nadahnuće zahvaljujem susjedici irini
upustio sam se u avanturu pisanja pisma, da napomenem da je ovo samo plod moje mašte, ipak pročitajte...
Draga moja, neuzvraćena ljubavi....
Pišem ti ovo pismo jer ne znam kako bih drugačije predočio stanje svoga duha u ovome teškom trenutku, ovom trenutku moje slabosti. Ono što ti želim reći, meni je previše teško da ti kažem u lice. Jer ti kažeš, da i dalje želiš da ostanemo prijatelji, ali ja, ne znam da li ću to moći. Jer te još uvijek iskreno volim. Mislim, da li i ti mene, ali zašto je to moralo proći ovako? Gdje je tu lakši put? Neki na kojemu trnje neće ovako boljeti, a cvjetovi ruža će dvostruko ljepše mirišati? Zašto su ti i takvi dani iza nas? Sve bajke su savršene, ali pitam se dal je naša mogla potrajati...
Da li znaš kako si me povrijedila rekavši mi mrcino? Riječ boli... ali tebi je to sve bila samo šala! Telefonski, ili oči u oči, u šali, ili u zbilji, odlazim od tebe, pokunjeno... zato, zato jer me boli... boli me srce... zbog boli koju mi nanosiš, ti, ali pogotovo tvoje riječi... srce i mozak se bore, za prevlast, tvoja ličnost se je izbrisala u mome razumu, ali, ali u srcu ne... zašto??? Kako da te izbacim iz srca??? Želim li to zapravo??? Želim samo ponovo osjetiti za tebe ono što sam osjećao, ljubav koju smo djelili, osmijeh koji si izazivala na mome licu, toplinu u srcu, i totalnu pomutnju mog razuma... želim te blizu, ali sada si tako daleko... bole me riječi, koje ti želim reći... suza u očima, al' bol u grudima... teže je bez tebe nego što sam mislio... moja slabost je to, da te još uvijek volim, a ti? Ti želiš biti moja prijateljica!?! Zašto sve ovo nije lako??? Suočiti se sa sobom, umiriti si srce, uljepšati si život, koji je pun tuge... kako da se sada ponovo vratim na svoje noge? Uzela si mi sve, volju za živoom, vjeru u ljubav, u bolje sutra... ali to nisi smjela... jesam li kriv što sam te toliko volio? Ritam srca se ubrzava, dah mi staje, zrak na pola puta nestaje... zašto me ubijaš?? Ovako polako, da me više boli? Moja bol raste iz sekunde u sekundu, i nemam više mira... ne dozvoljava mi disati? Zašto mi toliko nedostaješ? Nedostajem li ja tebi? Da li je tvoja ljubav prema meni još živa? Diše li? Ili se je ugasila vatra u tvome srcu.... zapitam se što je gore, voljeti nesretno, ili uopće ne voljeti? Ja sam tebe volio. Ali zašto je ovako nesretno završilo??? Tužan sam, ali želim se ponovo nasmijati... depresivno gledam u ovaj papir, i ne znam, što više ti reći? Zapravo, želim se oprostiti... moje srce, moje srce je izgubilo rat, ljubav koja je nekada postojala više nije ovdje... spremio sam te duboko, zakopao, mrtvu... žar koji je naša vatra hranila, gasi se, i crni ugljen prekriva moje srce... srce crni, ljubav blijedi, a za sve si ti kriva... nestani... moja nesreća neka završi haranje u meni... nestani... i ne vraćaj se... razum je pobjedio, a ja se vraćam sebi, bez tebe... želim ponovo biti sretan... moram biti ponovo sretan... nažalost bez tebe, moja, moja neuzvraćena ljubavi...
Volim te nesrećo...
Post je objavljen 12.09.2007. u 21:48 sati.