Baš me zatekao jedan naslov kojeg mi kćerka poslala na fejs pa odem na tu stranicu. Trenutno plovim u oceanu svega i svačega, svih mogućih mix vijesti koje nam mediji samo djelomično serviraju. Još mi je u duši opor okus tragedije u Nepalu. Milijuni djece su zatečeni i dotaknuti time. Zemlja skromnih, ali vedrih ljudi pa raspravljanje po blogovima o Jasenovcu, ustašama, pokušaji dokazivanja, da li su bili to što jesu ili nisu. Politiziranje me umara.
Svjesna sam prošlosti, ali često baš prošlost ne da da se punim plućima živi sadašnjost. Na prošlosti se učimo, od sadašnjosti živimo, a sadašnjost je bremenita proživljenim stvarima koje se uporno nameću kao jedina stvarnost.
Sve oko nas iz toga razloga gubi svrhovitost i pretvara se u bezličnost. Nisam nostalgičar i sad samo napominjem, da je prošlo vrijeme bilo ipak puno mirnije. Ljudi su bili zadovoljniji, gledali su naprijed, od malih stvari su stvarali velike. Jedna nogometna utakmica bila je događaj. Gledalo se kroz izloge prodavaonica, jer mnogi televizor nisu imali i navijalo se srcem.
Danas, usred svega obilja niti jedna utakmica ne prolazi bez izražavanja bijesa, revolta i nasilja. Tako je i sa drugim stvarima. Oni koji se sjećaju mirnijih vremena, puni su revolta, jer osjećaju da su uhvaćeni u oluji iz koje ne mogu izaći. Izgubili su onu tanku nit nade u bolje sutra, jer im se konstantno uskraćuje ljubav kao jedino mjerilo svega što postoji.
Kroničan nedostatak ljubavi, vodi kroničnom nedostatku sućuti i životne radost. Vrzino kolo u kojem plešu oni koji nameću punu košaru obilja, a zapravo ostavljaju ljude gladnima. Patologija moćnika zahvaća i one koji bi ih trebali služiti pa ih se privlači još većim ispraznim zabavama i boleština postaje sve veća.
Vraćam se na naslov kojeg vidjeh: U dildo se može staviti pepeo osobe koju smo voljeli pa se seksati do mile volje sa pepelom pokojnika. Zar je to vrhunac zadovoljstva i povezivanje sa voljenim dijelom sebe? Gdje je granica vjere i pomirenosti sa time, da naši voljeni nisu zapravo mrtvi, tek fizički dio njihov nas napušta. Već i vrapci na granama znaju da se život nakon smrti nastavlja. Čemu uopće pomisao da se to može kombinirati drugačije. U smislu, nema života poslije, idem voditi ljubav dok sam još živa?
Sve su to lažnjaci, al dente lažnjaci, kao i svi pokušaji da to tijelo forsiramo da bude drugačije, nego što jest. Sve, samo ne prirodno. Oprostite mi, pobornik sam prirode i prirodnosti. Bildamo u teretanama, pumpamo mišiće, tuširamo-pomlađujemo vagine, povećavamo usne, grudi, sve - da bi u očima drugih bili što ljepši i poželjniji i tko će na kraju u toj pomlađenoj - rekonstruiranoj živoj lutki bar pokušati pronaći unutarnju ljepotu, a ima je, svi je imamo, samo što umjesto duše, bildamo tijelo.
Duša nažalost, ako se ne njeguje i ne hrani, definitivno zakržlja, a onda smo mase, potrošni materijal koji kada izgubi vrijednost, vanjsku ljepotu, nitko više ne treba. To je trend današnjeg vremena.
Mora li se nastaviti?
O nama ovisi. samo o nama. Svijet u kojem jesmo, počinje od nas i nama završava.