pogledam oko sebe, a jedino što vidim su drveća divljeg kestena. zreli plodovi popadali po zemlji, a njihove bodlje omotača izazivaju strah, od boli koju bi zadale svojim nevinim promatračima... uzimam jedan kesten, ne razmišljajući, i stavljam ga u svoj džep... prstima prolazim po njegovom pokrovu... dodir je ugodan, i u meni izaziva sjećanje... sjećanje na školu, na prijateljicu iz mladosti, na prošlost... sjećam se njezine zabave, i njezina kestena, njezinog osmijeha, prijaznosti, dobrote i topline... pitam se, gdje li je sada? što li radi? ima li i sada kesten u ruci? ili u džepu? ili u sobi? prolazim gradom, noć obasjana zvijezdama, ali kesten ne puštam iz ruke... razmišljam, kako li se je zvala, moja prijateljica iz razreda, i dal je je ostvarila svoje snove... ono čemu se je nadala, da li je sretnija, i zadovoljnija? ja nisam i pitam se dal sam to mogao promijeniti... primam kesten i prstima prolazim po njegovom pokrovu... što li to sve znači? dal sam ju zaboravio, dal ovaj kesten više nema istu namjenu, zabavu, kao prije? zašto je sada zamjena za tugu??
dolazim kući, u sobu, skidam jaknu i sjedam na krevet... u ruci imam kesten, još uvijek onaj isti... i soba je puna kestena, već odavno stoje, sjede ondje na mjestu... sve ove godine, svake godine, jedan je više, i pronalazi svoje mjesto u mojoj sobi.. koliko je već jeseni prošlo, i ne sjećam se više... ali jedino što se sjećam je divlji kesten, i pogled, njezin pogled u moje oči... polako lijegam na krevet, smirujem misli, i ubrzano srce, stade... dah polako nestaje... ali ja živim u kestenu u divljem kesten pokraj puta, i čekam, čekam da ona dođe, da dođe i da me pokupi, i u meni pronađe radost, kako sam ja, u mladosti, je pronalazio u njezinom društvu...
P.S. za sve iskrene prijatelje na svijetu....
pozz svima....
Post je objavljen 19.09.2007. u 20:01 sati.