|
|
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Mala razmišljanja još manjeg čovjeka 
molim vas da mi ostavljate komentare bilo dobri, loši, pozdravi, bilo kaj vam padne na pamet! volio bi to, ako, tako da me malo razveselite, uljepšate mi dan!!! hvala svima!!!
nešto o meni:
usamljena vaga koja je pronašla novi način zabave i upotpunjavanje radnog ljenčarenja, našla novi smisao ovoj zabavi, uljepšala sebi dan, obilat ljenčarenjem i gledanjem tv-a...
smisao života pronalazim između ostaloga u glazbi, i cijeloživotnim gledanjem tv-a...
maštam o punoj zdjeli kokica i daljinskom upravljaču u ruci...
kad bum veliki kupiti ću si plazma tv...
obožavam ležanje na travi...
smatram da prava ljubav sve pobjeđuje...
moj život je u rukama velikog tatice...
sreća je nešto čemu svi teže, a hrabri imaju... budimo svi hrabriji...
prijateljsto je najljepša pojava na zemlji... budi moj prijatelj...
ljubav je kao vjetar, ne vidiš je, ali je osjećaš...
ljubav je kao labirint, ili se izgubiš, ili pronađeš ono što si tražio... ja se bojim u njega ući...
ŽIVOT
Život je prilika, iskusi je.
Život je ljepota, divi joj se.
Život je san, učini ga stvarnim.
Život je izazov, suoči se s njim.
Život je zadatak, izvršavaj ga.
Život je igra, igraj je.
Život je dragocjen, njeguj ga.
Život je bogatstvo, čuvaj ga.
Život je ljubav, uživaj je.
Život je tajna, pronikni je.
Život je obećanje, ispuni ga.
Život je tuga, nadiđi je.
Život je himna, pjevaj je.
Život je borba, prihvati je.
Život je tragedija,uhvati se s njom u koštac.
Život je avantura, usudi se.
Život je sreća, zasluži je.
Život je život, brani ga.
:: Majka Terezija ::
hhhyhyhyhyhyhhh.... da, to sam ja......
Fall Out Boy Lyrics
Thnx 4 The Mmrs Lyrics
In The Crossfire Lyrics
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
cool linkovi:
Srebromalo
Luna
Norga
Vesnaaa
...Tuga dolazi kasnije...
Zabranjena istina
Bite Fight
Fall Out Boy Lyrics
Dance, Dance Lyrics
Free Website Counter
Moj ICQ broj:256045566
MSN: ivanb2210@hotmail.com
obožavam poslovice, veliku većinu, jer nam govore o nečemu što i sami podsvjesno znamo, ipak ne radimo, ali bismo voljeli, a ovo je moj izbor:
Pesimist je optimist s iskustvom...
"Što mi vrijedi ovaj vanjski oklop kad je bitka u meni."
"Postoje ljudi koji ostaju praznih šaka, čak i kada se uhvate za glavu."
"Nije lijepo ono što je lijepo, već je lijepo ono što nam se sviđa. "
"Bolje izgubiti trenutak u životu, nego život u trenutku! "
"Mala djeca piju mlijeko, a velika krv. "
Veseo čovjek je kao sunce; kud god ide, osvjetljava.
Turska poslovica
Ako ti u pamćenju ne prebiva ni najmanja ludost na koju te navela ljubav,nikada nisi volio.
William Shakespeare
Ako tvoja sreća zavisi od postupaka drugih osoba onda zaista ne možeš biti sretna osoba.
Richard Bach
Čudno je to kako je malo potrebno da budemo sretni, i još je čudnije kako nam baš to malo nedostaje.
Ivo Andrić
Tko ima sreću nije mu potreban razum, tko ima razum potrebna mu je sreća.
Njemačka poslovica
Ako ne možeš preko prijeći, a ti prijeđi ispod.
Singer
Plakala sam što nisam imala cipele, dok nisam vidjela čovjeka koji nije imao nogu.
Helen Keller
Čuvaj se malih pukotina; mala će pukotina potopiti i veliki brod.
Benjamin Franklin
Nikad nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novaca je prolazno stanje: biti siromašan je stanje duha.
Mike Todd
Kad su svi protiv Vas to znači ili da ste apsolutno u krivu ili apsolutno u pravu.
Albert Guinon
Vi vidite stvari i pitate «ZAŠTO?», a ja sanjam o stvarima kojih nije bilo i pitam «ZAŠTO NE?»
George Bernard Shaw
Uvijek je jeftinije posao dobro obaviti prvi put.
Philip B. Crosby
Tko želi nešto naučiti, nači će način; tko ne želi, naći će izliku.
Pablo Picasso
Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja svojim mislima.
Arthur Shopenhauer
Čuvaj se žurbe, jer ona uvijek dovodi do kajanja: onaj koji žuri govori prije nego što nešto sazna, odgovara prije negoli nešto shvati, odluči prije negoli nešto provjeri, kudi prije nego se u nešto uvjeri.
Arapska poslovica
Mudar čovjek s podjednakom mirnoćom prima pohvale i podnosi uvrede.
Konfucije
Ljepota nije čudo, ali čini čudesa.
Milan Begović
Vrijeme je skupocjeno. Ne čekaj na prikladnije vrijeme, jer nisi siguran da ćeš ga ponovo imati.
Katarina Sijenska
Kad je ljudima dosadno, dosadno im je ponajprije stoga što su dosadni sebi samima.
Hoffer Eric
Naše ja nije nepromjenjivo. Svaki dan treba ga stvarati, i braniti, izvjesne osobine odbacivati, druge stvarati.
M. Barres
U ljubavi i ratu sve je dopušteno.
Engleska
Nezrela ljubav kaže: Volim te jer te trebam. Zrela ljubav kaže: Trebam te jer te volim.
Erich Fromm
Postoje ljudi koji vam izvade srce i postoje ljudi koji ga vrate na mjesto.
Elizabeth David
A zavoljeti sebe istinski, znači ne voljeti samo sebe.
Jevgenij Jevtušenko
Zar voli onaj koji samo govori - "volim"?
Suahili
Samo onda istinski volimo kad više nemamo potrebe da to kažemo.
Engleska
Krhka je ta ljubav, koja se od prvog udarca lomi.
Ruska
Ljubavne rane može izliječiti samo onaj tko ih je zadao.
Njemačka
Ostavi onome koji voli ono što voli, jer ako mu kažeš da ostavi ono što voli, on će i dalje voljeti ono što voli, a tebe će mrziti.
Senegal
Nije dovoljno ljubav posaditi, treba je i zalijevati.
Njemačka
Ne proklinjite mrak... Upalite svijeću!
Pazi što želiš, moglo bi se ostvariti!
Voli da bi bio voljen.
naravno, ovo je dio, napišite mi svoju najdražu...
DESET ZAPOVJEDI OPUŠTENOG MIRA
1. Samo danas trudit ću se da proživim dan ne želeći riješiti problem svoga života odjednom.
2. Samo danas pazit ću najvećom pomnjom na svoje nastupe; otmjen u vladanju, nikoga neću kritizirati, neću druge ispravljati i popravljati ... samo sebe sama.
3. Samo danas bit ću sretan, jer sam siguran da sam stvoren za sreću ... ne samo na drugom svijetu nego i na ovom.
4. Samo danas prilagodit ću se okolnostima, ne zahtjevajući da se one prilagode mojim željama.
5. Samo danas posvetit ću pet minuta svoga vremena dobrom čitanju; kao što je hrana nužna za život tijela, tako je dobro štivo nužno za život duše.
6. Samo danas učinit ću dobro djelo, a da to nikome ne kažem.
7. Samo danas učinit ću nešto što inače ne činim rado; ako u mislima osjetim da sam povrijeđen, trudit ću se da to nitko ne primijeti.
8. Samo danas načinit ću točan raspored. Možda ga se neću točno držati, ali ću ga napraviti. Izbjegavat ću dva zla: napetu žurbu i neodlučnost.
9. Samo danas čvrsto ću vjerovati – čak i ako bi okolnosti pokazale suprotno – da se dobrostiva Božja providnost brine za mene kao da nikoga drugoga nema na svijetu.
10. Samo danas neću strahovati. Naročito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobro. Dano mi je 12 sati da činom dobro; mogla bi me obeshrabriti misao da to moram činiti cijeli život.
Papa Ivan XXIII.
Prir. Marko V.
grizem, grizem, gladan sam, klikni da me spasiš gladi!
naj serije:
1. dodir s neba
2. uvod u anatomiju
3. tree hill
4. strasti
5. dosjei x
prijatelji
naj filmovi:
1. shrek 1,2,3
kuća voštanih figura
2. američka pita 1,2,3,4,5
3. madagaskar
pogrešno skretanje
4. ovo nije još jedan film za tinejžere
5. šetnja koju ću pamtiti
10 razloga zašto te mrzim
James Blunt Lyrics
eto još jedna priča, za sve vas koji volite pročitati neko moje štivo...
nije kao i uvijek još gotovo ali je stvarno jako dugo već za sada pa sam mislio, ajd da to objavim sada, a još malo toga poslije....
stoga svima... uživajte!!!
Stajao je sam na kiši koja je nježno lijevala po užarenom tlu i topila ga. Bilo je to blago ljetno veče i užareno sunce koje je pržilo u podne nestalo je ranije i zamjenili su ga oblaci. Oblaci su se brzo nakupili i užurbano spuštali kapljice, isprva velike, a sada su polako gubile na veličini. Ali on je i dalje stajao na istom mjestu, bez obzira na kišu koja je i dalje padala. Polako prestajući padati kiša, i oblaci polako nestajući nad njime, pojavio se mjesec mlađak. Misao koja se prelijevala po njegovog glavi bila je poput kapljica kiše, kapljica koje su se neumorno spuštale po njegovim obrazima, spuštale se po cijelom njegovom tijelu, i kao da su se ponovo vraćale na početak, kao da su ponovo pale mu na vrh glave i započele svoj put. Upravo tako ta misao njemu nije davala mira. Činilo se da nema kraja. Kapljice kiše su uspjele svoj pohod na njegovo tijelo, i promočile njegovu odjeću, uspjele ga rashladiti, uspjele ga pomalo i probuditi. Ali njegova mora koja se događala u glavi bila i dalje tamo. I bila je jača od te kiše. Bila je nestvarnija, ali ipak jača. Bila je poput straha koji se uvuče u kožu i onako je naježi. Kao i ona ista hladnoća, ta bolest mu je davala poneki nemir, nemir koji se činio nekako manji ako se nije pomaknuo. Sve je bilo jasnije ako je zažmirio, ako se zamislio i ako se nije pomaknuo, i sve je bilo sigurnije, sve se činilo svjetlije. I ovaj mrak koji se je spuštao, zažmireći, činio se danom. I ovaj čovjek koji je ovdje stajao, žmireći, mogao je biti bilo gdje na svijetu. Sve je to moglo biti drugačije. I tajne nisu postojale. I ljudi nisu postojali. I samoća nije postojala. I vrijeme nije postojalo. Sve je bilo relativno. Kao i mašta. Kao i mi sami. Kao i on.
I sve bi i postalo relativno. Ali pomisao je jedna od najbržih stvari, ali i jedna od najvećih misterija na svijetu. Kao što je njemu prva pomisao na svjetlo koje je ugledao zažmirenim očima, nešto sasvim drugačija, prijaznija stvar od one koja se stvarno događala. Onaj auto koji se je prema njemu približavao, nije bila pomisao, ali da on nije pomislio da bi za tu svjetlost mogao otvoriti oči, sve bi postalo relativno. Nastavio je misliti. Ali noge su išle same, maknule se s mokre ceste. Začarani krug misli nikada se ne prekida. Mislim, dakle jesam. Koliko tu ima istine? Njemu je samo i to bila istina. Misliti mu je značilo živjeti. Nešto premisliti, nešto razumijeti, shvatiti, bilo je bolje nego išta drugo na svijetu. Nije volio toliko maštati i proći one neke granice stvarnosti. Koliko je god mogao pokušavao ih je izbjeći. Izbjegavao je one dječje maštarije. I ona čudovišta u mraku. Izbjegavao je sve ljude koji su mu se činili tako nestvarnima. Onima koji su se utopili u tim mislima. Jer za njega je to bilo nešto neshvatljivo. Nije se ni sam sjećao kako je došlo do toga trenutka u njegovu životu. Kada se je prestao bojati svih onih čudovišta iz mraka, i pitao se je zapravo da li ima to kakve veze s njegovom sadašnjom odlukom, pogledom na svijet. Pitao se dal se je kao mali upravo tako i on prestao bojati tih čudovišta misleći da su nestvarni? I sam sebe uvjeravajući u to, izašao u mrak, žarko želeći ubiti svoj strah. Nije znao odgovor. Nije se sjećao toga. Ali pomisao mu se i dalje motala po glavi. Stalno mijenjajući oblik, stalno mijenjajući tijek, radnje se nizale i nizale, poneke povezane neke nepovezane, neke suvisle, neke toliko stvarne da se je zapitao kao prije na njih nije pomisilo. Misli su ga držale na životu. Mogao je o nekoj stvari razmišljati predugo, ali toliko dugo i zapravo o njoj ne misliti, nego o nekoj asocijaciji koja mu je pala na pamet, pa o nekoj drugoj i tako dok se ponovo ne bi vratio na istu stvar. Mučilo ga je to ponekad. Shvaćao je Prousta, i njegovo razglabanje ni o čemu, ali opet nije mogao vjerovati da jednostavno ne prijeđe na stvar. Toliko nepovezanih malih stvari, zapravo čini jednu cjelinu. Cjelinu misli, cjelinu koja je obilježila njegov život, tada, i zauvijek.
Hodajući dalje u mrak, i ponekad stajajući i žmireći, približavao se kući. Misao o onome autu koji se je približavao prema njemu prije par desetaka minuta napokon ga je dohvatila. Stao je i zamahnuo rukom, okrenući se, i pomalo rastvoreći usta. Htio je je reći kako se to dogodilo. Htio je nešto reći, ali glas nije izlazio i sve svoje misli je prekrio s jednim pomalo glasnim izdahom:“Uuuh... „. Rukama se je primio, naglo promjenivši pozu male ukipljenosti, doticao se užurbano po tijelu, kako bi mogao shvatiti da je zapravo još ondje. Kako je zapravo živ.
Makar se tako nije osjećao. Nije mogao shvatiti zašto mu se to dogodilo. Zašto ga nitko ne voli, ni zašto su svi koje je on ikada volio otišli iz njegova života. Nije mogao shvatiti zašto njegov tata pije, nije mogao shvatiti zašto su ga njegova majka i on ostavili. Nije mogao shvatiti kakvi su to ljudi koji su mu ostavili majku kao dojenče. Nije mogao shvatiti ni sebe a kamo li i ostale ljude na ovome svijetu. Ali sve se do sada činilo kao bajka. Sretno djetinjstvo je bilo donedavna, a tako brzo i nepovratno nestalo. Ali, pitao se zapravo koliko sretno je i to djetinjstvo bilo???
Toliko ima nepravde na svijetu i toliko nas pati, da je to postala epidemija. Mi smo bolesni koliko i naš planet, i samo smo se zagadili, kao i što smo nju tako smo i sebe. Ubijamo se polako, svako na svoj način, alkoholom, cigaretom, drogom, čistim zlom su naši mozgovi upravljani, a bol je jedini osjećaj koji nam ne smeta, jer smo s njim živjeli odmalena. A njegov otrov za dušu su bile njegove misli. Ono što je trebao prešutjeti, prešutio je, kao i ono što je trebao reći, prešutio je, kao i ono što je rekao, kao da je polovicu prešutio. Ali sve to je bilo u njegovom mozgu i to mu je stvaralo probleme.
Ponekad se bojao i sam sebe, jer se njegove misli nisu gasile. Čak mu nisi davale mira pred spavanje. Zbog njih nije mogao zaspati. Kakva je to bila čudna misao, ni sam je nije mogao ubiti. Malo bi se smirio, ali ponovno bi vratio se na istu dnevnu misao, problem koji ga je mučio. Zbog toga je neke noći ostajao budan, ali većinu njih je proveo kod prijateljice u susjednoj kući.
-hej, sorry, jel spavaš?
-ne, sada ne... što je bilo?
-ma, znaš i sama, ponovo ne mogu zaspati...
-ajoj, opet, ovo je već druga noć zaredom. Što te muči? Ali znaš da ovdje možeš doći ako te nekaj brine. Jesi li probao nekaj da zaspiš, ne znam, toplo mlijeko, ili čaj, ili neke tabletice možda?
-ma ne, nisam, ni ne želim...
-aha, da znam, već sam te to toliko puta pitala da i sama znam odgovor. Ali željela bih ti pomoći da zaspiš. To je, znam, veliki problem.
-paaa, i nije baš... veći je problem kada se moraš ujutro ustati, neispavan...
-istina. To je najveći problem. Super je to što ja mogu spavati. I super je to što i ako ti dođeš i ako ja spavam, pa me probudiš, ja opet mogu zaspati. To mi je baš super. Mene ti san ne muči. Ok. Ja si malo popijem mlijeka prije spavanja i super mi je to. Spavam ko beba. Ako bi se to tako moglo reći. Znaš ja ti nemam problema s spavanjem. Znaš?
-da, znam...
Ni sam nije znao zašto ga je ona voljela poslušati i prihvatiti u ovo doba noći. Ni sam nije znao zašto ju je on zapravo volio, nije volio ni jednu drugu osobu tako brbljivu, ili čak manje brbljaviju od nje. Nije on znao mnogo toga. I to ga je malo čak i mučilo. Ali što nije njega sve mučilo.
-spavaš-pitao ju je
-pa malo... kaj te muči?-govori kroz san.
-opet ne mogu spavati, i osjećam se tako usrano, boli me sve... znaš li da me danas skoro auto pregazio?
-pa zaboga, jesi li dobro, pa što je bilo?? –uplašeno.
-padala je kiša, a ja se vraćao doma... i ne znam ni kako ali našao sam se na cesti, na sred ceste, zatvorenih očiju, umišljen...
-budalo!
-pa slušaj, znaš i sama da ja uvijek nekamo odlutam, ni prvi ni zadnji put...
-da, da znam...
-nagla svjetlost me kao probudila i otvorio sam oči, ne znam ni kako ni kada, ni zašto, ali mognuo sam se s ceste, tek sam kasnije shvatio kaj se zapravo dogodilo...
-ideš.... pa ovo... hvala bogu da si živ...-zagrli ga.
Pomalo mu se smješak javljao na licu, i bilo mu je super, prvi put nije ništa mislio, prvi put je bio prazna mozga. Za sve postoji prvi put.
kaj nije to super? božić je blizu i sve je lijepo, svi sretni i nasmiješeni, i NEMA škole... bar nakratko... ponovo ću se doma izležavat i crkavat....
i nova i blizu i odluke si moram neke napraviti... prvi put da i mislim o njima, ali kao odraslija osoba moram i zrelije razmišljat... primiti se nekoga posla... ne više gubiti dane... pogađa me malo i usamljenost a ove dane... zar nije ljepše kad za ove dane imaš nekoga kraj sebe, bar za zagrliti... puno ti je lakše...
ja volim božićne dane i običaje koji nam dolaze... super se osjećam sadddda i ne znam kako će to dugo biti... možda sada mislim da život nije bezveze ali sutra je novi dan... i ovo će brzo proći.... i vratiti se u staru rutinu...
možda bi bilo lijepo nekaj novo naučit, koju knjigu pročitat, i nekaj napisat... ne slažete se sa mnom... pred nama je vrijeme posvećemo samo za nas....
i ja ga želim iskoristiti!!! svima velika pusa!!!
razmislite o ovom i recite dal sam ja glup koliko izgledam ili sam samo retardirano neodlučno nerazumljiv!
koliko je važno svidjeti se nekoj osobi, i sami znate. isprobali ste na svojoj koži, barem većina, osjećaj nepoželjnosti i odbacivanja u društvu. ponekad je to lako prijeći, dogodi vam se neka bolja stvar, super ocijena, ili nešto i zaboravite taj svoj problem. tijekom određenog vremena i sami zaboravite da ste zapravo usamljeni, da nemate nikoga kraj sebe i da ste neumjesno tužni i polako očajni.
i dogodi vam se nešto važno u životu, dogodi vam se prekretnica. upoznate nekoga novog. upoznajete osobu s kojom se zabavljate, i s kojom vam je super. ali upoznate se preko neta. upoznajete se malo bolje. ali koliko se zapravo i poznajete, upitno je. pogreška bi bila ne upoznati se s tom osobom, i vidjeti je i zabavljat se u živo, ne samo preko žice.
moram li reći da se to meni dogodilo? ne moram naglasiti da sam postupio nelogično, i da na taj sastanak koji sam ja predložio nisam otišao. nego sam kukavički otišao doma? moram li naglasiti da sam se onda doma osjećao tako usrano da sam zaspao. ležeći na krevetu i sam, shvatim kolika sam ja sramota.
bojati se da ću uništiti onu što je postalo sa svojom pojavom, nije li malo logično, koliko god nelogično zvučalo? kako sada ponovo nekome pogledati u oči nakon ove sramote na svojoj pojavi.
osjećam se ko sranje, i drago mi je zbog toga. napokon da shvatim ono kaj je istina. a živa je istina da sam pljuga osoba, i od nepovjerenja.
svako ko se nađe u ovoj situaciji neka ima bolje viđenje sebe i neka postupi drugačije...
P.S. vjerujete li u to da se može išta promjeniti u moju korist? i trebam li se ispričat?
kao prvo svima pozdrav!!
znam da sam rekao da neću nikaj pisati, ali moram javiti i podijeliti s nekim svoju radost, zapravo očaranost jednom knjigom i filmom...
to je jedna knjiga koja je već malo starija, (izdanje koje sam ja čitao je pisano hrvatsko srpskim prijevodom) a zove se Istočno od raja, u doslovnom prijevodu prognani iz raja, u izvornom east of eden...
knjiga me oduševila, super mi je... uglavnom poučna, zanimljiva, nepredvidiva, napeta, pomalo duga... pravo štivo za one koji su spremniji na malo poduge romane... ima 660 strana... ovisi o izdavaču naravno...
ali ako ste kao ja, pa malo prije spavanja čitate, pomalo, kratki su odlomci, zaokruženi cijeline, poneke vam neće dati da zaspite...
govorim jer sam čitao... likovi su opisani i predstavljeni u svijetlu dobrote i zloće (bar sam ja tako doživio), i ono što je glavno je to da se vidi da u životu postoje i oni koji su između... i kako je granica laka za prijeći...
čitajući morate se zapitati na čijoj ste strani, i razmišljati o stvarnom svijetu... moguće, ili nemoguće???
film je malo drugačiji, drugi lik je predstavljen kao glavni, poneki izbačen, ali i on je zanimljivi... glumi poznati james dean...
preporučam svima koji žele, vole čitati, da ubijete dosadu, nešto naučite, malo razmišljate i o sebi i o svijetu...
ja sam oduševljen, i zahvaljujem osobi koja mi ju je preporučila... ona zna...
eto toliko!! poz
„Osjećao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prstima, među rebrima, u mesu i tako sav samo jedno tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne.“
Teško da zapravo i svi mogu zamisliti kako se on u tome trenutku osjećao. Zasigurno vrlo loše. Sama pomisao na to da tvoje srce nije na mjestu gdje bi trebalo biti, predstavlja određenu pomutnju. Osjećanje srca u svim ostalim dijelovima tijela, samo ne ondje gdje bi trebalo biti, pomalo plaši. Osjećati se neprestano drugačije. Pitanje je zašto mu srce nije na mjestu? Koliko čovjek mora biti uplašen i zbunjen da se tako osjeća? U čemu je tajna? I nismo li svi bili bar jednom u tome trnutku? Krleža tako opisuje Filipa Latinovicza koji se vraća kući. Pred njim se nalazi veliko iskušenje, povratak i suočavanje s davnim sjećanjima, ali nikada nezaboravljenima. Sve se one tamne strane života vraćaju i pogađaju „u sridu“. Pogađaju srce koje više ne zna, kao ni vlasnik, što mu se dogodilo. Kolika je to snaga u čovjeku, snaga misli i totalne uznemirenosti, da više ne može ni stajati na vlastitim nogama? Da srce više nije ondje gdje bi trebalo biti? Njegovo neprestano kretanje tijelom je upravo tako brzo da se ne može odrediti gdje je, već mislimo da je svugdje. Da samo zapravo jedno veliko srce. Srce upravlja nama. Ali ono sada je tamno, krvavo srce. Ranjeno i nama samima upravlja. Onako kako mozak ne bi želio da se sve događa. Sve razumno, razumljivo ne postoji. Srce, krvavo srce upravlja. Više naše tijelo ne poznaje pojam ravnoteže. Više to nismo mi. Već hrpa mesa, koja čeka da padne na tlo uz veliki prasak. Mozak nam ne služi više ni za disanje. Uzdah, izdah, to je prenaporno, nelogično i neizvedivo. Zagledali samo se u jednu točku, fokusirali je, i oko ne poznaje trepkanje. Osjećamo se upravo onako kako to opisuju svi u svim filmovima. Svijet se dalje odvija po svojim zakonima, dalje radi, priroda živi, list pada, čak i ljudi hodaju oko nas. A mi? Mi stojima u jednom položaju, dišući, ne dišući, i nije zapravo važno. Postali smo živi mrtvac. Ni sami ne znamo kako se to dogodilo, ne znamo zašto, ne znamo koliko će dugo trajati. Ali znamo da nas je jedna jedina misao, postupaak, ili maisao na taj postupak dovela do ovog stanja. Jedna mala tamna, krvava misao i sve je gotovo. Lančana reakcija straha i postajemo ono što više nije čovjek, nego komadina živaca koji treperi. Ali, mozak nije zauvijek pobjeđen. Ipak on shvaća da više ne vlada. Govori: „Hvala za sjećanja, iako nisu bila tako dobra. Život je slađi!“. Vraća se na velika vrata, malo kasnije, ali vraća se. Tijelo je premoreno, ugašeno mu je napajanje i sada se ponovo treba vratiti u život. Sada je sve to u onome mjestu gdje bi trebalo biti. Srce u grudima, smireno i pod kontrolom. Mozak caruje. Misli se množe, loše ili dobre. Noge su nam ponovno jake i drže nas, lako. Mišice nisu napete, već opuštene. Sve ide dalje. Koračamo. Sigurno i ponosno. Vjerujem, da su se svi bar jednom u životu osjećali ovako. Mislili smo da nam je život gotov. Život nije gotov i ne da se tako lako uništiti. Najgore od svega je to što se i dalje u nama krije ono srce, koje samo malim podražajem postaje tamno, krvavo srce.
eto, ovo sam ja napisao... trebao je biti kao neki esej za školu... i što je bilo najgore, morao sam ga pročitati u razredu... koja sramota!!
uglavnom, da ga podijelim s vama, čitateljima... hihih
komentirajte jel valja...
ajd pozz!
