Brainstorm...
četvrtak, 20.08.2009.
To be or not to be?
I eto, i meni je počeo biološki sat otkucavati... Bliži se 30-ta godina. A ja još uvijek neudata. Mislim, nije da nemam dečka, imam dragoga već 3,5 godine, ali nekako živimo iz dana u dan (u biti više ja tako radim) i sve nešto odugovlačimo pokrenuti "tu" temu (zajedno s još nekoliko tema koje se nadovezuju na tu).
Ma, čemu uopće brak? Nije li bitno da se ljudi vole, poštuju, žive skupa, imaju djecu...? Zašto je potreban taj list papira? Prije su ljudi koji su se odlučili vjenčati, ostajali skupa u dobru ili zlu sve do kraja života. Brakovi su trajali 30-40-50 i više godina. Kad se jednom obvežeš, nema više mrdanja. Čak i kad ponestane ljubavi, bračni partneri su ostajali zajedno jer su se navikli jedno na drugo i više nisu mogli zamisliti samački život. A sad u ovo "moderno" doba, je sve manje takvih brakova. Neuspjelih brakova je sve više. Čak više od 50% brakova završi razvodom. To stvarno nije ohrabrujuće. A svi su se oni u početku obožavali, gugutali si nježne rječi, planirali budućnost, misleći da će cijeli život provesti u ljubavi i blagostanju. A kad ono... !"$"%&"&! ode sve kvragu nakon par godina, ili čak nekoliko mjeseci. A što je najgore, ako je tih nekoliko godina "sreće" kao rezultat imalo dijete ili više njih, a sad im se mama i tata više ne vole, onda je to nešto što za cijeli život ostavlja ožiljke na dječici. I što onda... Roditelji podijele djecu između sebe ili podijele vrijeme koje će djeca provoditi s njima. A onda kreću priče... Mama je ovakva, tata je onakav i tako svako truje dijete sa svojim zlim mislima. Sva sreća ako se roditelji (kad se već moraju rastati), rastanu u prijateljskim odnosima, pa dijete osim razdvojenosti onih koji su ga napravili, ne osjeća njihovu jutnju prema onom drugom, nego i dalje ima divne roditelje koji su dobri i prema djetetu i poštuju jedan drugoga.
Čini se da sam malo skrenula s teme... Kad je krajnji rok za udaju? Ili za djecu? Mislim ima žena koje su rodile zdravu djecu i u 50-tima i kasnije, ima parova koji se nikad nisu vjenčali, ali ipak žive sretno jedno s drugim.
Mislim, ja sam za brak. Lijepo je tako započeti novu obitelj. Imati jedno zajedničko prezime, praviti svoje gnijezdo, dom, roditi dijete, zajedno ga odgajati, imati mnogo lijepih trenutaka skupa...
Što se mene tiče, ja moram još neke crkvene formalnosti obaviti da bih stupila u brak. Naravno ako se želimo vjenčati u crkvi. Naime čekaju me svi kršćanski sakramenti. Nažalost nisam odrasla u vjerničkoj obitelji, pa nisam ni išla u crkvu niti "obavila" te dužnosti. A sad mislim da sam dovoljno odrasla da bih mogla i bolje shvatiti mnoge teme vezane uz religiju. Kad su djeca mala, uče se kršćanstvu preko pričica i onoga što im svećenici ili časne sestre kažu. I sve uzimaju zdravo za gotovo, jer ih se odmalena uči kršćanskim principima (iako u odrasloj dobi mnogi sve ili bar većinu toga zaborave). A kad je čovjek odrastao i ima razvijeno svoje mišljenje i otvoren je novim nazorima, može bolje shvatiti sve što mu netko želi prenijeti (možda je teže, ali i zanimljivije). Tako da sam ja odlučila krenuti na vjeronauk za odrasle. Nadam se samo da ću imati dovoljno strpljenja da prihvatim ono što mi svećenici propovijedaju. Jedino što mi je malo problem je što npr. Bibliju, svatko tumači na svoj način. Od pojedinih svećenika, pa do gledišta pojedine crkve, ili religije. Čini se da svatko prilagođava biblijske riječi svojim stavovima. Svatko misli nešto drugo i svi se u biti pitaju "Što je pjesnik htio reći?". Ali to nam jedino i preostaje. Nema više nikoga živoga iz doba kad je Biblija pisana da nam točno kaže što se htjelo reći.
Anyway, radujem se tim "vjeronaučkim" susretima. Baš me zanima kako će to izgledati. Pogotovo jer nikad nisam išla na vjeronauk. Jedino se ne veselim učenju molitvi napamet. To mi nekako ne sjeda. Od učenja napamet (bilo čega) do uzastopnog višekratnog recitiranja... Jasno je da postoje molitve. Može si i svatko sam napisati svoju molitvu, ali samo ne blebetati bez razmišljanja. Aha, svećenik mi je na ispovijesti rekao 3 Očenaša i 5 Zdravomarija, ja to izrecitiram i sve mi je oprošteno?!?!? Pa dovoljno je i jednom se pomoliti ako se tako uistinu i misli. A bezbroj molitvi ne može pomoći nikome tko se neće promijeniti.
Nadam se da će vjeroučitelj imati strpljenja i razumijevanja za nas i pomoći nam da shvatimo i postanemo vjernici.
Velika mi je želja, kad jednom budem imala dijete (djecu) i njima prenijeti ono što naučim. Da ne odrastu bez vjere. Pa makar ih učila o svim religijama svijeta.
A sad ima još jedan problem... Tko će meni (odrasloj) biti krsna kuma ili kum?! Uf! Morat ću dobro razmisliti o tome.
Eto... Da sam to sve prošla kad sam mala curica bila, imala bih jednu brigu manje i mogla bih se posvetiti planiranju vjenčanja... :) Ajme, a ne znam ni hoću li se ikada udati...Hoće li me zaprositi? Jesam li dovoljno dobra?
Joj ništa više ne znam....
