Brainstorm...
nedjelja, 30.08.2009.
Posao...
Evo napokon sam pokrenula postupak traženja novog radnog mjesta. Životopis sam uredila, molba samo što nije spremna. Samo još treba odabrati prave firme, prilagoditi molbu njihovim zahtjevima i poslati je na njihove adrese. A onda preostaje grickanje noktiju, iščekivanje i pisanje novih molbi.
A valjda ću i ja naći svoje mjesto pod suncem...
subota, 29.08.2009.
Tiha misa
I eto uskoro će već drugi tjedan početi, a moj dragi ne priča samnom. Dobro još uvijek izgovori poneku riječ poput pozdrava ili što kraćih odgovora na neko od mojih pitanja... Ali nije to to. Nema više njegovih komentara dok gledamo neki film. Nema više njegovih objašnjenja kad mi pokušava nešto pametno prenijeti. Nema više ni prigovaranja kad mu nešo ne paše, nema ni usputnih psovki kad ga nešto iživcira... Sav se povukao u sebe i razmišlja. I šuti namrgođenog izraza na licu. Valjda razmišlja o tome trebamo li mi uopće biti skupa? Kakvu budućnost možemo imati? Je li vrijedilo provesti ove 3,5 godine skupa samnom... S kim je mogao sad biti da nije samnom, gdje je mogao živjeti... Možda bi mu bolje bilo...
Naravno da sam sve to ja zakuhala. A tko bi drugi... Imam dar da tu i tamo kažem krivu stvar u krivo vrijeme. Taj dan sam posebno nervozna bila, pa sam mu rekla da kad razgovaramo samo prigovara (što je slučajno tako i bilo tada na telefonu), pa je odlučio više ne razgovarati. Niti se čuti preko maila dok smo na poslu. Niti se dodirivati. Niti imati ikakav kontakt osim onog nužnog jer živimo u istom stanu. A ja žensko (kakvo već jesam) čim pokušam potegnuti neki razgovor, beznačajan ili ne, odmah me stisne u grlu i suze krenu na oči. Evo i pišući ove riješi suze same kapaju... Pa ne mogu se ni malo kontrolirati. Ah što bih dala da mogu normalno razgovarati, a da me ne zaboli u srcu. A valjda je to ljubav. Stvarno ne bih znala... Htjela bih da mogu vikati, ljutiti se, pričati, objašnjavati, a da ne počnem cmizdriti kao malo dijete... Užas. Sva nateknuta budem.
Kako su muškarci od malena naučili tako kontrolirati svoje osjećaje i ne pokazivati ih? Ja sam nekad mislila da nemam previše osjećaja, i da ih ne pokazujem, ali s vremenom se to očito promijenilo. Trudim se ne vezati previše za ljude, da ne bih bila povrijeđena ako im se nešto dogodi ili odu iz mojega života. A za svog dragog sam se vezala toliko da sam se prestala baviti "svojim" stvarima. Sve sam htjela da skupa radimo. Iako baš nemamo mnogo toga zajedničkog. Možda i je isitina da se suprotnosti privlače, ali ipak treba imati nekoliko stvari na kojima se može zajedno raditi i graditi zajednički život.
I sad eto slušam "tihu misu" koja je i mene potakla da razmišljam o životu. Stvarno, bliži mi se 30-ta, a ja skoro pa na istom mjestu već 6-7 godina. Kako je teško novi list okrenuti, promijeniti se, trgnuti se iz životne pasivnosti. Sve čekam da me nešto pomakne s mrtve točke. Da me netko prosvijetli. Ali ništa od toga. Sama moram. I tako sam počela mic po mic raditi na sebi.
Naravno, dragi to ne primijeti. Ili ne pokazuje da primjeti. Nažalost. No možda treba vremena da se počne primjećivati.
Eto. Radim na svojim ciljevima. Polako ali ustrajno.
Jedem manje, vježbam svaki dan (skoro), radim na blogu (i on raste i raste), izrađujem i web stranicu (ili skupljam podatke za nju), krećem na tečaj vjeronauka, ići ću i na jednu operacijicu (koja me posebno veseli), ne ležim po cijeli dan... Zar ovo nisu promjene?
Ali najbitnije nikako da pokrenem. Moram posao promijeniti. Iako posao koji imam nije jako težak, i naučila sam sve o njemu, ipak iscrpi čovjeka i fizički i psihički, a plaća nije dovoljna da nadoknadi tu iscrpljenost. Jedino što trebam učiniti je poslati nekoliko mailova s molbama i CV-em i čekati da me netko pozove na razgovor. To stvarno nije teško, a ja nikako da to učinim. Uvijek bude "sutra ću". Al' to sutra je nekako daleko... Nije dovoljno ostaviti svoje podatke na servisima za zapošljavanje. Treba biti aktivan i ustrajan u slanju, pa će i do rezultata doći. Samo da ne zaboravim ona znanja koja imam, a možda i da naučim nešto više... Ah kako je to sve lako, a ja jedva da radim na tome. Evo idem sad...
A onda kad se nađe bolji posao, onda se može razgovarati o "boljem životu", o stanu, braku, djeci... Onda nam neće biti kraja...
No eto... Danas je ovakvo stanje... Šutnja koja odzvanja u svakom kutku moje glave i probada mi uši...
petak, 28.08.2009.
Obitelj...
“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” (Lav. N. Tolstoj, Ana Karenjina).
“Obitelj je temeljno mjesto nastajanja, rasta, ukupnog vrijednosnog odgoja svake ljudske osobe, svakog naroda, konačno cijelog društva.”
Možemo reći da živimo u vremenu “teške krize obitelji”:
“Nisam mnogo viđao svoje roditelje, koji su odlazili na posao u osam ujutro i vraćali se u osam navečer. Sve će se samo pogoršavati dok žene, kao i muškarci, budu radile sve frenetičnije. Nitko više neće brinuti za djecu.”
Što bi obitelj trebala biti?
Obitelj je, u idealnoj varijanti, bila mjesto gdje su ljudi postupali velikodušno jedni prema drugima;
Ona je, kao cjelina, istodobno, postavljala svoje interese ispred interesa drugih, te je bila nemilosrdna prema onima koji nisu ispunjavali te interese;
Obitelj je zajednica u kojoj se rađamo, bez vlastita pristanka;
To je čini jedinom zajednicom u koju ulazimo bez vlastita pristanka;
Ona je mjesto rađanja, sazrijevanja i odrastanja…
Što obitelj jest danas?
Obitelj danas jest mjesto duboke krize;
“Kakva nam je obitelj (obiteljska politika) takvo će nam biti i društvo”;
Kriza obitelji odražava se i na krizu društva;
Suvremeni je kapitalizam “desakralizirao” obitelj;
Obitelj više nije “sveto” mjesto odrastanja, već je tzv. “nužna stvarnost”;
Govori se o suvremenoj “alijenaciji” od obitelji;
Četiri funkcionalna čimbenika obitelji
- Zajedničko stanovanje
- Zadovoljenje primarnih čovjekovih potreba
- Ekonomsko održanje (kooperativnost) i
- Reprodukcija.
Itd...
Cijeli tekst na: www.pravos.hr/sociologija/predavanja_II/9.Obitelj.pps
četvrtak, 27.08.2009.
Estetska kirurgija...
Ako netko nije zadovoljan izgledom nekog dijela svojeg tijela, treba li se podvrgnuti "plastičnoj" operaciji?
Treba li zavoljeti svoje tijelo bez obzira na sve mane ili vrline koje mu je majka priroda podarila i živjeti s njim cijeli svoj život ili ipak ako ima želju (i mogućnosti) posjetiti stručnjaka koji bi mu tijelo učinio prihvatljivijim i s kojim bi bio zadovoljniji, sretniji i imao više samopouzdanja?
Može li sve to biti na psihološkoj bazi?
Treba li se čovjek mijenjati?
Dokle idu granice promijena? Dok svojim izgledom ne počne ugrožavati okolinu?
Treba li pojedinca biti briga što drugi misle o njemu, ako je sam zadovoljan svojim izgledom? Ili treba li se brinuti što će misliti o njemu ako se promijeni? Kako će ga društvo prihvatiti? I kako ignorirati tuđe namjerne ili nenamjerne primjedbe na svoj izgled?
Sve više i više nailazimo na primjere ekstremnih promjena na tijelu. Od sićušnih zahvata koji su ili vezni za zdravlje ili su samo malo poboljšanje prema svojem idealu, do zahvata koje mijenjaju izgled cijelog tijela?
Nekada nije postojala mogućnost mijenjanja izgleda osim različitim vrstama odjeće. A sad postoje načini za promjenu svakog pojedinog centimetra ljudskog tijela. Od tetovaža, odstranjivanja madeža, povećavanja grudi, unošenja implantata u razne dijelove tijela, do ušarafljivanja keramičkih zubi, usisavanja sala, vađenja rebara radi manjeg struka, produživanja kostiju da bi se dobio koji centimetar na visini, smanjivanja nosa, ušiju, mijenjanja boje kože, presađivanja kože s jednog mjesta na drugo, produživanja spolovila ili njihovog smanjivanja, pomlađivanja, zatezanja, usađivanja kose, pomjene spola... Popis je beskrajan. Bitno da se mogu zadovoljiti svačiji prohtjevi i naravno da se zaradi... Naravno... Novac pokreće svijet...
Tko više ikome može zabraniti da nešto učini sa svojim tijelom. Svaki dan se zgražamo onim bizarnim primjerima, koji su svojom bizarnošću stigli u Guinessovu knjigu rekorda i razne enciklopedije. Žena mačka, muškarac gušter, žena barbika, rođeni crnac postao bijelac, osobe s 300 piercinga po tijelu, osobe istetovirane po svakom djeliću kože...
A sve te izmjene u svrhu "ideala ljepote" potječu još iz kamenog doba. I sad postoje mnoga plemena koja se uljepšavaju na nama neprihvatljiv način. Npr. zarezivanje kože, umetanje predmeta ispod kože, tetoviranje po licu, umetanje velikih naušnica u uši, okruglih pločica u usne, šiljenje zubi ili njihovo vađenje, bušenje nosa, obraza, brade... Postoje mnogi običaji koji su sasvim normalni u pojedinim kulturama,dok su nama "civiliziranim" ljudima potpuno zastarjeli, smatramo ih ugrožavanjem ljudskih prava ili mučenjem osoba koje se podvrgavaju tim postupcima.
Moderni ljudi (djeca) su sve više (ako se uopće može još više biti) pod utjecajem raznih slika, filmova, vijesti koje putem medija dolaze iz cijelog svijeta, pa si svatko stvori neku sliku koju bi htio o sebi imati.
Muškarci gledaju kako bi dobili još koji mišić na prsima, rukama ili trbuhu, paze na izgled, brinu se hoće li im pasti koja vlas s glave, počinje li ćelavost, djevojke, bi promijenile na sebi sve što se može, od bojanja kose, umjetnih noktiju, trepavica, šminkanja, liposukcija, sunčanja u solariju, kozmetičkih tretmana, depiliranja svih neželjenih dlaka s tijela na bolne načine, smanjivanja, povećavanja, učvršćivanja grudi, guze, trbuha....
Uskoro više neće biti prirodne ljepote. Svi ćemo imati iste noseve, frizuru po najnovijem trendu, grudi po pravoj mjeri, 90-60-90... Mali je broj onih koji njeguju prirodan izgled i njih se počelo smatrati čudacima. Tko je vidio ne šminkati se, imati prirodnu boju kose, nositi udobnu odjeću, a ne onu koja je "trendy"...
No dobro, kako se i ja nalazim u modernom svijetu, smatram da svatko ima pravo raditi sa svojim tijelom što ga je volja. To se tako i tako teško može nekome zabraniti. Jedino bi trebalo barem ostati koliko toliko u granicama normale... I ako netko stvarno ima veći estetski problem koji je i zdravstvene prirode, trebao bi ga riješiti, ako je u mogućnosti.
Pa sam i ja odlučila učiniti nešto po tom pitanju. Zašto više trpiti... Jeeee! Ići ću na plastičnu operaciju. Jeee!
Samo još proučiti tematiku, klinike, cijene i odabrati doktora... Al čini se manjim zahvatom. Ne gorim od posjeta zubaru. Možda malo skupljim, ali isplati se! Jeee! Jedva čekam!
srijeda, 26.08.2009.
Planovi za dalju budućnost
1. Zaraditi više love (ili dobiti na lotu koji ne igram)
2. Kupiti stančić bez zaduživanja do grla
3. Uda(vi)ti se (za dragoga)
4. Rodit dijete (ili 2)
5. Uživati u životu kad god se stigne
6. Ostvariti sve ovo navedeno gore
Planovi za bližu budućnost
1. Izgubiti, skinuti, riješiti se suvišnih kilograma ili barem većine njih i istesati svoje tijelo (vježbanjem, nejedenjem, mentalnim radom...)
2. Odabrati 10-20 firmi koje bi mogle biti potencijalni poslodavci i poslati im CV i molbu
3. Svakodnevno ili barem par puta tjedno napisati koju riječ na blogu
4. Napokon naučiti raditi web stranice ili barem obaviti sve pripreme za njihovu izradu (skupiti informacije)
5. Održavati stan urednim
6. Pozabavit se sklapanjem novih prijateljstava
7. Ići na vjeronauk i "primiti" sakramente
8. Na poslu davati sve od sebe i raspitati se o promjeni radnog mjesta
9. Razmisliti o daljnjoj službenoj edukaciji
10. ... nadodati još koju točku u ovim kratkoročnim planovima i možda poneki i prekrižiti :-)
utorak, 25.08.2009.
Ne znam
Danas stvarno nemam inspiracije o čemu bih pisala. Pa možda nije baš potrebno svaki dan pisati po jedan blog. Možda je bolje promisliti pa napisati koju pametnu riječ, nego samo tok misli koji trenutno struji glavom. Pa tako ipak neću ništa napisati. Evo možda samo koji citat...
"Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe." - Sri Chinmoy
''Šutnja je argument koji je teško pobiti.'' - Josh Billings
''Slabi ne mogu praštati. Oprost je odlika jakih.'' - Mahatma Gandhi
ponedjeljak, 24.08.2009.
Što je to paralaksa?
Paralaksa je prividna promjena položaja promatranog objekta s promjenom mjesta promatrača.
To je pojava koja se pojavljuje u fizici, astronomiji, optici...
Znači paralaksa nastaje gdje god se prilikom promatranja određenih objekata pričinjava pomjena položaja istih u odnosu na još udaljenije objekte, ako se promijeni mjesto promatrača.
U astronomiji je paralaksa jedina direktna metoda pomoću koje se mogu mjeriti udaljenosti objekata (zvijezda) izvan Sunčevog sustava. Sateliti koriste tu tehniku za preko 100,000 susjednih zvijezda. To stvara osnovu za sva ostala mjerenja udaljenosti u astronomiji, i kozmičku ljestvicu udaljenosti.
Mjesec koji se promatra s različitih pozicija na Zemlji, može se činiti da se nalazi na drugom mjestu u odnosu na zvijezde koje se nalaze iza njega.
U optici se paralaksa pojavljuje kod dalekozora, mikroskopa, fotoaparata, koji objekte vide nešto drugačije nego ljudsko oko, tj. iz drugih kutova.
Zanimljiv primjer paralakse koji sam primjetila je npr. kad se vozite autoputom (ili običnom cestom). Drveće i grmlje koje se nalazi neposredno uz rub ceste izgleda kao brzo proleti pokraj vas, a ono udaljenije kao da se sporije pomiče. Doduše u oba slučaja se drveće ne miče uopće, nego samo mi kao promatrači u automobilu.
Jedan primjer s Wikipedije govori o npr. kazaljci brzinomjera na kontrolnoj ploči automobila. Zbog toga što je ona malo odignuta od kruga na kojem su označene brzine, vozač koji ju gleda s prednje strane vidi da se vozi npr. 70 km/h, dok suvozač može vidjeti npr 5 km više ili manje, ovisno o kutu gledanja.
Paralaksa se također primjećuje u 3D videoigricama. Kad igra miruje sve djeluje kao da je dvodimenzionalno, no kad se igrač kreće, u skladu s tim se mijenja i okolina, te sve izgleda kao da se pojavila dubina prostora.
Eto...
Za još opširnije objašnjenje: http://en.wikipedia.org/wiki/Parallax
nedjelja, 23.08.2009.
GO 2
I kao što rekoh, pišem nastavak talijanskog dijela godišnjeg odmora.
Drugi dan nakon buđenja u hotelskom sobičku, krećemo na doručak, koji nas je sasvim lijepo iznenadio. Iako smo među posljednjima stigli jesti, bilo je na švedskom stolu još uvijek velikog izbora. Peciva, toasta, jaja, pečene slanine, pekmezića svih vrsta, ogromna tegla Nutelle od 5 kg, muesla, jogurta, mlijeka, nekoliko vrsti meda, veliki izbor čajeva, sokovi, punjeni ili prazni kroasani, kolača, voća... Stvarno ugodno iznenađenje. Tako da smo od svega pomalo uzeli i odnijeli za stol. Možda smo malo bili preoptimistični da ćemo sve moći pojesti, ali par sitnica smo i u sobu ponijeli. Ipak nas je još jedan dug dan čekao.
I tako, odjava iz hotela i put pod noge...
Prva postaja nam je bila Verona. Nekako smo htjeli obići sa zapada na istok redom Veronu, Vicenzu i Padovu... Bilo je tu jos ideja o Veneciji i Milanu, Trstu i Palmanovi, ali to bi ipak bilo preambiciozno. Mozda da dan traje 72 sata...
I tako dosli mi u Veronu. Parkirali tik na ulazu u najpoznatiji dio grada, stari dio. Prvo što smo ugledali kad smo krenuli je veronska Arena, njihov amfiteatar. Ogromna kamena okrugla zgrada u kojoj se održavaju kazališne predstave. Ispred Arene su bile poslagane razne kulise, koje su (valjda radi čišćenja ili obnavljanja kazališta) iznijeli van. Dalje nas put vodi kamenom popločanom uličicom Via Giuseppe Mazzini. To je jedna od poznatijih ulica u Veroni; puna je trgovina i slastičarni, i dio je pješačke zone. Da nismo bili u najtoplijem dijelu dana tamo, vjerojano ne bi mogli prolaziti ulicom od silne rijeke turista koji tamo prolaze. A i tad je gužva bila. Hodajući tom ulicom stižemo do poznatog trga Piazza del Erbe. Na njemu se nalazi tržnica, ai u doba Rimskog carstva se tu održavao Rimski Forum. Oko trga se nalaze mnoge poznate građevine, poput Lamberti tornja (83 metara - najveći toranj u Veroni), Palazzo Comune (Općina) s neoklasičnom fasadom, Domus Mercatorum (Gospodarska komora). U blizini trga se nalazi i Julijina kuća s poznatim balkonom. U dvorištu se nalazi (osim hrpe turista) i kip Julije, kojeg se prema vjerovanju ili zbog praznovjerja, treba uhvatiti za desnu dojku, kako bi imali plodan život i valjda sreće u ljubavi. I to sam eto napravila i slikala se za dokaz. U Julijinoj kući se sada nalazi muzej i suvenirnica (treba zarađivati), pa se za pogled s balkona treba platiti 6 €. To smo preskočili. U malom predvorju koje vodi do dvorišta se nalaze zidovi puni imena i ljubavnih poruka od milijuna turista koji tamo dolaze. Ali nažalost se zidovi vrlo brzo popune s raznim crtežima i riječima, tako da gradska vlast (ili tko već) svake godine nanovo okreči zidove, kako bi novi turisti imali gdje pisati svoja imena. Eto. Imena luda nalaze se svuda.
Još smo malo lunjali Veronom. Našli i Romeovu kuću koja uopće nije popularna, samo ima natpis na zidu da je to ta kuća.
Kupili smo nekoliko suvenira, tek toliko da imamo nešto za uspomenu, i ubrzo krenuli natrag. Parking nam je bio plaćen za 1,5h pa nas je i to (osim vrućine i planiranog puta) malo ograničavalo.
I tako smo krenuli prema Vicenzi. I jos građevina, i trgova, i kipova i slikovitih uličica. Uglavnom ništa posebno. Svi su ti gradovi na neki način slični. Vicenza je poznata po "svojem" arhitektu Andrei Palladiu, koji je u Vicenzi i okolici, te u Veneciji, izgradio mnogobrojne monumentalne građevine skladnih proporcija. Mnoge od njih smo i vidjeli šetajući "njegovom" ulicom.
Na kraju nas je čekala Padova. Put do tamo je bio pun kružnih tokova. Nevjerojatno. Išli smo starom cestom i oni su na svakih kilometar ili dva postavili kružni tok umjesto raskrižja. Stvarno nisam u životu prošla toliko kružnih tokova kao u tih sat vožnje prema Padovi. Na putu smo htjeli još usput stati u nekom shopping centru, što i jesmo. U čak dva. Htjeli smo pokušati pronaći onu teglu od 5kg Nutelle. Ali nažalost nigdje je nije bilo. Čini se da je to ipak za velike potrošače (hotele, restorane i sl) i nema je u normalnim trgovinama. A baš bi fora bilo donijeti to u Zg i staviti na stol. Vjerojatno bi nam trajala više godina :) kad ju ne bi podijelili sa svojima.
Tako da od shoppinga ništa nije bilo.
U Padovu smo stigli u večernjim satima i tamo se zadržali skoro do ponoći. Čini se da baš nismo potrefili onaj najpoznatiji dio Padove, ali smo bili u starom gradu. Neobično je bilo što su ulice bile puste već u 20h. Nigdje nikoga. Samo mi tumaramo u potrazi za znamenitostima. Dobro vidjeli smo još barem 5-6 ljudi kako idu nekamo, ali nikako da dođemo negdje gdje ima života. Mislim ipak je bila ugodna ljetna noć i nije bilo razloga da nema šetača. I tako smo hodali i hodali i gle čuda, vide se neka svjetla u daljini i čuju se ljudi. Jeeee, ipak se nisu si zavukli u svoje rupe. Naišli smo na jedan od gradskih trgova koji je bio pun stolova i stolaca i ljudi na njima. Restorani su čini se jedina mjesta gdje se može zabaviti. Nismo vidjeli nikakvu popratnu zabavu. Samo ljude koji jedu i čavrljaju u restoranu. Bizarno. I tako smo još malo šetali, naišli na još jedan sličan trg s istom temom, i već je bilo vrijeme za uputiti se prema autu... Mrak je pao skroz, bili smo umorni od silnog hodanja i pojma nismo imali gdje smo parkirali. Tako da smo još barem sat vremena tumarali po pustim ulicama nadajući se da ćemo naletjeti na neki nama poznatiji dio. I na kraju smo ipak došli do rijeke koja ide oko starog grada, a tamo nam je bio i auto. Jeeee... Umorni sjedamo unutra i nakon još malo prčkanja po laptopu i gledanja kako da se iskobeljamo iz Padove i usput odemo do MacDonaldsa na kasnu večeru, krećemo na put prema kući...
Sve u svemu izlet u Italiju je bio zabavan i ostat će nam u lijepom sjećanju. Doduše, možda smo neke stvari možda malo bolje mogli isplanirati i proučiti planove gradova, ali ipak smo na kraju sretno stigli doma.
Već se veselim idućem putovanju...
GO
Jao nisam napisala post o ovogodišnjem godišnjem odmoru... A baš je bio uzbudljiv i zanimljiv...
Kao što sam rekla planirali smo put u Italiju i posjet Gardalandu. I to se obistinilo!!! Jeeee!!!
Taj izlet (osim što je cijeli godišnji bio sunčan i topao i kao stvoren za uživanje u ljetu i brčkanje u vodi) je bio higlight ovoga ljeta.
Odlučili smo u Gardaland otputovati sredinom tjedna, da izbjegnemo najveće gužve, ali jao... Tamo je uvijek gužva.
Put do Vicenze, tj. hotela u kojem smo rezervirali noćenje, je bio dosadan i naporan. Cijelim putem smo išli autocestom. Do Italije ima cca 50 km, a od talijanske granice do Vicenze vodi autoput koji je tako monoton, da me čudi kako više vozača ne zaspe putem. S obje strane trotračnog smjera na autoputu su ili visoke ograde ili betonski zidovi, koji onemogućavaju bilo kakvo uživanje u putovanju i razgledavanje okoliša. Mislim, dobro da ima zidove, pa da vozač bude koncentriran na cestu i vožnju, ali da ni ostali putnici u autu ne mogu ništa vidjeti, pa to stvarno nije fer. Znači jedina zabava je ona koja se nalazi unutar auta. Razgovor, mjuza, gledanje kamiona u desnoj traci ili možda tu i tamo promatranje malo udaljenog zelenila koje se nazire iza ograde.
No dobro... kad smo stigli u hotel, stvarno smo ostali ugodno iznenađeni. Hotel se nalazi na periferiji Vicenze u mjestu Altavilla Vicentina, ili po mojem prijevodu Stari grad Vicentina, i stvarno je lijepo i moderno uređen, a recepcioneri čak znaju engleski... Soba nije ništa posebno (bračni krevet, tv, ormar, wc+tuš), ali za jednu noć je okej.
Čim smo ostavili stvari zaputili smo se prema Gardalandu. Znači još 70ak km na zapad Italije. Kad smo stigli platili smo ulaz na parking 5 €, i stali na zonu H. Što znači da su ostale zone (do slova H) već popunjene. U 11h. A Gardaland se otvara u 10...
No dobro. Ostavljamo auto, na suncu, uzimamo vodu, fotić i "pederuše" i krećemo na glavni ulaz u park. Tamo nas čeka mali red na blagajnama, ali sve brzo ide. Plaćamo 35 € po osobi, dobivamo 2 karte i zabava može početi. Naravno cilj nam je obići što više atrakcija u što manje vremena. Znači imamo nešto manje od 11 sati.
U početku smo se morali prvo orijentirati (iako su park tako isplanirali, sa vijugavim cestuljcima, da ni u kojem trenutku nisi siguran - osim ako gledaš u kartu - gdje se točno nalaziš i kamo trebaš ići), pa smo odabrali jednu laganu vožnju u svemirskom tanjuru "Flying island". Velika bijela ruka nas, uz glazbu, na tanjuru podiže visoko (50m), neko vrijeme nas polako rotira na toj visini, tako da se vidi panorama sa svih strana, a onda nakon par minuta nas spušta natrag na tlo.
Nakon toga slijede ostale avanture. Više stvarno ne znam kojim redoslijedom. Uglavnom smo isprobali sve adrenalinske, adventure i većinu fantasy.
Vozili smo se na vrtuljku "kaffetassen" u kojem se sjedi u šalicama koje se vrte na sve strane. Bili u vlakiću koji ide oko dijela Gardalanda.
I prvi put u životu sam bila na rollercoasteru!!!! Zove se Magicmountain. Moj prvi... I preživjela sam. Moram priznati da nije lako bilo, i da sam se svim snagama držala za već prejako učvršćene držače. E da, na svakoj od avantura su sjedalice tako dobro osigurane, i imaju dobre štitnike, držače, kako da to nazovem, nešto što te dobro stabilizira u sjedalu i pričepi da se ne možeš ni pomaknuti, a kamoli ispasti. S obzirom na to koliko te neke vožnje čupaju iz sjedala, dobro su nas pričepili da ne izletimo.
Zatim smo bili na Topspinu. To je veeelika ljuljačka u koju stane cca 30-40 ljudi u dva reda. Prvo nas visoko digne, zatim se zakoči počne spuštati prema dolje i otkoči taj dio na kojem ljudi sjede. I onda krene vrtnja u svim smjerovima i ljuljanje amo tamo. I tako nekoliko puta. Uf... To je gadno bilo. Stvarno te pukne adrenalin...
U dječjem dijelu me se dojmio "Magichouse" iliti magična kuća. Znači, uđe se u kuću (nažalost tijekom cijelog doživljaja teče i priča na talijanskom jeziku koju ništa razumjeli nismo), sjedne u jednu prostoriju, koja je ispunjena predmetima oblikovanim i obojanim tako kao da su iz nekog crtića ispali, znači 3 reda ljudi s jedne strane i jednako tako s druge strane, a onda krene predstava. Sve se polako krene ljuljati, okretati. Malo se naša sjedala ljuljaju, malo se zidovi pomiču... Tako da se u jednom trenutku čini kao da je strop dolje, a mi gore. Sve se izokrene. Malo neugodan osjećaj, kad više ne znaš jel visiš naglavačke ili se zidovi samo vrte, pa ti se čini.
Od vodenih atrakcija smo bili na "Fuga de Atlantide". Sjedneš u čamac koji te vozi uzbrdicom prema gore, napraviš okret ulijevo, i onda se sjuuuuriš nizbrdo i pljusneš u vodu. Kratki osjećaj bestežinskog stanja. I onda još jednom slično, samo na drugom mjestu. Atrakcija je lijepo uređena ali nije ništa spektakularno. A čekali smo u velikoj zmijolikoj koloni, na vrućini, cca 30 minuta da dođemo na red.
Druga vodena avantura je bila "Colorado boat", slično prethodnoj, mali čamac, vožnja brzacima i nekoliko slijetanja u vodu s veće visine. Tu se klinci znaju prskati vodom (uz to što se u pravilu smočiš i sam), pa izađu potpuno mokri.
"Jungle rapids" mi se najviše svidio jer čamac, tj. velika okrugla gumena stvar s 9 sjedala, nekontrolirano ide po vodenoj struji. Malo se vrti, malo zabija u zidove i pljuska, malo te špricaju slonovi ili vodopadi, pa dosta mokar izađeš. Ja sam se na sreću skoro sasvim suha izvukla.
I još jedna vožnja vodom je bila na "Tungi". To je opuštajuća mirna vožnja kroz "džunglu" uz razgledavanje lutaka divljih životinja, indijanaca, lovaca, Tarzana...
Da vidimo što smo još vidjeli...
Aha... Još nekoliko rollercoastera. "Mammuth" je bio zabavan. Sjediš u vlakiću, a on te velikom brzinom voza gore-dolje, lijevo-desno. Tako brzo ide da stvarno imaš osjećaj kako ćeš izletjeti iz sjedala.
I najstrašniji od svih "Blue tornado". Na njemu nesjediš iznad tračnica, nego visiš ispod, tako da ti se noge slobodno klate ispod sjedala. Uh, taj je bio gadan. Prvo te utisnu u sjedala i dobro pričvrste, a onda kreće. Prvo polako prema gore, a onda vriiiiiiišt sjurneš se s velikom brzinom dolje, zaokreneš, izvrtiš, popneš, skreneš, pa opet... trga te na sve strane. Strašno. A sve to ne traje ni jednu minutu. Ne stigneš se ni uplašiti. Kad već sjedneš u ta sjedala i krenu te dizati, znaš da nema povratka i pomiriš se sa sudbinom...
Poslije smo za masnu cijenu od nešto manje od 6€ kupili slike s našim zabezeknutim facama.
E da, nakon većeg dijela atrakcija čeka te štand s ekranima, na kojima se nalaze slike, pa ako želiš, možeš kupiti neku.
Što još...
"Il Corsari". Zanimljivo. Izvana izgleda kao gusarski brod, uđeš unutra i kreneš se spuštati drvenim stubištem... I tako hodaš, sve dok ne dođeš do podruma. Tamo te čekaju čamci. Uđeš i on te voza kroz vlažne, mračne i hladne podzemne tunele pune kostura, paučina, zakopanog blaga, ružnih životinja itd... Sve u gusarskom stilu. Jako lijepo i interesantno.
Još jedan od "podrumskih" ambijenata je bio u sasvim novoj atrakciji "Ramses: Il Risveglio". Voziš se u nekoj prikolici, imaš lasersku pušku i cilj ti je pucati po nekim lampicama i skupljati bodove tijekom vožnje. U biti bezveze. Sve je nešto mračno, puno starih kompjutera i lutaka. Kako su oni nazvali epska tehnološka bitka... Ma bezveze.
"The spectacular 4D adventure" je također bilo zabavno. Velika kinodvorana, s dugim redovima sjedala. Na ulazu dobiješ 3D naočale, sjedneš na sjedalo, učvrste te i počne film. Mi smo uletjeli kad se prikazivao film o deblu u recimo drvnoj industriji. Mi smo bili to deblo. I kako deblo putuje po raznim pokretnim trakama, pada u vodu, ide među pile, tako oni tresu sjedala na kojima sjedimo. Stvarno imaš realan osjećaj da si tamo.
Ali još bolje od toga je bilo "Time Voyagers". Isto velika kino dvorana, u koju smo dugo čekali upad (ali isplatilo se). Znači pokretna sjedala i 3D naočale i počinje filmić o malom svemirskom brodu (priča isto na talijanskom). I kako se odvijaju stvari, u jednom trenutku nas napada roj šišmiša i nešto nas (ajme užas) odjedom stvarno dira po potkoljenicama. Aaaaa!!! Kad ono tamo male slamčice, koje se zbog prolaska zraka kroz njih miču amo-tamo i škakljaju nas. Grozan osjećaj. U drugoj sceni se zalijećemo u vodu i odjednom nas stvarno po licu pošprica voda. Wow... Kako su to uspjeli. Kad ono na sjedalima ispred nas male mlaznice koje puštaju vodu. Haha... Baš je dobro bilo i neočekivano. Još da smo nešto razumjeli...
Još smo mnogo toga vidjeli, ali su me najviše dojmile 2 avanture.
Jedna se zove "Sequoia adventure". Sjedala, učvrščivanje i "polijetanje" tj uspon na cca 30 metara. Tamo malo ravnine, a onda naglavačke prema dolje, pa se polako ponovno izravnamo, a onda vuuuš opet naglavačke... i tako još jednom. Nije brza avantura, ali je stvarno zanimljiva. Taj osjećaj kad te izvrne... neopisivo...
I tu smo pokupili slike s kosom koja nam visi u zraku...
I još jedna avantura s neopisivim osjećajem... Ta mi je najbolja bila. I najkraća. Vjerojatno smo ju najduže čekali, ali se isplatilo.
"Space vertigo". Veliki bijeli stup visok 40 metara. Oko njega sa svake strane po 4 sjedala. Kako su napisali pad u prostor da se pobjegne od invazije vanzemaljaca... bla, bla... Uglavnom sjedneš na jedno od tih sjedala, učvrstiš se dobro. Polako te podignu u vrh tornja, par sekundi iščekivanja, a onda te otkače... I odeeeeee... Koji feeling. Vrištanje. Nema tla pod nogama. Lebdiš. Grčevito se pokušavaš uhvatiti rukama za držače... I gotovo... Par sekundi i dolje si. Sretan što si živ. Neopisivo...
Na kraju je već mrak bio pao i posljednjih nekoliko avantura smo obišli po mraku. I za kraj smo se iznenadili light showom kod Ramzesa. Reflektori, glazba, ples i velika pubilka koja opčinjeno gleda u to sve... Baš je lijepo bilo.
Kroz cijeli Gardaland su razmještenei restorani, wc-i, štandovi s brzom hranom i pićima, suvenirnice pune srtikala s malim zelenim zmajićem, simbolom Gardalanda.
Za kraj smo još stigli pojesti pomfri i jednu palačinku. Od cijelodnevnog trčanja amo tamo smo bili stvarno gladni. A što se žeđi tiče, na jednoj lokaciji uređenoj u kaubojskom stuilu, se nalazi pitka voda koja curi iz limenih probušenih kanti... Tako dasmo imali dosta vode, koja nam je i trebala s obzirom na to da je bio vrel ljetni dan.
Uglavnom iznenadili smo se tolikom posjećenošću Gardalanda, i to još usred tjedna. To su većinom Talijani bili i možda 10% drugih Europljana.
Kad smo na dosta atrakcija utorkom morali čekati minimalno 20-45 minuta, kako je onda preko vikenda. Strah me i pomislit na beskrajne kolone djece željnih zabave.
No, eto prošao je i taj dan. Sva sam ponosna na sebe bila što sam preživjela sve te silne loopinge i vožnje, i ni jednom nisam povratila :)
Na izlasku iz parka smo išli u velikoj hrpetini ljudi, koji su svi išli u istom smjeru, prema izlazu... A na izlazu s parkirališta. Ajme. Joj. Sve te parkirne zone kojih valjda ima koliko i slova u abecedi, su se slijevale u jednu cestu. I tako smo idućih pola sata proveli pokušavajući se ugurati i izaći van. I eto recimo oko 23:30(45) smo krenuli put hotela...
A to je već nova priča za drugi post... Evo pisat ću ga odmah sutra... :)
subota, 22.08.2009.
Orbidrek
Počela sam s vožnjom svojeg metalnog smetala, kojeg sam kupila prošle godine, misleći, nadajući se, da ću ga svaki dan vozati po barem pola sata. Ali... Ipak... Kao što su mi mnogi govorili, sprava od cca 700 kn (dobro da nisam skupljeg uzela), je ubrzo postala vješalica za odjeću, a nakon toga je i na balkonu završila (Pa treba uvijek biti krša na balkonu... Što bi skupljalo prašinu da nema krša? :))
Stvarno sam mislila da je to lakše voziti i da bih mogla gledati neku seriju i tako izdržati tih pola sata. Ali, nakon već par minuta sam bila tako mokra i zadihana, da nisam imala više snage okretati "pedale". Pa je počelo ono "sutra ću"... A to sutra nikako da dođe... I eto novi orbitrek već godinu dana čami na balkonu.
Ali sad je gotovo. Odlučila sam da nema više zafrkancije. Svaki dan ću jahati na njemu. Pa makar malo.
Za sad sam dva dana izdržala. Stavim si i-pod na uši, bocu vode pokraj sebe i mali ručnik i ajmo. Danas sam 3 km odverglala. Malo po malo. Sutra ću probati 4, prekosutra možda 5, itd. itd. Nadam se da ću jednom uspjeti u komadu odvoziti tih pola sata. Sad je to sve isjeckano na manje dionice, ali uskoro... Držim fige...
A kad se dovedem u bolje fizičko stanje, možda se usudim i početi džogirati. To mi nikad nije išlo za rukom.
Eto. Sad sva izmorena ležim, sušim se i kuckam po laptopu... Al dosta i toga. Idem nešto pametno čitati... Yeah right...
petak, 21.08.2009.
I tako...
Danas je opet neki težak dan. Em što imam naporan posao koji zna iscrpiti zadnje atome energije, em tu i tamo treba raditi "ženske" poslove u kućanstvu, em se još moj dragi naljutio što sam spomenula da mi samo prigovara, pa sad ne želi pričati upoće samnom (već drugi dan), em imam 3 mace s kojima ne znam što bih, nit ih mogu kome dati, niti bi ih se htjela riješiti, niti ih mogu zadržati... I sve se to danas nakupilo... Osjećam se kao da su mi sve lađe potonule. Nit imam dobar posao, niti obitelj u blizini, niti prijatelja, niti svoj stančić... Ništa nemam. Samo neke svakodnevne obveze... A da ni njih nemam ne bi imala zašto živjeti. Stvarno ponekad shvaćam zašto si ljudi oduzmu život.
I eto sad sjedim za laptopom, ne znam što bih sa sobom i pišem blog, dok je dragi otišao u šetnju... Bez mene... I sad ja kontam... A i on... :-(
Ma idem se trgnuti, upaliti mjuzu i nešto raditi na sebi... Jeeee!!!
četvrtak, 20.08.2009.
To be or not to be?
I eto, i meni je počeo biološki sat otkucavati... Bliži se 30-ta godina. A ja još uvijek neudata. Mislim, nije da nemam dečka, imam dragoga već 3,5 godine, ali nekako živimo iz dana u dan (u biti više ja tako radim) i sve nešto odugovlačimo pokrenuti "tu" temu (zajedno s još nekoliko tema koje se nadovezuju na tu).
Ma, čemu uopće brak? Nije li bitno da se ljudi vole, poštuju, žive skupa, imaju djecu...? Zašto je potreban taj list papira? Prije su ljudi koji su se odlučili vjenčati, ostajali skupa u dobru ili zlu sve do kraja života. Brakovi su trajali 30-40-50 i više godina. Kad se jednom obvežeš, nema više mrdanja. Čak i kad ponestane ljubavi, bračni partneri su ostajali zajedno jer su se navikli jedno na drugo i više nisu mogli zamisliti samački život. A sad u ovo "moderno" doba, je sve manje takvih brakova. Neuspjelih brakova je sve više. Čak više od 50% brakova završi razvodom. To stvarno nije ohrabrujuće. A svi su se oni u početku obožavali, gugutali si nježne rječi, planirali budućnost, misleći da će cijeli život provesti u ljubavi i blagostanju. A kad ono... !"$"%&"&! ode sve kvragu nakon par godina, ili čak nekoliko mjeseci. A što je najgore, ako je tih nekoliko godina "sreće" kao rezultat imalo dijete ili više njih, a sad im se mama i tata više ne vole, onda je to nešto što za cijeli život ostavlja ožiljke na dječici. I što onda... Roditelji podijele djecu između sebe ili podijele vrijeme koje će djeca provoditi s njima. A onda kreću priče... Mama je ovakva, tata je onakav i tako svako truje dijete sa svojim zlim mislima. Sva sreća ako se roditelji (kad se već moraju rastati), rastanu u prijateljskim odnosima, pa dijete osim razdvojenosti onih koji su ga napravili, ne osjeća njihovu jutnju prema onom drugom, nego i dalje ima divne roditelje koji su dobri i prema djetetu i poštuju jedan drugoga.
Čini se da sam malo skrenula s teme... Kad je krajnji rok za udaju? Ili za djecu? Mislim ima žena koje su rodile zdravu djecu i u 50-tima i kasnije, ima parova koji se nikad nisu vjenčali, ali ipak žive sretno jedno s drugim.
Mislim, ja sam za brak. Lijepo je tako započeti novu obitelj. Imati jedno zajedničko prezime, praviti svoje gnijezdo, dom, roditi dijete, zajedno ga odgajati, imati mnogo lijepih trenutaka skupa...
Što se mene tiče, ja moram još neke crkvene formalnosti obaviti da bih stupila u brak. Naravno ako se želimo vjenčati u crkvi. Naime čekaju me svi kršćanski sakramenti. Nažalost nisam odrasla u vjerničkoj obitelji, pa nisam ni išla u crkvu niti "obavila" te dužnosti. A sad mislim da sam dovoljno odrasla da bih mogla i bolje shvatiti mnoge teme vezane uz religiju. Kad su djeca mala, uče se kršćanstvu preko pričica i onoga što im svećenici ili časne sestre kažu. I sve uzimaju zdravo za gotovo, jer ih se odmalena uči kršćanskim principima (iako u odrasloj dobi mnogi sve ili bar većinu toga zaborave). A kad je čovjek odrastao i ima razvijeno svoje mišljenje i otvoren je novim nazorima, može bolje shvatiti sve što mu netko želi prenijeti (možda je teže, ali i zanimljivije). Tako da sam ja odlučila krenuti na vjeronauk za odrasle. Nadam se samo da ću imati dovoljno strpljenja da prihvatim ono što mi svećenici propovijedaju. Jedino što mi je malo problem je što npr. Bibliju, svatko tumači na svoj način. Od pojedinih svećenika, pa do gledišta pojedine crkve, ili religije. Čini se da svatko prilagođava biblijske riječi svojim stavovima. Svatko misli nešto drugo i svi se u biti pitaju "Što je pjesnik htio reći?". Ali to nam jedino i preostaje. Nema više nikoga živoga iz doba kad je Biblija pisana da nam točno kaže što se htjelo reći.
Anyway, radujem se tim "vjeronaučkim" susretima. Baš me zanima kako će to izgledati. Pogotovo jer nikad nisam išla na vjeronauk. Jedino se ne veselim učenju molitvi napamet. To mi nekako ne sjeda. Od učenja napamet (bilo čega) do uzastopnog višekratnog recitiranja... Jasno je da postoje molitve. Može si i svatko sam napisati svoju molitvu, ali samo ne blebetati bez razmišljanja. Aha, svećenik mi je na ispovijesti rekao 3 Očenaša i 5 Zdravomarija, ja to izrecitiram i sve mi je oprošteno?!?!? Pa dovoljno je i jednom se pomoliti ako se tako uistinu i misli. A bezbroj molitvi ne može pomoći nikome tko se neće promijeniti.
Nadam se da će vjeroučitelj imati strpljenja i razumijevanja za nas i pomoći nam da shvatimo i postanemo vjernici.
Velika mi je želja, kad jednom budem imala dijete (djecu) i njima prenijeti ono što naučim. Da ne odrastu bez vjere. Pa makar ih učila o svim religijama svijeta.
A sad ima još jedan problem... Tko će meni (odrasloj) biti krsna kuma ili kum?! Uf! Morat ću dobro razmisliti o tome.
Eto... Da sam to sve prošla kad sam mala curica bila, imala bih jednu brigu manje i mogla bih se posvetiti planiranju vjenčanja... :) Ajme, a ne znam ni hoću li se ikada udati...Hoće li me zaprositi? Jesam li dovoljno dobra?
Joj ništa više ne znam....
Pismo jedne "šalteruše"
"Zaposlenik sam. Pišem od kuće jer je ono i tako nemoguće sastaviti na radnom mjestu. Jednom kada napustiš radno mjesto, malo tko ima vremena ili volje razmišljati ili trošiti dragocjeno slobodno vrijeme na posao. I tako prolaze dani, primjedba se odgađa, a gotovo sam sigurna da većina kolega ovako razmišlja... Možda je ovako i bolje, ostajem anonimna. Možda će netko imati sluha barem pokušati promijeniti stavove...
Radim u poslovnici. To je posao kakav je, nije ništa strašno, ali MOGLO bi biti puno, puno bolje… Nemojte shvatiti ovaj tekst kao žalopojku nekoga tko se ne može nositi s ovim poslom ili nema volje za njega, već kao konstruktivan prijedlog nekoga tko cijeni svoj posao, a za postizanje općegboljitka unutar banke, temeljem iskustva, saznanja i uvida iz suživota s mnoštvom kolega.
Na početku, mnogi zaposleni u samoj Banci posao poslovnice omalovažavaju, najčešće ne oni koji su nekada taj posao barem kratko radili. On znači ranije ustajanje, baš cjelodnevnu ljubaznost i treniranje strpljivosti i zanemarivanje ikakvih osobnih raspoloženja, fizičkih i fizioloških potreba ili ikakav “prazan hod”, druženje ili obavljanje vlastitih potreba. Istovremeno, količina podataka koju prosječan službenik u poslovnici posjeduje i s kojom radi je neizmjerna, dovoljna za pristojan posao u NASA-i uz napomenu da je ona svakodnevno, ali svakodnevno drukčija, veća, složenija i opširnija. Gotovo nema dana da nešto nije izmijenjeno, prošireno, dopunjeno ili ukinuto. Od jučer ovo vrijedi, od danas ovo ne vrijedi… Bilo bi tu dovoljno posla za učenje, proučavanje, uspoređivanje i vježbanje i da nema rada s klijentima, koji u svakom trenutku, svakog dana očekuju uslugu 100%, kao da su jedini i kao da banka nema ni jednog drugog klijenta. To im mi nudimo, to reklamiramo i to zaslužuju. Konkurencija uvjetuje sve.
Svi posjedujemo različite sposobnosti i kapacitete, ali uvjeravam Vas da se zaposlenici počinju gubiti i osjećati nesigurno u svojim radnim stolicama, što se vjerojatno nazire i u njihovom pristupu klijentima. Više nitko nije uvjeren što je ispravno, točno i ne može sigurno nastupati u odnosu s klijentom i ulijevati povjerenje. Samostalnost u radu je smanjena na minimum. Radim dovoljno godina da znam što govorim i znam kako se osjećao službenik prije i kako se osjeća sada. To radno mjesto je izgubilo dignitet i unutar banke i u odnosu prema klijentima koji jako koriste ozračje demokracije i svjesnosti da mi smijemo ponuditi samo osmijeh i uslugu, nikako kritiku, mišljenje, uskratiti nešto ili odlučiti. Klijenti su zbog općeg stanja u društvu, kojeg smo svi svjesni, postali puno nestrpljiviji, zahtjevniji i nervozniji. Na tom mjestu prestaje poštovanje. Klijenti nas ne doživljavaju kao banku, nego kao bankomate, kojima mogu reći apsolutno sve, uvrede, prijetnje, zastrašivanje raznim poznanstvoma kao da bi se mi trebali bojati upravo svojih kolega… dobivši za uzvrat samo naš smiješak i ispriku, čak i kada zaista nismo ništa krivo ili loše učinili… Za njih postoji veliko uho koje sve sluša, kanali reklamacija, pritužbi, dok istovremeno nas veliko oko ispravlja, upozorava, zastrašuje i ne pita za okolnosti, činjenice… samo pošalje papir na kojemu piše što je sve netko tamo prijavio, bez obzira je li to istina ili je uobličeno u svoju korist i iskrivljeno… nemojte ovo, ne smijete ono, nemojte sluuuučajno ovo, da niste ono… što točno mi uopće smijemo? Imamo li uopće pravo na mišljenje? Bankin službenik se počeo bojati i vlastite sjene… Pritisak “izvana” i “od gore” postaje sve veći i stolica sve neudobnija. Osim toga, nikada nismo bili lakše zamjenjivi. Zbog čega jedan pošten i vrijedan radnik mora svaki dan krenuti na posao uplašen od svog poslodavca, nadređenog koliko i zbog mogućeg neugodnog iskustva s klijentom? Može li zaposlenik u nadležnom naći potporu, a ne pokudu? Može li uplašen i nesiguran djelatnik uopće dobro prezentirati i zastupati banku? Za sve što bi trebao ili na kraju želio riješiti za klijenta, potrebno je nekoliko zamolbi, dopisa, poziva ili provjera. I ovdje kreće problem…
Banka se neprestano širi, nadograđuje… komunikacija među svim najrazličitijim sektorima, službama i odjelima s udaljuje i postaje apstraktna. Kolege, nadređeni, zaduženi ili odgovorni postali su imena u mail-ovima. Nitko nikoga ne poznaje, službe nemaju imenai kad nekoga moraš kontaktirati, ne znaš ni jedno ime kojem bi se obratio, potražio u imeniku ili znao tko što točno radi i kome bi se obratio. Čak kada znaš kako se zove određena služba, sektor itd. i kad znaš što točno oni rade, ne možeš znati ni jedno ime i prezime koje bi nazvao, osim ako nekoga osobno ne poznaješ ili radiš dovoljno dugo da bi zapamtio nečije ime, iako ga nikad nisi vidio, s malom napomenom, da i ako znaš nečije prezime, ne možeš mu pisati mail ili naći ga ako ne znaš je li Željko, Ivan ili Stjepan…?! Gomila apstraktnih službi i djelatnika koje ako netko iz poslovnice i nazove, dobije stav “zašto smetaš” i osjećaš se kao dobitnik na lutriji, ako ti netko odluči pomoći, objasniti ili odgovoriti, zahvaljuješ se do poda, doslovno moliš i pokušavaš udobrovoljiti nekoga da ti kaže 3 rečenice. Svi oni imaju svoj i samo svoj posao, dok zaposlenik u poslovnici ima SVE njihove i sav svoj posao, o svima mora sve znati i ne smije pogriješiti čak ni u tome koga je nazvao! Kao da nazivaš neku nepoznatu i nepovezanu firmu i tražiš neke informacije. Ako nekome nešto tako krivo i uputiš, sutra ide žučna okružnica, upozorenje da oni to NE RADE, DA IH SLUČAJNO NE SMETAŠ, NE ZOVEŠ I NIŠTA NE ŠALJEŠ I DA SE TO NIKAD NIKOME VIŠE NIJE DOGODILO! Ovo bi trebali poslati ovako, da mi s time ne gubimo vrijeme, stvarate nam dodatni posao, ovo nam ne odgovara, to ne ide tako… Ima li ijedno ime, adresa ili broj telefona koji se pita što NAMA U POSLOVNICI ODGOVARA??? Da li ITKO U BANCI shvaća koliko MI imamo posla?
Primjer:
Ispunjavamo obrasce za sprečavanje pranja novca. Neki dio napravimo krivo i prozivaju te, traže, gotovo uvrijeđeni kako si mogao pogriješiti?!?! Objašnjenje: nama je to stoti DIO posla, a ne uža spacijalnost kao njima, vjerujem da bi i oni pogriješili za 5 minuta da sjednu na šalter…
Krenimo iz početka…
Banka je nastala ZBOG potreba ljudi, klijenata.
Banka postoji JER postoje klijenti.
Gotovo JEDINI koji s klijentima zaista komuniciraju i MORAJU dati povratnu informaciju klijentu su POSLOVNICE.
Iz kontakta s klijentima, poslovnice preuzimaju njihove potrebe i probleme, odmah i sada. Razne dodatne službe su nastale ZBOG potreba klijenata ODNOSNO poslovnica.
Ni jedan zaposlenik poslovnice ne zove službu zato što NJEMU nešto treba ili nema pametnijeg posl, nego treba odmah pomoći klijentu, koji je kažu, najvažniji.
Zaposlenik na tom i tom katu iz svog ureda u Radničkoj klijentu nema ni ime, nikome ne mora u lice objašnjavati zašto to nije gotovo, kako to i kada će biti gotovo niti za to ikome odgovara na tom velikom 365 uhu za reklamacije, koje je toliko predano u kuđenju zaposlenih.
Ni jedan zaposlenik poslovnice nije na kavi, placu, kod kolege u uredu, restoranu i baš ništa ne može odgoditi za poslijepodne ili sutra.
Iz tog slijedi pitanje…
Zbog čega su svim raznim službama u banci poslovnice postale “neželjeno dijete”?
Shvaćaju li službe, sektori itd. Da postoje ZBOG klijenata, odn. Poslovnica koje ih primaju?
Može li itko u banci pomoći boljem razumijevanju, poštivanju i boljoj komunikaciji unutar banke?
Može li itko O OVOME napisati okružnicu?
Može li banka bolje surađivati sama sa sobom?
Može li itko uobličiti popis službi u Banci s kontakt osobama i područjem zaduženosti?
Vjerujem da bi mnogima on uskratio vrijeme, smetnje i brigu.
Čak ni ovo pismo ne znam kome bih poslala… Tko je ZA TO zadužen?! Toliko o povezanosti zaposlenikas vlstitom tvrtkom… Raste samo broj popijenih tableta, čireva na želucu i malignih bolesti… Zašto? Ne govorim napamet… I nitko tko bi trebao o tome ne zna ništa.
Mora li biti baš tako?
U vjeri,
Zaposlenik”
