eto još jedna priča, za sve vas koji volite pročitati neko moje štivo...
nije kao i uvijek još gotovo ali je stvarno jako dugo već za sada pa sam mislio, ajd da to objavim sada, a još malo toga poslije....
stoga svima... uživajte!!!
Stajao je sam na kiši koja je nježno lijevala po užarenom tlu i topila ga. Bilo je to blago ljetno veče i užareno sunce koje je pržilo u podne nestalo je ranije i zamjenili su ga oblaci. Oblaci su se brzo nakupili i užurbano spuštali kapljice, isprva velike, a sada su polako gubile na veličini. Ali on je i dalje stajao na istom mjestu, bez obzira na kišu koja je i dalje padala. Polako prestajući padati kiša, i oblaci polako nestajući nad njime, pojavio se mjesec mlađak. Misao koja se prelijevala po njegovog glavi bila je poput kapljica kiše, kapljica koje su se neumorno spuštale po njegovim obrazima, spuštale se po cijelom njegovom tijelu, i kao da su se ponovo vraćale na početak, kao da su ponovo pale mu na vrh glave i započele svoj put. Upravo tako ta misao njemu nije davala mira. Činilo se da nema kraja. Kapljice kiše su uspjele svoj pohod na njegovo tijelo, i promočile njegovu odjeću, uspjele ga rashladiti, uspjele ga pomalo i probuditi. Ali njegova mora koja se događala u glavi bila i dalje tamo. I bila je jača od te kiše. Bila je nestvarnija, ali ipak jača. Bila je poput straha koji se uvuče u kožu i onako je naježi. Kao i ona ista hladnoća, ta bolest mu je davala poneki nemir, nemir koji se činio nekako manji ako se nije pomaknuo. Sve je bilo jasnije ako je zažmirio, ako se zamislio i ako se nije pomaknuo, i sve je bilo sigurnije, sve se činilo svjetlije. I ovaj mrak koji se je spuštao, zažmireći, činio se danom. I ovaj čovjek koji je ovdje stajao, žmireći, mogao je biti bilo gdje na svijetu. Sve je to moglo biti drugačije. I tajne nisu postojale. I ljudi nisu postojali. I samoća nije postojala. I vrijeme nije postojalo. Sve je bilo relativno. Kao i mašta. Kao i mi sami. Kao i on.
I sve bi i postalo relativno. Ali pomisao je jedna od najbržih stvari, ali i jedna od najvećih misterija na svijetu. Kao što je njemu prva pomisao na svjetlo koje je ugledao zažmirenim očima, nešto sasvim drugačija, prijaznija stvar od one koja se stvarno događala. Onaj auto koji se je prema njemu približavao, nije bila pomisao, ali da on nije pomislio da bi za tu svjetlost mogao otvoriti oči, sve bi postalo relativno. Nastavio je misliti. Ali noge su išle same, maknule se s mokre ceste. Začarani krug misli nikada se ne prekida. Mislim, dakle jesam. Koliko tu ima istine? Njemu je samo i to bila istina. Misliti mu je značilo živjeti. Nešto premisliti, nešto razumijeti, shvatiti, bilo je bolje nego išta drugo na svijetu. Nije volio toliko maštati i proći one neke granice stvarnosti. Koliko je god mogao pokušavao ih je izbjeći. Izbjegavao je one dječje maštarije. I ona čudovišta u mraku. Izbjegavao je sve ljude koji su mu se činili tako nestvarnima. Onima koji su se utopili u tim mislima. Jer za njega je to bilo nešto neshvatljivo. Nije se ni sam sjećao kako je došlo do toga trenutka u njegovu životu. Kada se je prestao bojati svih onih čudovišta iz mraka, i pitao se je zapravo da li ima to kakve veze s njegovom sadašnjom odlukom, pogledom na svijet. Pitao se dal se je kao mali upravo tako i on prestao bojati tih čudovišta misleći da su nestvarni? I sam sebe uvjeravajući u to, izašao u mrak, žarko želeći ubiti svoj strah. Nije znao odgovor. Nije se sjećao toga. Ali pomisao mu se i dalje motala po glavi. Stalno mijenjajući oblik, stalno mijenjajući tijek, radnje se nizale i nizale, poneke povezane neke nepovezane, neke suvisle, neke toliko stvarne da se je zapitao kao prije na njih nije pomisilo. Misli su ga držale na životu. Mogao je o nekoj stvari razmišljati predugo, ali toliko dugo i zapravo o njoj ne misliti, nego o nekoj asocijaciji koja mu je pala na pamet, pa o nekoj drugoj i tako dok se ponovo ne bi vratio na istu stvar. Mučilo ga je to ponekad. Shvaćao je Prousta, i njegovo razglabanje ni o čemu, ali opet nije mogao vjerovati da jednostavno ne prijeđe na stvar. Toliko nepovezanih malih stvari, zapravo čini jednu cjelinu. Cjelinu misli, cjelinu koja je obilježila njegov život, tada, i zauvijek.
Hodajući dalje u mrak, i ponekad stajajući i žmireći, približavao se kući. Misao o onome autu koji se je približavao prema njemu prije par desetaka minuta napokon ga je dohvatila. Stao je i zamahnuo rukom, okrenući se, i pomalo rastvoreći usta. Htio je je reći kako se to dogodilo. Htio je nešto reći, ali glas nije izlazio i sve svoje misli je prekrio s jednim pomalo glasnim izdahom:“Uuuh... „. Rukama se je primio, naglo promjenivši pozu male ukipljenosti, doticao se užurbano po tijelu, kako bi mogao shvatiti da je zapravo još ondje. Kako je zapravo živ.
Makar se tako nije osjećao. Nije mogao shvatiti zašto mu se to dogodilo. Zašto ga nitko ne voli, ni zašto su svi koje je on ikada volio otišli iz njegova života. Nije mogao shvatiti zašto njegov tata pije, nije mogao shvatiti zašto su ga njegova majka i on ostavili. Nije mogao shvatiti kakvi su to ljudi koji su mu ostavili majku kao dojenče. Nije mogao shvatiti ni sebe a kamo li i ostale ljude na ovome svijetu. Ali sve se do sada činilo kao bajka. Sretno djetinjstvo je bilo donedavna, a tako brzo i nepovratno nestalo. Ali, pitao se zapravo koliko sretno je i to djetinjstvo bilo???
Toliko ima nepravde na svijetu i toliko nas pati, da je to postala epidemija. Mi smo bolesni koliko i naš planet, i samo smo se zagadili, kao i što smo nju tako smo i sebe. Ubijamo se polako, svako na svoj način, alkoholom, cigaretom, drogom, čistim zlom su naši mozgovi upravljani, a bol je jedini osjećaj koji nam ne smeta, jer smo s njim živjeli odmalena. A njegov otrov za dušu su bile njegove misli. Ono što je trebao prešutjeti, prešutio je, kao i ono što je trebao reći, prešutio je, kao i ono što je rekao, kao da je polovicu prešutio. Ali sve to je bilo u njegovom mozgu i to mu je stvaralo probleme.
Ponekad se bojao i sam sebe, jer se njegove misli nisu gasile. Čak mu nisi davale mira pred spavanje. Zbog njih nije mogao zaspati. Kakva je to bila čudna misao, ni sam je nije mogao ubiti. Malo bi se smirio, ali ponovno bi vratio se na istu dnevnu misao, problem koji ga je mučio. Zbog toga je neke noći ostajao budan, ali većinu njih je proveo kod prijateljice u susjednoj kući.
-hej, sorry, jel spavaš?
-ne, sada ne... što je bilo?
-ma, znaš i sama, ponovo ne mogu zaspati...
-ajoj, opet, ovo je već druga noć zaredom. Što te muči? Ali znaš da ovdje možeš doći ako te nekaj brine. Jesi li probao nekaj da zaspiš, ne znam, toplo mlijeko, ili čaj, ili neke tabletice možda?
-ma ne, nisam, ni ne želim...
-aha, da znam, već sam te to toliko puta pitala da i sama znam odgovor. Ali željela bih ti pomoći da zaspiš. To je, znam, veliki problem.
-paaa, i nije baš... veći je problem kada se moraš ujutro ustati, neispavan...
-istina. To je najveći problem. Super je to što ja mogu spavati. I super je to što i ako ti dođeš i ako ja spavam, pa me probudiš, ja opet mogu zaspati. To mi je baš super. Mene ti san ne muči. Ok. Ja si malo popijem mlijeka prije spavanja i super mi je to. Spavam ko beba. Ako bi se to tako moglo reći. Znaš ja ti nemam problema s spavanjem. Znaš?
-da, znam...
Ni sam nije znao zašto ga je ona voljela poslušati i prihvatiti u ovo doba noći. Ni sam nije znao zašto ju je on zapravo volio, nije volio ni jednu drugu osobu tako brbljivu, ili čak manje brbljaviju od nje. Nije on znao mnogo toga. I to ga je malo čak i mučilo. Ali što nije njega sve mučilo.
-spavaš-pitao ju je
-pa malo... kaj te muči?-govori kroz san.
-opet ne mogu spavati, i osjećam se tako usrano, boli me sve... znaš li da me danas skoro auto pregazio?
-pa zaboga, jesi li dobro, pa što je bilo?? –uplašeno.
-padala je kiša, a ja se vraćao doma... i ne znam ni kako ali našao sam se na cesti, na sred ceste, zatvorenih očiju, umišljen...
-budalo!
-pa slušaj, znaš i sama da ja uvijek nekamo odlutam, ni prvi ni zadnji put...
-da, da znam...
-nagla svjetlost me kao probudila i otvorio sam oči, ne znam ni kako ni kada, ni zašto, ali mognuo sam se s ceste, tek sam kasnije shvatio kaj se zapravo dogodilo...
-ideš.... pa ovo... hvala bogu da si živ...-zagrli ga.
Pomalo mu se smješak javljao na licu, i bilo mu je super, prvi put nije ništa mislio, prvi put je bio prazna mozga. Za sve postoji prvi put.
Post je objavljen 27.12.2007. u 23:35 sati.