Pregled posta

boki i tonka

mala pričica koju sam napisal, nadam se da će vam se svidjet!

Sjedio sam sam ispred televizora, ne znajući što ću napraviti iz svoga života, bilo mi je dosadno, a stvarno sam imao što raditi. Dnevna soba mi je bila u neredu, trebalo je pokositi travu, cijela kuća je odisala nekom čudnom vibrom kao i mene i njezinu unutrašnjost je trebalo dovesti u red. Ali za ništa nisam imao volje, čak ni za ustati se iz ovog prastarog kauča u kojem je moja guzica ostavila već takav trag, takvu udubinu, da mi je u njemu postajalo sve neugodnije. Ali mene to nije ni malo diralo, osjećao sam se super, posebno. „Kako da nešto i radim kad mi je i ovako dobro!“, zamišljao sam. Sve mi je bilo u redu samo da sam imao uz sebe daljinski upravljač i naravno cijelu čokoladu, ili još bolje dvije čolokade s lješnjacima. Ali ta zamisao zadavala mi je probleme. Misli se gomilale, a moja mala glavica je postajala sve teža i teža, ogromni balon koji će sa svakim malim trzajem sivih stanica mojeg mozga eksplodirati i da će moj mozak biti po cijeloj sobi, u milijun i jedan komadić. Razmišljao sam o njoj i ubrzano mjenjao programe na televiziji, ali kao i obično ništa mi se nije svidjelo, ali kako ništa drugo nisam imao za raditi nastavio sam gledati po ne znam koji put isti film. Bilo mi je dosta. Sve dok nisam začuo njen glas, bila je to Tonka, koja je pokušavala ući. Ali vrata su bila zaključana. Netko mi je pokucao na vrata, a ja kao beživotan nisam se ni pomaknuo.“ Vidim te, a ti se uopće ne mičeš da mi otvoriš! Si dobro? No daj otvori, posijedit ću ovdje od čekanja!“. Napokon sam se probudio iz svoga sna otvorenih očiju. I da, napokon, ustao sam, umorno i teško sam se doteglio do vrata i otvorio ih, bez glasa, ali sa uzdasima i nekim negodovanjem.“ Pa , stvarno što je to s tobom, tako si mi drugačiji, da nisi, pio?“, reče sjedajući na kauč. „ Nisam... Zaboga, pa znaš da ne pijem...“, odgovorim tiho, sjedajući kraj Tonke na kauč. „ Mislim, stvarno, Boki kaj se događa? Čokolada na stolu, i ti si mi tako čudan! Nekaj se je dogodilo!“, potiho će. Na stolu je bila čokolada, pojedena do pola. Bio sam prelijen da bi jeo dalje. „ Ja tebi stvarno ne mogu nikaj sakriti, pa eto: ...“.
Nisam mogao shvatiti kako mi je to mogla učiniti, stvarno sam bio slomljen, a njoj se je to sviđalo, kao da je u tome uživala. Odlučio sam se osvetiti. Ali ja ne znam kako, kako se uopće njoj i osvetiti, kako da i nju zaboli kako je zaboljelo mene. Tek sada mi nije bilo lako, tek me je sada počela boljeti glava, kao da mi puca po šavovima. Osjećao sam se izgubljeno i usamljeno i bio sam potpuno toga svjestan.
Mi smo se upoznali na jednoj zabavi, ona je sjedila nasuprot mene i izgledala je predivno u svojoj zelenoj haljinici. A ja nisam mogao skinuti pogled sa nje, a mislim da je to i ona primjetila. Zapitao sam se dal ja znam uopće i pogledati curu, a da ona ne znam da ju gledam. Naravno da me tada to nije nimalo zanimalo. Zanimala me je samo ona, i da li me je primjetila, jer ja sam nju primjetio i ona je bila za mene nešto mistično i magično. Ona je za mene bila... Anđeo koji sa svakim svojim smješkom i meni na licu izaziva osmjeh. Ali taj osmjeh ona nije smjela primjetiti, tada bi bio otkriven i sve bi bilo gotovo. Sama pomisao na to izazvala bi u meni ogorčenje, zapravo razočarenje i tugu. Ali sada nije bio trenutak da mislim na tugu, ona mi je izazivala da mi srce poskoči i zapleše u grudima, one leptiriće u trbuhu. A to se meni nikada prije nije dogodilo. Ja sam bio jedan mali amater, a srce je vodilo igru, bez moga razmišljanja i upravljanja, prišao sam joj. Pozdravili smo se, i gledali ravno u oči. Vodio sam igru i sve je bilo po mojim pravilima. Moje očaranje njome tijekom večeri sve je više raslo. Razgovarali smo o nečemu bez veze, ali ljubavni signali izlazili su iz svake naše rečenice. Večer se približavala kraju, a mi smo još uvijek pričali i smijali se jedno drugome, ne znam jel su bile samo šale u pitanju, ali ja sam se osjećao posebno, ja sam bio prema njoj iskren, te svaku njezinu riječ upijao kao spužva. Bio sam se zaljubio, u nju... Arijanu. Ljubav na prvi pogled u meni je dobila smisao. U nama. Ali, onda se je dogodila katastrofa, došao je on... pravi savršeni dečko iz urbane sredine, i ne znam zašto, ne znam kako, on ju je osvojio. Valjda sam ja našu vezu ureknuo, jer sam ju smatrao savršenom. Ja sam mislio da je to prava ljubav, ali, čuješ što se je dogodilo Tonka, Tončice moja. Sada sam sam, u depri, imam čololade i što mi više treba. Osim ljubavi, i dobrih prijatelja i prijateljica. A suza mi lagano padne s obraza,a knedla zastane u grlu, s mišlju, pitanjem da li ja sve ovo zaslužujem? Možda i jesam zaslužio, ali vjerovatno nisam. Ja sam dao cijeloga sebe u vezu,a ona? Otišla je za prvim koji je naišao. Tako mi i treba kada sam naivan. Nije prošao mi jedan dan, sat da nisam mislio na nju. Na ništa drugo se nisam mogao skoncentrirati, Tonka, ja sam nju volio. Kako izliječiti slomljeno srce, kako ga ponovo sastaviti, pokrpati, nakon tako velike rupe koju sam zadobio u ljubavi, ma ratu, u ljubavi se takvo što ne događa. Ljubav bi trebala biti nešto najljepše u našim životima, ona ne bi trebala boljeti, ona bi trebala biti stup vjerovanja, podrške, povjerenja, neizrecivog načina uzajamnog pomaganja i iskrenosti, poštovanja. To je za mene ljubav, a ja to ne mogu ni u kome naći, ali sam siguran da od Arijane to neću dobiti.“ Tonka je ostala paf. I ona je ljubav upravo tako smatrala, ali ona nije mogla oprostiti prijevaru. Ona je bila prva osoba koja me je u potpunosti razumjela, i ona je bila na to ponosna. A ja? Ja sam bio ponosan jer sam se nekome, koga veoma poštujem, izjadao i bilo mi je lakše, bio sam smireniji. Ponovo sam u Tonkinim očima vidio radost koju ona gaji prema životu, ali i prema ljubavi.
Tonka me je pokušala na razne načine oraspoložiti, ali ja se nisam predavao tako lako. Meni su sve lađe potonule, i pitao sam se kako dalje. Čak sam se počeo pitati imali sve to uopće smisla. Ja sam bio na rubu. Stvarno, ljubav boli. Prije nisam ni shvaćao da sam ju tako volio.
Prošla su 2 mjeseca i ja sam se počeo oporavljati i to zahvaljujući Tonki koja je cijelo vrijeme bila uz mene, a ja sam joj na tome bio neizmjerno zahvalan. Tonka mi je očistila kuću! Na moju i njezinu veliku radost! Napokon sam izašao i kuće, iz svoga kauča ispred tv-a, podigao sam guzicu i izašao ususret stvarnosti, životu koji je prolazio kraj mene. Tonka je bila tu i ona me je uspjevala nasmijati. Uzela je frizbi u ruke i pošli smo u park, da se ja malo razbudim iz svoga očajnog sna. Ja ju nisam nikada ni na što tjerao, mislim, pitao ju , nagovarao da se sa mnom druži, da, istina, bilo mi je stvarno drago da se netko brine o meni, ma, samo ta pozornost i pažnja koju mi je posvećivala, za mene je bila utjeha i u meni je izazivala osjećaj da ipak nije sve gotovo, za mene je to bilo uže spasenja koje me je vodilo na vrh ozdravljenja mojeg slomljenog srca i uzdrmalog duha. Sa njom je sve bilo jednostavno i logično, bilo je logično da se dignem iz kauča, bilo je logično da operem zube, bilo je logično da izađem iz kuće, zapravo je bilo najlogičnije da ja tada tu logiku nisam ni shvaćao. To je bilo valjda nešto napredno, a ja sam se smatrao zaostalim. Ma daj koga zavaravam, ja sam se smatrao naprednim, uvijek treba misliti najbolje o sebi. Govorio sam joj da je ona moj spasitelj, i mislim da je i ona to znala. Družili smo se svakodnevno, u svačemu smo pronalazili nešto što nas je nasmijalo, postali smo nerazdvojni.
A tada se je pojavila ona, Arijana, i ja sam ponovo bio uz nju, sav u oblacima, u svojem svijetu, a Tonki sam postao mrzak, više se nisam toliko družio s njom, samo sa svojom Arijanom. Cijeli moj svijet se je okretao oko nje, ona je bila moj centar svemira, ali ona je to jako dobro znala i iskorištavala. Vjerovao sam joj sve dok nije postalo prekasno. Ponovo sam bio prevaren. Ja sam joj bio samo zamjena dok se ne pojavi netko noviji, zgodniji, bogatiji...
I odlučio sam. Mislim, da mi je jedino to bila ispravna odluka u životu. Ona je mislila da sa svojim umiljatim riječima prema meni može ispraviti ono što je učinila, svoju prijevaru. Da li čovjek uopće može prijevaru riječima ispraviti, i kakva su tu djela pokaje u pitanju? Iskrena pokaja je drugo, ali kako da ja nekome to oprostim, ako sa svakim danom imam osjećaj da će mi se ta nepravda ponoviti. Da će mi se vlastiti oprost odbiti od glave. Ta misao mi nije dala normalno živjeti. Shvatio sam ono što su mi oduvijek govorili, nije važna vanjska ljepota nego unutrašnja, ali ona je izvana stvarno bila lijepa, zanosna, ali unutra mi je bila nedokučiva, zatvorena, crna, i mislim da bih rekao malo pokvarena i zla. Maleni tračak istine u mome životu je da sam s tom spoznajom, da joj ne mogu tu nepravdu oprostiti, shvatio da sam ju prebolio i napokon krenuo dalje u svome bijednom pokušaju da uspijem spasiti ono čemu više nije bilo spasa. Ali, sada više nisam bio slomljen, bio sam jak i neustrašiv, a Arijana se vratila k njemu, i da ja sam sada mislio da su oni stvoreni jedan za drugoga. Mislim da više nisam bio ljubomoran, na to što je ona našla moju zamjenu, moja zamjena za nju je bila Tonka, koja mi je svoje prijateljstvo pružala bezuvijetno. Pitao sam se zašto odjednom više nisam ljubomoran na nju, više nisam bio toliko nervozan u njezinoj blizini, sve su to bili simptomi, kojima sam ja shvatio da više ne osjećam prema njoj ništa. A ja sam ostao sam i tužan, jer za mene život bez ljubavi nema smisla. Jedina svijetla točka moga života postala je Tonka, koja me sada uopće nije ni primjetila. Mi smo se razdvojili i ona je živjela u drugačijem svijetu. Ali, u mome susjedstvu. Ja mislim da prijatelji ostaju prijatelji i da uvijek postoji tračak, ako ne i više od njega, neizmjernog poštovanja, iskrenosti, ma barem veći dio, pomaganja, shvaćanja, razumjevanja, iskrene dobrote i uzajamnog vjerovanja jedno u drugo. Kad bolje razmislim, ja...
Ja to želim imati sve i u vezi. Ja želim imati djevojku, djevojku koja je bila prema meni kao Tonka. Ona je prava cura koju bi svako poželio imati kao svoju. Ne samo kao prijateljicu već kao i curu. Da li sam ja to upravo sam sebe zbunio, ne znam ni sam koja je razlika između prijateljstva i ljubavi, ja sam samo malo ružno pače u svijetu ljubavi. Kako upoće razlikovati ljubav od prijateljstva, ja sam za oboje, važno je da imamo nekoga nazvati svojom... ali ne vlasništvom! Uzajamno je važna riječ u vezi ili prijateljstvu. Da, ja želim nekoga zvati svojom, ali i ja želim da sam ja od nje nazvan njezinim. Dal je to nešto nemoguće? Možda i je tako. Ali zar nije sebično do mene ne pokušati, i zauvijek se pitati što bi bilo, kad bi bilo, a što sve ne bi!!! I odlučio sam pokušati, približiti se Tonki i prepoznati u njoj svoju djevojku, dal je to uopće i moguće?
Napokon sam shvatio što želim i pokušao sam to nekako uz Božju pomoć uraditi. Ali nisam ni sam znao kako, a ni koliko mi je to važno, sve dok to nisam napravio i požalio. Ali samo zato jer sam na svoje iskreno pitanje dobio odgovor kakav nisam ni zamišljao, a zamišljao sam upravo suprotno!
Glava mi je pucala, mislio sam da ću popustiti i prolupati ili nešto takvo. Ponovo sam bio sam u kući, i radio nered, onakav kakav je bio u mojoj glavi. Što sam se više trudio zaboraviti na Tonku, sve sam više osjećao svoju usamljenost, sada kada se ona više nije nalazila u mojem životu. Arijanu sam potpuno zaboravio, i više se nisam ni trenutak zapitao dal bi joj se vratio, u mojem svijetu je bila samo Tonka. Kako da joj se ponovo približim, što da učinim...
Na vratima se je pojavila ona. I ne kucajući ušla, u moj nered, u moju sobu, u moje srce, u moju podsvijest, u moj život, za koji mi se je činilo da je bio na rubu. „Došla sam ti samo reći da mi je žao, ali i moram ti nešto priznati, moj život mi je bio oduvijek najveća nepoznanica, moje tijelo, moji osjećaji, sve me je to zbunjivalo, ja sam bila sretna, kada si i ti bio sretan, bila sam tužna kada si i ti bio tužan, tvoja podrška u boli, ali i ti si bio moja podrška, i kada si bio sa Arijanom, ja sam shvatila koliko mi nedostaješ sve to vijeme... jako si mi nedostajao, ali iskreno, nisam to željela ni sama sebi priznati. Kada ste prekinuli ja sam ti pomogla preboditi teške trenutke, i sama se zaljubila u tebe. Bila sam napokon sretna, i mislila da sam jedina na ovoj planeti. Moj život je završio, kada si se ponovo vratio k njoj, nisam to mogla podnijeti, srce mi je puklo, jer si se ti vratio k njoj, a ona te je prevalila, ali ti si joj se ipak vratio...“. Suza joj je kapnula na obraz. Ja sam joj se približio i tiho joj rekao:“Sada znam zašto si otišla iz mog života, baš tada kada sam ja shvatio da si ti prava za mene. Volim te, molim te, budi uvijek tu uz mene, Tončice moja. Ona je moja trnovita prošlost, a ti moje svijetlo u budućnosti!“.
Poljubili su se, suznih očiju i drhtavim rukama zagrlili, primili su se u naručje shvaćajući da su jedno za drugo stvoreni, da si budu podrška, i svijetla točka života, u kojemu je bilo dosta crnila. Oni su bili jedno, a njihova ljubav neuništiva.


Post je objavljen 24.08.2007. u 22:35 sati.