Pretražujem pjesme, pa naiđem na jednu priču, napisanu 2010.g
Vratila me u lijepo druženje na portalu Magicus ... Podsjetnik da zajedništvo i dobre misli mogu pokrenuti svijet na bolje! "PORTAL
Bilo je nešto privlačno u hladnoj jezerskoj vodi, kada se Boris jednog zimskog jutra uputio prema Jarunu, ne bi li uhvatio taj poseban, neuhvatljivi trenutak, poznat tek umjetničkim dušama. Danima je znao šetati udubljen u vlastite misli, a dušom su mu strujale svakojake slike koje bi zatim ovjekovječio na platnu.Međutim, ovo sivkasto stepenište čiji se kraj nije nazirao, jer se u daljini stapalo s jezerskom dubinom, budilo je u njegovom tijelu određene vibracije. Kada bi stajao povrh stepeništa, otkucaji srca postajali bi ubrzani, a krv bi se uskovitlala, dlanovi bridjeli, i cijeli osjećaj bio je popraćen laganim zujanjem, iako u njegovoj blizini nije bilo niti usputnih prolaznika.
Boris je ljeti znao sakupljati oblutke, gladeći ih i tražeći u njima prikriveno obličje,ali danas je po kamenčićima bilo susnježice, a stepenište je bilo sklisko i okovano ledom.Odlučio je sići i dodirnuti caklenu površinu vode. Jedan nesmotren trenutak, gubitak ravnoteže, i pad koji je završio udarcem u glavu.
Nakon par trenutaka, otvorio je oči, a prijašnje senzacije tijelom jače su prostrujale. Zvuk koji para bubnjić dok su zvučni valovi uzrokovali laganu zimicu u tijelu. Ono što je zaokupilo Borisovu pažnju, bio je srebrnasti oblak u obliku pustinjske ruže, koji se podizao sa sredine jezera. Iz samog centra oblaka, u vis se uzdigao pipac, nešto nalik na cijev usisača, čiji se otvoreni vrh usmjerio prema Borisu.U slijedećem trenutku Boris je bio usisan, umrtvljenog tijela ali budne svijesti, našao se u bestežinskom stanju, koje ga je podsjetilo na kozmičku crvotočinu, vremenski procjep među svjetovima. Nije osjećao bol, niti pretjerani strah, ali ruku na srce, određena strepnja zaokupila je njegove misli. Osjetio je toplinu po čitavome tijelu, a zujanje u ušima pretvorilo se u melodiju, najnježniju koju je do tada čuo, zatvorio je oči i utonuo u san.
Buđenje je bilo jednako nježno. Kao kada lijek prostruji krvnim žilama, tako je toplina iznova punila Borisovo tijelo, koje je dobivši na snazi uspostavilo ravnotežu, ali na njegovo iznenađenje, osim hoda mogao je odabrati i kretanje zrakom. Letio je i na samu pomisao kako je to na ovome mjestu ostvarivo.
Nije bio sam. Prepoznao je ljude iz sadašnjeg života. Neki kao da ga nisu primjećivali ili raspoznavali, što ga je zbunjivalo, ali čim je ugledao još poznatih lica kao i oni njega, aure su im zasjale jarkom svjetlošću.
- Gle, Žeky i Safiris! Baš me zanima njihova priča – pomisli Boris, i tek što je misao zaiskrila, začuo je njihove glasove.
- Usnula sam san, a sada vidim da to i nije bio san – začuje kako Safiris objašnjava, dok je Žekyna priča bila identična osim jednog dijela, njoj se ovo putovanje desilo tijekom anđeoske meditacije.
Čim su međusobno izmijenili vlastita iskustva, začuli su poziv iz daljine. Glas je bio melodiozan, medan i topao. Pred njima se ukazalo Biće, iz čije se srčane čakre isijavala jaka smaragdno ružičasta svjetlost. Sjaj je bio toliko jak, da su svi troje imali osjećaj kako ga udišu cijelim tijelom.Svaki udah darovao im je svjesnost o svrsi postojanja, o životnom poslanju, o ne-slučajnostima kojima su obilovala njihova iskustva, o Duši.
Nakon svjetlosne kupke, našli su se na malenom otočiću oblika pustinjske ruže, iz čijeg je središta polazio stup duginih boja.
Biće im se obratilo riječima: „ Prijatelji moji, djeco draga, pitate se zašto smo vas okupili na ovome mjestu. Do nekih odgovora došli ste sami, neke ćete tek spoznati nakon povratka.Ono što vam svima moramo prenijeti je zamolba Majke Zemlje. Svjesni smo koliko je volite, svaki zagrljaj darovan drveću ona osjeti kroz njegovo korijenje. Svaki blagoslov nad bistrinom potoka, ona ćuti dubinom iz koje taj potok izvire. Svaki vaš radostan osmijeh kojeg darujete kroz zajedništvo s drugim ljudima, njezinoj ranjenoj duši je lijek. Na zamolbu Majke Zemlje, doputovali ste u drugu dimenziju ne bi li vam se svima zahvalila kroz svjetlosni zagrljaj. Nama je sve vidljivo, pa i maleni udivljeni pogled prema kamenčiću kojega većina ljudi nije niti svjesna. Ono što je danas grubi grumen, sutra će biti oblutak, možda obrađeni kristal, a možda tek zrno pijeska, ali i u tom malenom zrnu pijeska smješten je cijeli Svemir.Vi ga osjećate, vi ga vidite, vi ste ga prepoznali. Majka Zemlja vas sada moli, proslijedite tu svoju spoznaju dalje. Način prosljeđivanja neka bude po vašem izboru.
Pjesma, slika, fotografija, meditacija, planinarenje, plivanje, putovanje, snivanje, zagrljaj… sve su to načini koji svjedoče da je Majka Zemlja živo biće, ona diše, njezina energija pulsira,ona grli, ona je ranjena, ona plače…
Kako je Biće izreklo te riječi, duginim stupom prostrujala je jaka energija, sve se zatreslo, a Boris je iznova osjetio bestežinsko stanje koje ga je uvlačilo u obamrlost. Ovoga puta hladnoća je bila ta koja ga je održavala budnim, ali taj piskutavi zvuk…
Zcviiiiiii…zcviiiiiii…zcviiiiii….
Nesnosno, pomisli Boris i postane svjestan jake glavobolje. Mobitel iz njegove jakne neprestano je dozivao reskim zvukom zcviiiiiii…zcviiii…….zviiiiiii….
Ukočenim prstima izvukao je mobitel, na drugom kraju linije začuo je poznat ali uplašen glas majke Ljubice: “Boris, čuješ me, pa gdje si ti, zovem te već dva sata, znaš da si imao dogovorenu plesnu radionicu, ljudi čekaju, što da im kažem, jesi li dobro?“
- Dobro sam, dobro, molim te ispričaj se ljudima u moje ime, i odgodi radionicu, ispričat ću ti sve kad stignem kući, a i njima ću se javiti, sada moram prekinuti, hvala ti na brižnosti!- I ugasi mobitel.
Još je nekoliko trenutaka ostao sjediti na ledenom stepeništu, pokušavši se sjetiti svega. Što se točno dogodilo, nije znao, kao da je postojala rupa u sjećanju. Imao je potrebu pokrenuti tijelo i zagrijati se, pa je rukama dohvatio kamen i bacio ga u daljinu. Kamen je zvučno odjeknuo, a odjeknula je i bol u Borisovoj glavi. Kružni valovi koji su se širili od centra ka periferiji, i kamen koji se gubio negdje na jezerskome dnu, probudili su sjećanje na vremensko putovanje.
- Udarac u glavu i ja već putujem Univerzumom i susrećem anđele. Možda naslikam ovu viziju jednog dana - nasmiješio se Boris ovom neuobičajenom iskustvu, a tinjajuća bol stvorila je u njemu želju za toplom kupkom i biljnim čajem.
Po povratku u stan, nakon okrijepe i laganog odmora, poželio je ovu viziju podijeliti sa Žeky i Safiris. Uključio je kompjutor, otvorio mail, i odlučio prvo pročitati dolazne poruke.
Otvara Žekyn mail: “Bok Boris, da znaš kakvu sam meditaciju danas odradila, ne mogu ti to opisati riječima, ali u njoj ste bili i ti i Safiris, moramo se naći svi troje, kako dobra anđeoska energija …“
Mail od Safiris slično je glasio: „ Helouček Boris, da znaš samo kako sam imala zanimljiv san, portal na Jarunu, vremenski putnik, ti , Žeky i ja, moramo se naći svi troje, luuuuuuudilo kako dobar osjećaj…“
Boris nije toga trenutka ništa napisao, zatvorio je kompjutor, duboko udahnuo, i zagledao se u fotografiju stepeništa na Jarunskom jezeru koju je smjestio na policu pored Pustinjske ruže, kamena kristala sazdanog od pješčanih zrnaca
Portal u drugu dimenziju.
Planeta Zemlja potiho je uzdahnula, sretna što će otkucaj njezinog srca biti čujan na još jednom mjestu. Svima koji ga žele čuti…
Košarić Željka /Safiris 25.12.2010.
