uglavnom serija se temelji na njezim životu, odrastanju, tinejđeri, njihovi problemi, zapravo ima i problema odraslih, jer je u pitanju i njezina cijela obitelj, mama, koja proživljava, upoznaje vjeru, tata, lokalni policajac, mlađi brat, štreber, stariji brat, koji je doživio prometnu nesreću i oduzete su mu noge, tužno, prijatelji i škola...
zapravo je to jedna tužna serija, jel ima mnogo problematičnih situacija u njihovim životima, smrt frendice, (često i plaču)...
uglavnom, serija mi je super, emitira se na rtl, oko 14 sati, ako vam se da, pogledajte!
i ja sad imam jedno pitanje, dal ta serija na bilo koji način može, ili već je "ocrnila" vjeru, mislim dal se to protivi na neki način vjerskim uvjerenjima?
toliko pozzz mah

| Komentari (1) | Print | #|

izgubljen u sebi

prolaze sekunde, minute, sati, dani, sve kao da okom trepneš! tjedan je već iza mene, a ja, samo sjedim u učionici broj 27... ljudi prolaze oko mene, pričaju, uživaju u životu, a ja sjedim i razmišljam..
želim biti sam, uživam u samoći i vlastitim mislima. ali nije da sam sam i usamljen...
tu je i ono čudo tehnologije, ona glupa kutija, koja mi je sve... s njom provodim dane, čitav svoj život, ali ja sam tek tinejđer, tek sam...
sjedim u sobi i razmišljam gledajući u tu kutiju. razmišljam o sebi, razmišljam o nečemu što ne postoji, ali meni je vrlo važno, za mene je stvarno, prestvarno. zapravo budan sam, a sanjam...
razmišljam u snovima kako sam ja tamo, u toj kutiji, ali za mene ta kutija nije kutija, za mene je ta, da ta, upravo ta kutija, život! zamišljam sebe, sve svoje poznanike unutra, kako radimo, spavamo, razgovaramo, rješavamo neke stvarno lude probleme, kako živimo. da, kako živimo. samo što to nije život, to ja razmišljam o sebi kao bebi, slatkoj maloj bebi, klincu, dječaku, muškarcu, djedici...radim, zaljubljujem se, ja sam junak serije, filma, ali ne, ja zapravo sjedim i razmišljam, sanjarim i utapam se u svojim mislima. ja sam izgubljen u sebi.
ma, nitko nije savršen, ali svi tome težimo, svi do jednoga. ali ja, ja sam malo dalje od ostalih, ja sam dalje od cilja... razmišljam, sanjarim, ali ne živim, život mene živi jer ja sam rob navika.
ja ne volim promjene, zapravo mrzim ih. čemu mijenjati nešto, iako znamo da je loše, ako smo u tome što radimo dobri??
još uvijek sjedim i razmišljam, ili možda samo sjedim? još uvijek u učionici broj 27...
jesam li ja izgubljen u sebi?? tko sam ja uopće?? i nadam se da će mi se neko pridružiti, ali nema nikoga, nikoga nema, nikoga, osim ako....
da, dolaziš ti, i sjedaš kraj mene, razmišljaš i, i primaš me za ruku...
hajdemo odavde!, govoriš... a ja te slušam i slijedim. kažeš: idemo odavde, zajedno, noga uz nogu...
a ja si razmišljam: mijenjam se, ja se mijenjam!!!

| Komentari (2) | Print | #|

koliko volimo wc??

Nedavno sam pročitao na netu ovu rečenicu, i misao, više neka prenesena misao me je ulovila, zbunila... rečenica je: čitajte na WCu, crtajte na WCu, pišite na WCu, uređujte se na WCu... preselite se u WC i provedite cijelo ljeto ondje!
Iskreno, to bi i bila fora, da živimo na wc-u, ili ne??? Ne možete mi reći da vam ova rečenica nije izmamila osmijeh na lice? Meni je... naughty naughty
Zapravo ja ne mislim na wc kao mjesto gdje se odavlja nužda već mislim, dal je to nekaj preneseno? Dal je to možda zatvoren prostor? Mislim kao soba? Ja tak i tak tamo i provodim ljeto! Pred kompom, ili tv-om, svejedno... ipak mislim da to nije soba, ali zašto wc?
Zašto je to tako fora... a i nije.. zamislite se samo da cijeli tjedan provedete u svome wc? Loše!! Osim ako ga nemate opremnjenog sa svom multimedijom, frižiderom, a istina, wc već imate, možda i krevetom... još da ne morate taj tjedan ništa raditi.. sjedni na wc školjku i uživaj.... party
Zgodno, mislim, možda ta ideja i nije tako loša... samo ne vjerujem da bi se ja upustio u tu avanturu, ipak ne živim sam u kući...haha
Jedino što bi bilo loše je to da ako ste osoba kojoj je potrebno društvo, živa osoba, ova ideja nekako vam ne paše. Trebala bi se ugraditi još jedna wc školjka, pa nećete valjda svi na jednu???
Mislim da bi trebalo nekaoga zatvoriti na wc pa tu ideju isprobati, nekoga tko nije klaustrofobičan, na tjedan dana, pa da vidimo...
Idemo onda na ideju big brothera, zatvorimo nekoliko ljudi na wc, pa da vidimo jel se isplati? Tko će to gledati? Ljudi će samo srat, ali divna televizija, i to bi se prodavalo, mislim gledalo...
ajd onda da pustim vodu i idem, srat na tuđu wc školjku (moja se je zaštopala)
znate da se šalim, jelda?? smijeh smijeh Ili ne?
pozz wave

| Komentari (1) | Print | #|

ponedjeljak, 13.08.2007.

eto i mene

zujo zujo pozdrav
nadam se da ste svi upoznati sa pojmom blog, jer ja baš i nisam... šala
mislio sam da je to neka fora pisati svoj blog, mislim danas ga svi pišu, stvar rastura! pomisao na to da i ja pišem nešto ovakvoga bila je strava. zamisao je nešto sasvim bila drugačija od ovoga kaj je ispalo...
zapravo ja i moja frendica smo isti dan, skoro u minutu počeli pisati, ali moj problem je u tome kaj sam shvatio da je to malo teže, kao uostalom i sve u životu... od škole, pa ljubavi, prijateljstva... kad bi barem sve bilo kao u filmu, da imaš hrpu ljudi koja piše scenarij, onako da ti sve ide po loju, sve po tvome, u džep i gotovo. ali kad bolje razmislim tako i nije u filmu, takav se film ne bi baš prodavao, gledao, mora postojati neka napetost, da bude uzbudljiv film...
ja odlutao...
da nešto kažem o sebi, nemam baš nekaj puno, ali eto...
srednjoškolac, još jedna godina, i pozdrav...
volim gledati filmove (do horora od komedija) i slušati glazbu (većinom strano, ali i pokoji narodnjak,klasično,sve) , kao i svi vi naravno... smijeh smijeh
uglavnom to je to.. praznici, nema se što raditi, nego uživati u danu. ja ih bolje rečeno trošim, dangubim... zato se nadam da će ovo dobro proći, mala razbibriga.. haha
eto toliko... pozz

| Komentari (2) | Print | #|

Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Linkovi

dođi da te ugrizem!

srijeda, 29.08.2007.

tužan sam...

ponedjeljak, 27.08.2007.

buđenje...

nedjelja, 26.08.2007.

uvod u anatomiju!!!

petak, 24.08.2007.

boki i tonka

četvrtak, 23.08.2007.

inspiracija kišom....

srijeda, 22.08.2007.

prva pjesmica!!

ponedjeljak, 20.08.2007.

crna lista!?!

subota, 18.08.2007.

pazi na bodlje!!!

petak, 17.08.2007.

eureka!?!

četvrtak, 16.08.2007.

Ko voli još crtiće???

srijeda, 15.08.2007.

misliti, ne misliti?

dođi da te ugrizem!

utorak, 14.08.2007.

dodir s neba

izgubljen u sebi

koliko volimo wc??

ponedjeljak, 13.08.2007.

eto i mene

	kolovoz, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31