P O R T A L

31.12.2020.



Pretražujem pjesme, pa naiđem na jednu priču, napisanu 2010.g sretan Vratila me u lijepo druženje na portalu Magicus ... Podsjetnik da zajedništvo i dobre misli mogu pokrenuti svijet na bolje!

"PORTAL

Bilo je nešto privlačno u hladnoj jezerskoj vodi, kada se Boris jednog zimskog jutra uputio prema Jarunu, ne bi li uhvatio taj poseban, neuhvatljivi trenutak, poznat tek umjetničkim dušama. Danima je znao šetati udubljen u vlastite misli, a dušom su mu strujale svakojake slike koje bi zatim ovjekovječio na platnu.Međutim, ovo sivkasto stepenište čiji se kraj nije nazirao, jer se u daljini stapalo s jezerskom dubinom, budilo je u njegovom tijelu određene vibracije. Kada bi stajao povrh stepeništa, otkucaji srca postajali bi ubrzani, a krv bi se uskovitlala, dlanovi bridjeli, i cijeli osjećaj bio je popraćen laganim zujanjem, iako u njegovoj blizini nije bilo niti usputnih prolaznika.

Boris je ljeti znao sakupljati oblutke, gladeći ih i tražeći u njima prikriveno obličje,ali danas je po kamenčićima bilo susnježice, a stepenište je bilo sklisko i okovano ledom.Odlučio je sići i dodirnuti caklenu površinu vode. Jedan nesmotren trenutak, gubitak ravnoteže, i pad koji je završio udarcem u glavu.

Nakon par trenutaka, otvorio je oči, a prijašnje senzacije tijelom jače su prostrujale. Zvuk koji para bubnjić dok su zvučni valovi uzrokovali laganu zimicu u tijelu. Ono što je zaokupilo Borisovu pažnju, bio je srebrnasti oblak u obliku pustinjske ruže, koji se podizao sa sredine jezera. Iz samog centra oblaka, u vis se uzdigao pipac, nešto nalik na cijev usisača, čiji se otvoreni vrh usmjerio prema Borisu.U slijedećem trenutku Boris je bio usisan, umrtvljenog tijela ali budne svijesti, našao se u bestežinskom stanju, koje ga je podsjetilo na kozmičku crvotočinu, vremenski procjep među svjetovima. Nije osjećao bol, niti pretjerani strah, ali ruku na srce, određena strepnja zaokupila je njegove misli. Osjetio je toplinu po čitavome tijelu, a zujanje u ušima pretvorilo se u melodiju, najnježniju koju je do tada čuo, zatvorio je oči i utonuo u san.

Buđenje je bilo jednako nježno. Kao kada lijek prostruji krvnim žilama, tako je toplina iznova punila Borisovo tijelo, koje je dobivši na snazi uspostavilo ravnotežu, ali na njegovo iznenađenje, osim hoda mogao je odabrati i kretanje zrakom. Letio je i na samu pomisao kako je to na ovome mjestu ostvarivo.

Nije bio sam. Prepoznao je ljude iz sadašnjeg života. Neki kao da ga nisu primjećivali ili raspoznavali, što ga je zbunjivalo, ali čim je ugledao još poznatih lica kao i oni njega, aure su im zasjale jarkom svjetlošću.
- Gle, Žeky i Safiris! Baš me zanima njihova priča – pomisli Boris, i tek što je misao zaiskrila, začuo je njihove glasove.
- Usnula sam san, a sada vidim da to i nije bio san – začuje kako Safiris objašnjava, dok je Žekyna priča bila identična osim jednog dijela, njoj se ovo putovanje desilo tijekom anđeoske meditacije.

Čim su međusobno izmijenili vlastita iskustva, začuli su poziv iz daljine. Glas je bio melodiozan, medan i topao. Pred njima se ukazalo Biće, iz čije se srčane čakre isijavala jaka smaragdno ružičasta svjetlost. Sjaj je bio toliko jak, da su svi troje imali osjećaj kako ga udišu cijelim tijelom.Svaki udah darovao im je svjesnost o svrsi postojanja, o životnom poslanju, o ne-slučajnostima kojima su obilovala njihova iskustva, o Duši.

Nakon svjetlosne kupke, našli su se na malenom otočiću oblika pustinjske ruže, iz čijeg je središta polazio stup duginih boja.
Biće im se obratilo riječima: „ Prijatelji moji, djeco draga, pitate se zašto smo vas okupili na ovome mjestu. Do nekih odgovora došli ste sami, neke ćete tek spoznati nakon povratka.Ono što vam svima moramo prenijeti je zamolba Majke Zemlje. Svjesni smo koliko je volite, svaki zagrljaj darovan drveću ona osjeti kroz njegovo korijenje. Svaki blagoslov nad bistrinom potoka, ona ćuti dubinom iz koje taj potok izvire. Svaki vaš radostan osmijeh kojeg darujete kroz zajedništvo s drugim ljudima, njezinoj ranjenoj duši je lijek. Na zamolbu Majke Zemlje, doputovali ste u drugu dimenziju ne bi li vam se svima zahvalila kroz svjetlosni zagrljaj. Nama je sve vidljivo, pa i maleni udivljeni pogled prema kamenčiću kojega većina ljudi nije niti svjesna. Ono što je danas grubi grumen, sutra će biti oblutak, možda obrađeni kristal, a možda tek zrno pijeska, ali i u tom malenom zrnu pijeska smješten je cijeli Svemir.Vi ga osjećate, vi ga vidite, vi ste ga prepoznali. Majka Zemlja vas sada moli, proslijedite tu svoju spoznaju dalje. Način prosljeđivanja neka bude po vašem izboru.

Pjesma, slika, fotografija, meditacija, planinarenje, plivanje, putovanje, snivanje, zagrljaj… sve su to načini koji svjedoče da je Majka Zemlja živo biće, ona diše, njezina energija pulsira,ona grli, ona je ranjena, ona plače…
Kako je Biće izreklo te riječi, duginim stupom prostrujala je jaka energija, sve se zatreslo, a Boris je iznova osjetio bestežinsko stanje koje ga je uvlačilo u obamrlost. Ovoga puta hladnoća je bila ta koja ga je održavala budnim, ali taj piskutavi zvuk…
Zcviiiiiii…zcviiiiiii…zcviiiiii….
Nesnosno, pomisli Boris i postane svjestan jake glavobolje. Mobitel iz njegove jakne neprestano je dozivao reskim zvukom zcviiiiiii…zcviiii…….zviiiiiii….
Ukočenim prstima izvukao je mobitel, na drugom kraju linije začuo je poznat ali uplašen glas majke Ljubice: “Boris, čuješ me, pa gdje si ti, zovem te već dva sata, znaš da si imao dogovorenu plesnu radionicu, ljudi čekaju, što da im kažem, jesi li dobro?“
- Dobro sam, dobro, molim te ispričaj se ljudima u moje ime, i odgodi radionicu, ispričat ću ti sve kad stignem kući, a i njima ću se javiti, sada moram prekinuti, hvala ti na brižnosti!- I ugasi mobitel.
Još je nekoliko trenutaka ostao sjediti na ledenom stepeništu, pokušavši se sjetiti svega. Što se točno dogodilo, nije znao, kao da je postojala rupa u sjećanju. Imao je potrebu pokrenuti tijelo i zagrijati se, pa je rukama dohvatio kamen i bacio ga u daljinu. Kamen je zvučno odjeknuo, a odjeknula je i bol u Borisovoj glavi. Kružni valovi koji su se širili od centra ka periferiji, i kamen koji se gubio negdje na jezerskome dnu, probudili su sjećanje na vremensko putovanje.
- Udarac u glavu i ja već putujem Univerzumom i susrećem anđele. Možda naslikam ovu viziju jednog dana - nasmiješio se Boris ovom neuobičajenom iskustvu, a tinjajuća bol stvorila je u njemu želju za toplom kupkom i biljnim čajem.

Po povratku u stan, nakon okrijepe i laganog odmora, poželio je ovu viziju podijeliti sa Žeky i Safiris. Uključio je kompjutor, otvorio mail, i odlučio prvo pročitati dolazne poruke.

Otvara Žekyn mail: “Bok Boris, da znaš kakvu sam meditaciju danas odradila, ne mogu ti to opisati riječima, ali u njoj ste bili i ti i Safiris, moramo se naći svi troje, kako dobra anđeoska energija …“

Mail od Safiris slično je glasio: „ Helouček Boris, da znaš samo kako sam imala zanimljiv san, portal na Jarunu, vremenski putnik, ti , Žeky i ja, moramo se naći svi troje, luuuuuuudilo kako dobar osjećaj…“

Boris nije toga trenutka ništa napisao, zatvorio je kompjutor, duboko udahnuo, i zagledao se u fotografiju stepeništa na Jarunskom jezeru koju je smjestio na policu pored Pustinjske ruže, kamena kristala sazdanog od pješčanih zrnaca

Portal u drugu dimenziju.

Planeta Zemlja potiho je uzdahnula, sretna što će otkucaj njezinog srca biti čujan na još jednom mjestu. Svima koji ga žele čuti…


Košarić Željka /Safiris 25.12.2010.

DOĐE TO TAKO

28.12.2020.



Dođe to tako...jedan zlatni trenutak, trenutak svjesnosti koji vrijedi više, nego svi nesvjesno odživljeni trenuci, ali bez osjećaja potpunosti. Cijeli život čekamo taj trenutak, zapravo, nebrojeno mnogo života smo odživjeli i kao željezničar ispraćali vlakove, susretali ljude, sanjali o konačnom skidanju uniforme i sjedanju u vagon čekajući susret sa nečim što je izvan svega poznatog, doživljenog i proživljenog, a kako opisati to čudesno "nešto" u čemu sad konačno možemo uživati, kako opisati taj mir i ljepotu kojeg ni tisuće scenarija apokalipse ne može uznemiriti, sa čim usporediti tu sigurnost i vjeru, da je to konačno krajnje ishodište željenog puta?

Jednostavno...kada shvatimo, da kroz jedno biće koje volimo izvan svih mogućih tokova ljubavi možemo voljeti sve što postoji, onda se to zove - savršenost...kada kroz jedno biće spoznamo, da je Ljubav bezgraničje, onda se zaboravlja na sve aspekte tijela i dolazi se do esencije svih esencija - anđeoskog srca koje nikad ne prestaje voljeti, jer je izvan svih oscilacija koje ljudi svojim pokušajima voljenja posjeduju...predaja jednom biću ne postaje ograničenost, nego proširuje granice koje na kraju više ne postoje...predaja postaje primo-predaja...jedno biće koje uspiješ anđeoski zavoljeti predaje te Onome koji te je stvorio, da baš to doživiš.

NIKAD POSEBNIJI BOŽIĆ

25.12.2020.



Nikad posebniji Božić i nikad posebniji rođendan novorođenog djeteta koji je Ljubavlju posvetio svijet i sve naše duše, naša srca.

Rođen u štalici, da naučimo ljubiti druge ne gledajući vanjštinu niti sjaj vanjski. Rodio se, da bismo shvatili tu čudesnu tajnu Božića: svjetlo ljubavi ne držati u sebi, nego svijetliti oko sebe.

Možda netko misli, da nam je Božić uskraćen, otet, skučen i ograničen, ali iza vela te naizgled tužne situacije krije se zapravo divna Božja namjera: okrenuti se obitelji, okrenuti se, okrenuti se za 360 stupnjeva i shvatiti, da bit Božića nije u sjaju i količini kupljenih poklona, nego u količini ljubavi koju trebamo darovati drugima, a ta ljubav nam se daruje opet i ponovo, bez zadrške kroz Boga koji se rodio kao čovjek, da bismo slijedili Njegov put.

Sretan Božić, mileni moj Božiću, nadahni nas, da putujemo dalje zemaljskim stazama i budemo kao Ti - samo Ljubav i ništa drugo.

SRETAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ

23.12.2020.



Sretan i blagoslovljen Božić svima koji me čitaju i ne čitaju želi

Tanja

https://blog.dnevnik.hr/zivot-i-ja

N O Ć A S

22.12.2020.



Taken from the BSU Planetarium. — u gradu Moscow, Idaho.

BILDAM, DA SE BOLJE DILDAM!!!

20.12.2020.

Baš me zatekao jedan naslov kojeg mi kćerka poslala na fejs pa odem na tu stranicu. Trenutno plovim u oceanu svega i svačega, svih mogućih mix vijesti koje nam mediji samo djelomično serviraju. Još mi je u duši opor okus tragedije u Nepalu. Milijuni djece su zatečeni i dotaknuti time. Zemlja skromnih, ali vedrih ljudi pa raspravljanje po blogovima o Jasenovcu, ustašama, pokušaji dokazivanja, da li su bili to što jesu ili nisu. Politiziranje me umara.

Svjesna sam prošlosti, ali često baš prošlost ne da da se punim plućima živi sadašnjost. Na prošlosti se učimo, od sadašnjosti živimo, a sadašnjost je bremenita proživljenim stvarima koje se uporno nameću kao jedina stvarnost.

Sve oko nas iz toga razloga gubi svrhovitost i pretvara se u bezličnost. Nisam nostalgičar i sad samo napominjem, da je prošlo vrijeme bilo ipak puno mirnije. Ljudi su bili zadovoljniji, gledali su naprijed, od malih stvari su stvarali velike. Jedna nogometna utakmica bila je događaj. Gledalo se kroz izloge prodavaonica, jer mnogi televizor nisu imali i navijalo se srcem.

Danas, usred svega obilja niti jedna utakmica ne prolazi bez izražavanja bijesa, revolta i nasilja. Tako je i sa drugim stvarima. Oni koji se sjećaju mirnijih vremena, puni su revolta, jer osjećaju da su uhvaćeni u oluji iz koje ne mogu izaći. Izgubili su onu tanku nit nade u bolje sutra, jer im se konstantno uskraćuje ljubav kao jedino mjerilo svega što postoji.

Kroničan nedostatak ljubavi, vodi kroničnom nedostatku sućuti i životne radost. Vrzino kolo u kojem plešu oni koji nameću punu košaru obilja, a zapravo ostavljaju ljude gladnima. Patologija moćnika zahvaća i one koji bi ih trebali služiti pa ih se privlači još većim ispraznim zabavama i boleština postaje sve veća.

Vraćam se na naslov kojeg vidjeh: U dildo se može staviti pepeo osobe koju smo voljeli pa se seksati do mile volje sa pepelom pokojnika. Zar je to vrhunac zadovoljstva i povezivanje sa voljenim dijelom sebe? Gdje je granica vjere i pomirenosti sa time, da naši voljeni nisu zapravo mrtvi, tek fizički dio njihov nas napušta. Već i vrapci na granama znaju da se život nakon smrti nastavlja. Čemu uopće pomisao da se to može kombinirati drugačije. U smislu, nema života poslije, idem voditi ljubav dok sam još živa?

Sve su to lažnjaci, al dente lažnjaci, kao i svi pokušaji da to tijelo forsiramo da bude drugačije, nego što jest. Sve, samo ne prirodno. Oprostite mi, pobornik sam prirode i prirodnosti. Bildamo u teretanama, pumpamo mišiće, tuširamo-pomlađujemo vagine, povećavamo usne, grudi, sve - da bi u očima drugih bili što ljepši i poželjniji i tko će na kraju u toj pomlađenoj - rekonstruiranoj živoj lutki bar pokušati pronaći unutarnju ljepotu, a ima je, svi je imamo, samo što umjesto duše, bildamo tijelo.

Duša nažalost, ako se ne njeguje i ne hrani, definitivno zakržlja, a onda smo mase, potrošni materijal koji kada izgubi vrijednost, vanjsku ljepotu, nitko više ne treba. To je trend današnjeg vremena.

Mora li se nastaviti?

O nama ovisi. samo o nama. Svijet u kojem jesmo, počinje od nas i nama završava.



http://www.boredpanda.com/cremation-ashe-dildo-21-grams-mark-sturkenboom/

P I S M O

19.12.2020.

Danas mi je rođendan. Ove prelijepe riječi sam pronašla na svom Facebook profilu napisane od moje kćerke:

"Nekoć davno...rodio se najljepši cvijet, ruža Hrvatska, moja majka.

Potcjenjivanje je takvu gromadu od žene ispisati u nekoliko redaka, ali neće mi to uzeti za zlo.

Mamice moja, najljepši cvijete, sretan ti rođendan. Ovaj posebno slavimo, jer smo bili toliko blizu onoga o čemu se ne priča. Uzimali zdravo za gotovo sve one naše razgovore, zatvarali vrata poslije svađe kao da će ti trenutci trajati vječno, a neće.

Hvala ti što si mi udahnula život.
Hvala ti što nisi odustala od mene.
Hvala što nisi odustala od sebe.
I hvala ti ti jer te mogu zvati majkom, pred svima, jer ti si pratila moje prve korake. Školovala me, trpjela moj gnjev i plakala iza zatvorenih vrata.

Oprosti na svoj boli koju sam ti priuštila, jer da mogu vratiti vrijeme unazad, bila bih tu za tebe kao što si ti bila za mene. Uvijek.

tvoja kćerka Ivana"


RAZVODNJENI U SVIJETU NAMJEŠTENOG OSMIJEHA

17.12.2020.

Priznajem: teško slijedim utabane puteve, posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto, što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja da upije u sebe doticaje drugih.

Nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje, kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oprosti, pomislim - ma, nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu u najgorem slučaju nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med s usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: do kad ćeš vjerovati, da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha?

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li netko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni, bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke jedva čekajući, da nas zarobi.

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, ruka ruku mije, kako ti meni - tako ja tebi, kao da ću te reklamirati, a ti ćeš me balzamirati, učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom... ma, koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo!




Koliko god anatemizirana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika, jesmo li u stanju održati sebe do kraja bez dodvoravanja i mijenjanja zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji?

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, vječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji, nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmijeha, a takvi osmijesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će...


https://www.magicus.info/kolumna/gost-kolumnist/razvodnjeni-u-svijetu-namjestenog-osmjeha

KLINIČKA SMRT

16.12.2020.


slika: internet

Puno sam čitala o ljudima koji su bili klinički mrtvi pa su bili reanimirani, ali najviše sam se zadržavala na izjavama ljudi koji su u toj fazi vidjeli Krista, našeg Gospodina, jer je to jedino biće kojem moja duša želi otići u zagrljaj i uvijek me te izjave raznježe i ispune moje srce mirom i zadovoljstvom

U svemu je ipak najviše prisutna ona predivna milost i suosjećanje našeg Gospodina za svaku dušu koja se sretne sa njim. Jednu takvu izjavu u cijelosti prepisujem iz knjige patera Slavka Pavina “Ti uza mene”, ovaj puta radi se o njegovom prijatelju svećeniku koji je doživio kliničku smrt:

“Jedan moj prijatelj doživio je kliničku smrt. O svojim doživljajima redovito ne govori, jer osjeća da niti može izreći što je doživio niti ga ljudi mogu razumjeti. Ipak povjerio mi je jedan detalj: “… odjednom sam se našao u nekom čudesno lijepom prostoru, negdje u svemirskim prostranstvima. Znao sam da sam umro. Pitao sam se: znade li liječničko osoblje, da sam već umro? Imao sam osjećaj da letim prema Bogu. Bio sam sretan. Silno sam se radovao susretu s Ocem nebeskim, a onda odjednom sam zastao pred nekim bijelim zastorom od oblaka, dalje nisam mogao. Pred sobom sam ugledao pojavu čudesno snažnu, smirenu, blagu i odlučnu. Znao sam da je to Isus Krist, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, upravo onaj koji je rekao: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji!” (Mt 28,18).

Počeli smo razgovarati više pojmovima, nego riječima. Nemoguće mi je to izreći. Bilo je to nekako ovako:
Najprije mi je jasno dao do znanja, da vrijednost svakog čovjeka nije u tome koliko ima prirodnih i nadnaravnih darova niti u tome koliko netko čini niti se njegova vrijednost procjenjuje prema stanju u kojem se nalazi (on je bio svećenik). Samo je jedno mjerilo po kojem Isus Krist prosuđuje čovjeka: koliko je čovjek ostvario sve dobivene darove i koliko je tako prema svojim mogućnostima postao sličan Isus Kristu.

Isus koji je rekao: “Primjer sam vam dao, da i vi činite kao što ja vama učinih.” (Iv 13,15)

Tada shvatih, da jedini Isus Krist zna tko sam i koliko vrijedim i da jedino njemu pripada prosudba. Shvatih, da nitko ni sebe ni druge ne može objektivno prosuditi. Naša je zadaća na ovom svijetu samo jedna – nastojati svakodnevno živjeti u istini, dobroti i ljubavi i tako biti sve sličniji njemu. Neizmjerno sam zahvalan Bogu za to svjetlo u koje me je uzeo i u kojem mi je pokazao pravu vrijednost ljudskog života. Tada osjetih da se “spuštam”, da se vraćam. Koliko mi je bilo žao što se moram vratiti, toliko sam bio sretan da ću moći usavršavati sliku Božju u sebi.” I uvijek u svim tim ‘susretima’ lebdi pitanje: “Koliko si ljubio druge?”, koliko si postao sličan svom Gospodinu, ništa osim ljubavi prema drugima i Njemu ne možemo ponijeti “gore”. Sve ostalo će proći kao pijesak kroz prste.”


iz moje 2. zbirke poezije U TEBI SVA TVOJA



http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

OČEVO SAVRŠENSTVO STVARANJA

15.12.2020.


slika: internet

Prekrasno je kad zaronimo u ljepote prirode i kad se počnemo diviti ljepoti Stvoriteljeve stvaralačke ruke u šumu morskih valova, huku planinskih vjetrova, pjevu ptica, rumenilu sunčeva zalaska nad vrhovima drveća. Još je ljepša spoznaja, da je sve to skladno napravljeno sa svrhom i smislom, jer ništa nije slučajno.

Na to razmišljanje potaknula me jedna znanstvena emisija o Svemiru. Jupiter, kao najveći planet u našem sunčevom sustavu, nije uzalud najveći. Da njega nema, zemaljska kugla bi odavno bila uništena od silnih asteroida koji se nalaze u Svemiru i putuju prema njoj. Jupiter milijunima godina privlači svojom gravitacijom asteroide koji privučeni njime, umjesto u majčicu Zemlju, udaraju u njega.

Ništa nije slučajno stvoreno i ništa kaotično i bez smisla. Kao slika sastavljena od puzzle, puno malenih djelića čine prekrasnu cjelinu i poštujmo veličanstvenost Božjeg stvaranja i ljubavi, učimo i druge da to poštuju i dive se tome.


iz moje 2. zbirke poezije U TEBI SVA TVOJA



http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

ZLATNA ZRNCA U PIJESKU autorica: Tanja Repinac, Veritas 2002.

14.12.2020.


slika: digital art

U jednoj malenoj prekrasnoj zemlji, neki kažu, blagoslovljenoj od Gospodina, jedne hladne prosinačke noći, rodilo se dijete, maleno, sićušno i gotovo mrtvo. Anđeli su ga hrabrili da izdrži i uđe u ovaj svijet, ali djetešce nije davalo znakove života. Tada Gospodinove usne poljubiše male i hladne djetetove usnice i Krist mu nježno šapnu u uho:

"Moj si, dragocjen si u mojim očima, ja te ljubim. Kreni stazom života i traži malena, sitna zrnca u pijesku. Kad se jednom u nebu sretnemo, otkrit ću ti zašto mi trebaju.”

Dijete oživje i tako, dijete je raslo, pokušavajući revno ispuniti u srce usađenu molbu, ali zrnca su bila tako sićušna i malena, da je dijete često gubilo snagu skupljajući ih na riječnoj obali. Jednom, naiđoše kopači zlata i grohotom se počeše smijati kad vidješe mladića kako prebire pijesak. U malenoj čašici koju je mladić imao tek je dno bilo pokriveno zlatnom prašinom.

"Prestani se zamarati beznadnim stvarima.", rekoše mu kopači. Otvoriše svoje torbe i pokažu mu zlatno grumenje. "To je prava stvar u životu. Sad smo bogati i uživat ćemo do smrti, a ti?"

"Uostalom, to i nije pravo zlato...", nastaviše kopači "…cijeli život tako provoditi samo radi neke molbe koju je nekakav 'Gospodin' zamolio?"

"Ali on mi je poklonio život, kako da mu ne ispunim želju?", odgovori mladić. Tu i tamo, ponekad mu se sumnja pokušavala uvući u srce, ali on bi je otjerao kao dosadnu muhu. Proglasiše ga čudakom i više ga nitko nije dirao. Dok su njegovi poznanici već odavno uživali plodove svoga bogatstva on, sada već sijed i malaksao starac uporno je prebirao pijesak.

Jednom ga nađoše kako spava na obali. Kad su mu prišli, vidješe da je mrtav. Skromno ga sahraniše, a u ruku mu staviše zlatnu prašinu koju je toliko vjerno skupljao, a bilo je tek toliko, da mu je ispunila udubinu u jednom dlanu i dok su ljudi žalili što je tako uludo potrošio život, on bi prenesen kod Gospodina. Sagnuo je glavu i spustio se na koljena.

"Gospodine, vjerno sam ti služio cijeli život, ispunio sam obećanje, ali toliko malo sam sakupio." ...i pruži mu dlan.

Isus se nježno nasmiješi i odgovori mu: "Moj prinče, to je dovoljno, da dobiješ krunu i kraljuješ sa mnom.", ali čovjek odgovori: "Ne, Gospodine, nisam dostojan krune, samo ti imaš pravo da je nosiš. Molim te, samo dopusti, da šećem tvojim nebeskim livadama i radujem se što sam sa Tobom, u Tvojoj ljubavi."

"I zadnje iskušenje si prošao," odgovori mu Isus, "…neka te anđeli odvedu gdje želiš, dijete moje, a drugima će zlato ostati na zemlji, jer tamo im je i srce. Ništa neće moći ponijeti sa sobom. Tvoje blago je u nebesima gdje život nikad ne prestaje. Blagoslovljen budi."

Veritas,
17. prosinca 2010.


https://veritas.com.hr/kultura/zlatna-zrnca-u-pijesku.php

iz moje 2. zbirke poezije U TEBI SVA TVOJA



http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

PISMO NEPOZNATOM ANĐELU

13.12.2020.


slika: digital art

Bijaše godina 1968. ili 1969. i zaista bih voljela točno znati koja je bila, ali priča neka teče kao rijeka uz koju sam se rodila i koja me tada zaista skoro uzela u svoje okrilje. Davno je to bilo, a čini se kao da sada proživljavam taj događaj.

Bila sam dijete, osmogodišnja djevojčica, koja je voljela šetati, jer nije voljela sama ostajati kod kuće. Majka je morala raditi, da nas petero djece prehrani, a braća, svi puno stariji od mene, odlazili bi sa svojim društvom, a mala Tanja bi tada kretala u avanture.

Sjećam se te godine Drava je bila izuzetno niska i od onda do danas ne sjećam se, da je bila toliko plitka. Osijek se kupao u večernjem rumenilu, a sumrak se polako spuštao na grad. Odlučih da se prošećem po pješčanoj obali rijeke ispod željezničkog mosta. Obala je bila pusta i nikoga nije više bilo, kupači su otišli, a ja sam uživala gacajući po još toplom pijesku. Tada odlučih gacati po vodi.

Ah, kako je bilo zabavno trčati po vodi kad je bila toliko plitka. Sjećam se, trčeći sam došla skoro do polovine Drave, a rijeka jedva mi do gležnja. Korak još dalje i više nije bilo dna. Počela sam se koprcati, jer nisam znala plivati, željela sam doći do zraka, ali površina je bila sve dalje, a sve više vode u mojim ustima. Osjetih da mi se noge grče, a odmah za njima i ruke, cijelo tijelo je postalo jedan veliki grč.

A onda sam se prepustila, vidjela sam samo tamu sa tu i tamo kojim odsjajem, osjećaj je čak bio i ugodan kao da sam tonula u san. Prestala sam se boriti, a onda dvije ruke, kao dva anđeoska krila, čvrsto su me uhvatile i izvukle na obalu.

Mladić me je samo pitao, jesam dobro i dok sam se povratila od šoka, on je već otrčao svojim putem, nije mi čak ni svoje ime rekao i dalje nikoga osim mene na obali nije bilo.

Moj anđele, u moje dječje srce nisi tada ulio samo zajhvalnost, nego i želju da i ja činim dobro drugima. Moje srce je tada shvatilo, da pravi anđeli nemaju imena i ne traže zahvalnost.

Pa ipak, nepoznati anđele, bilo gdje da si sad, na nebu ili još na Zemlji, HVALA TI!

Kad se jednom sretnemo, prepoznat ćemo se i tad ću ti reći koliko si tada ljubavi ulio u moje srce, one prave istinske ljubavi kad se šutke u tišini drugima čini dobro.

Uvijek zahvalna,

Tanja Repinac


https://www.magicus.info/multimedija/svjedocanstva/pismo-nepoznatom-andjelu

iz moje 2. zbirke poezije U TEBI SVA TVOJA



http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

DJEVOJČICA I ANĐELI

12.12.2020.





Sjećam se, davno je to bilo i da nemam fotografiju tog Božića i sliku okićenog bora, pomislila bih kako su to sve bili snovi, ali nisu. Doživljaj mi je i danas svjež u sjećanju i nitko me ne može razuvjeriti, da anđeli ne postoje. Imam i svoju djecu i njima često znam ispričati tu priču koja mi se dogodila na Badnjak kad sam bila malena šestogodišnja djevojčica. Badnjak je tiho i nečujno te godine došao u naš dom, majka mi je uvijek govorila, da anđeli kite bor i ja sam u to duboko vjerovala, ali taj Badnjak mi je bio posebno tužan zato što je majka morala raditi drugu smjenu kad sam silno željela, da bude sa mnom. Željela sam da zajedno pravimo božićne kolače i čekamo Božić.

Bor je čekao prazan u kutu sobe, da bude okićen, braća su me nježno pokrila i rekli su da čekam anđele, jer i oni su morali negdje otići. Ostala sam sama i čvrsto odlučila da ne zaspim, dok ne vidim anđele kako kite bor. Pokrila sam se do nosa i gledala širom otvorenih očiju, uporno i strpljivo i tada (vjerujem, da sam ipak zaspala, ali doživljaj mi govori drugačije) vidjela sam puno malih anđelčića kako lete oko bora. Bili su prekrasni, svaki je nešto stavljao na grane. Posebno sam upamtila jednu predivnu žutu kuglicu koju i danas čuvam, a koju je jedan anđela objesio na sam kraj jedne grančice.

Otvorim oči, a jelka okićena! Točno tamo gdje su anđeli stavljali kuglice, tamo su i bile, anđelčići su nestali, amoja braća i majka su se vratili. Bila sam presretna, jer je dragi Otac nebeski me i tada nježno čuvao i pazio, moju tugu je pretvorio u radost napravivši anđele mojim očima vidljivim i poklonio mi je najljepši dar tog Božića pa od srca koje kuca iskreno za Njega, puno Mu hvala.



< >

http://www.digitalne-knjige.com/repinac2.php

ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-354-186-0 Format: Exe (izvršna datoteka) ISBN 978-953-354-187-7 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.

OVO NIJE PJESMA O NJOJ - Juraj Repinac

08.12.2020.



Dok meni inspiracija ne teče, mom sinu Juraju teče bez problema. Samo naprijed, dobra je pjesma, istinska, iz srca.

4. prosinca u 23:46 ·


OVO NIJE PJESMA O NJOJ

Samo da znate
Ovo nije pjesma o njoj!
Da se ne pomisli da mi je važna,
Jer sve moje pjesme i slike baš sve
Nisu imale BAŠ ništa od nje.

Ovo dakle, nije pjesma o njoj
I neka ne pomisli da o njoj pišem.
Jer davno su umrli romantičari svi
Jesenjin, Neruda i svi likovi ti
Nećemo skupa gazit po lobodi
Ko Bukowski pisat vulgarizme o slobodi.
(Niti bi ih pisao, kad baš razmislim.)
A možda i bi, jer ovo nije pjesma o njoj.

Ipak ona je nježna a svijet je grub
Pa ipak je i čvrsta, i snažna i teška
I ostat ću "kul" pored njezinog smiješka
Smislit prave stihove
Ko pjesma "Danny Boy"
Da ju do kraja uvjerim
Da se ne radi o njoj.

Reko' je čika Cesarić da krhko je znanje
Pa i bolje da je krhko pa da živi u laži
I da misli da su svi stihovi ovi
Kao Barbara ona što po morima plovi
I svi kad čitaju misle da je ženski rod
A Barbara ta silna ipak samo je brod.

Možda da na kraju smislim da je pjesma ova
O brodiću nekom, o čamcu bez krova
Pa da ju pročita, uzdahne i kaže baš sve:
"BOGU HVALA OVA PJESMA NIJE ZA MENE."
I ostane nesvjesna širine laži te
Jer svijet se čini ljepšim kad sam pored nje.

- Juraj Repinac

PUT DO SVETIŠTA

07.12.2020.



Tko mi može reći, idem li pravim putem, osim same moje duše, u meni i tko umjesto mene može govoriti je li to što prolazim potrebno ili nije?

Sve je potrebno i svaka duša posebno ima svoje vlastite zacrtane vizije i želje, svoje načine na koje će najbolje dovesti sebe do svetišta u kojem će se spojiti sa čistom Sobom, oslobođena sebe. Ja nisam tijelo, ja nisam ja, moju dušu vječito ta dva suputnika žele uvjeriti, da je ona samo jedno od to dvoje i duša se bori i pokušava uvjeriti i razuvjeriti, da je ona SVE i da je ona Ništa.

Ja nisam pustinjak koji umoran korača oslonjen na štap, ja sam onaj žižak u njegovoj lampi kojeg tako vjerno čuva, ja nisam slabo i nezaštićeno maleno dijete, nego onaj pogled u njegovim očima koji skriva snagu buduće vječne ljubavi kojoj je kraljevstvo obećano.

Ja nisam samo jedan dio univerzuma, jedna strana Mjeseca, jedan vrh zvijezde, ja sam cijeli univerzum okupan svjetlom, rođen iz tmine, ja sam sve stvorene zvijezde iz jedne jedine, a opet kada dođem blizu Nestvorenog i rastočim se u Njegovim venama shvatit ću, da sam vrlo malena, ali isto toliko bezgranično velika i tko onda može reći, da moj put do svetišta Ljubavi nije pravilan put, da odricanje od sebe tek istinski dovodi do Sebe, a tada i do drugih?

Mi ne izabrasmo živote, da ih živimo samo za sebe ili mi hoćete reći kako su svi oko mene samo iluzija, posuđeni, da se moja duša razvije do savršenstva?

Ne, svaka duša je zvijezda i postoji i živi, da bi spoznala što i ja .Ponekad se naši svemiri prepliću i tada shvatimo, da je samo dimenzija u kojoj se nalazimo, posuđena, stvorena za naše djelovanje. Sve ostalo je stvarno i postoji radi nas i mi postojimo radi njih ne živimo samo za sebe, živimo za konačni dolazak do svetišta na kojem gori oganj Onoga koji nas čeka, da očisti sva naša samoljublja i obmane i tek onda nas pusti, da odemo od Njega ili ostanemo.

mojih 10 zapovijedi (urezanih u vlastito srce)

01.12.2020.


slika: internet

1. U svakom čovjeku tražiti zlatno zrnce ljubavi, a ne povoditi se za golemom planinom uma...

2.Vjerovati svojoj duši, jer duša najbolje zna što meni treba..

3. Oprostiti, ali i ZABORAVITI nanesene uvrede...Bez zaborava, praštanje je opet prazni proizvod uma...

4.Boriti se protiv svih vrsta mobinga, posebno nametanja tuđeg stava i tuđe pameti. Svatko u sebi treba slušati sebe...Mudrost koja se nudi, treba nas oplemeniti, a ne vezivati...

5. Svi trebaju ljubav, ali je svi ne znaju primati, jer je nisu primili onoliko koliko su trebali...

6. Ljubav pod voljom i samo pod okriljem vlastite volje, a ne nametnute, prava je ljubav.

7. Vjerujem svojoj duši.

8. Vjerujem svojoj duši.

9. Vjerujem svojoj duši.

10. Vjerujem svojoj duši i prijateljima koji vjeruju u svoju vlastitu dušu. Za njih dajem zadnju kap sebe...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.