Brainstorm...
nedjelja, 06.12.2009.
Krštenje...
Danas je 06.12.2009. Sveti Nikola i što je najvažnije večeras između 18:30h i 19:30h sam se službeno pridružila velikoj rimokatoličkoj obitelji. Da, danas je bilo moje Krštenje, Krizma i Sv. Pričest. Događaj se odvio u prelijepoj crkvi Sv. Križa u Novom Zagrebu. I bilo je preko 500 nazočnih župljana :)
Na vjeronauk smo išli od 06.10.2009. i tako svakog utorka do danas, i sad smo postali članovi crkve. Nas 27 odraslih ljudi.
Prije sam uvijek nekako mislila da je to neki veliki, katolički obred, velike procedure, mnogo tajni, dogmi, ali sve je tako glatko i lijepo išlo. I sama misa je drugačija bila jer je u toj crkvi posebna atmosfera. Nema hladnoće, ima mnogo ljudi, pjevaju se radosne i inspirirajuće pjesme uz nekoliko pjevača i bend Franjevaca. Tako se neki mir osjećao. Nije bilo neke čudne mistike, sve je bilo otvoreno. Crkva je moderna. Svijetla. Prostrana. Nema nekih starih kipova, ikona. Čak je i veliki križ sa Isusom koji se nalazi na oltaru drugačiji. Isus ne djeluje izmučeno jer je pribijen na križ, nego ponosno, snažno s pogledom uperenim prema naprijed, prema vjernicima.
A i svećenik nam je svima blizak. Ipak smo dosta sati proveli s njim dok nam je on pokušavao prenijeti bit vjere.
Na Krštenju mi je kuma bila moja draga prijateljica, kojoj sam ja vjenčana kuma. Ona i njen muž su veliki put prevalili da bi me podržali na ovom značajnom događaju u mojem životu. A uz mene je bio i moj dragi. Ma baš je sve lijepo bilo.
A dobila sam i drugo ime. Lucija... Nije li to lijepo ime? Po Sv. Luciji. Sad ću imendan imati 13.12. A i broj 13 mi je drag broj.
Eto. Sad spadam u barem 80% Hrvata. Katolika.
Tako sam sretna i ponosna. :-)
ponedjeljak, 12.10.2009.
I did it!!!
Napokon sam i ja to učinila. Mislim nije napokon, kao da bi svi trebali to napraviti, nego, ja sam učinila taj korak koji sam dugo priželjkivala.
Od tinejđerskih godina razmišljam da postoji jedna stvar koja mi na meni smeta, a ne znam kako da učinim nešto po tom pitanju. Naravno, nisam sama ništa ni mogla učiniti, nego samo se obratiti stručnjacima za tu vrstu problema. Naime imala sam malkice (da, baš...) povećane "male" usne ili labije, koje su mi smetale otkad su se pojavile. Što je stvarno valjda od puberteta. Mislim da se tad razvijaju s raspupavanjem ostalih dijelova ženskog tijela. I tako su i one narasle. Male nisu bile male, a velike nisu bile velike. Dobro po volumenu bi možda mogle zadržati svoje nazive male/velike, ali po dimenzijama, ne baš.
I tako gledajući nekoliko godina po internetskim stranicama, forumima, proučavajući što, kako, koliko... ja se odlučila napokon za jednu kliniku i doktora o kojemu sam samo dobre stvari pročitala. Cijena je bila prihvatljiva, klinika uredna, lokacija pogodna...
Znači drugi korak (nakon proučavanja) je bio okrenuti broj telefona i ugovoriti neki pregled. I učinih to... Naručili su me u popodnevnim satima (taman nakon posla). Dođem ja tamo (lijepi prostori). Sestra me ljubazno uvede u ured. Postavi mi nekoliko pitanja. Čime sam nezadovoljna. Kako se zovem. Visina. Težina. Dob. Ja pitam za cijenu. Na netu je bila okvirna cijena (isključivo postupka) 1500-2500 kn. Kaže ona zajedno s anestezijom, pregledom, kontrolama, lijekovima... 600€ iliti 4400 kn. A dobro... Kad sam već do ovdje dogurala, ništa mi više nije bilo preskupo. Samo nek mi p... bude lijepa i funkcionalnija :)
I onda dođe dr. K i još jedan. Simpatični likovi. Za upoznavanje mi isto tako postave par pitanja. Gdje radim, odakle sam i tak... Valjda da me malo opuste. I onda... Skinite se i lezite na krevet. (uh) I tako ja među njima svučem tenisice, hlače, gaćice i legnem. I raširim noge. A oni se nadgledavaju :D Ah... da da... lijepo... tanka kožica... pa nije strašno.... može se to lijepo srediti... nema problema... Onda sestra uzme ogromni digitalni fotić i opali 2 slike moje p... Valjda za evidenciju. I gotovo. Mogu se obući.
Tad su dr-i otišli, a ja ostala sa sestrom da se dogovaramo dalje. Dala mi je neke papire koje trebam pročitati, popuniti, potpisati. Dogovorile smo se za termin operacije 07.10.2009. (jee) Na svu sreću nisam morala ići posebne pretrage za operaciju, tj. vađenje krvi. Imala sam sa sistematskog pregleda (2-3 mj stare) nalaze koje su uzeli u obzir. I eto, to je bio početak. Mogla sam sva usplahirena poći doma.
Sad je na meni bilo da na poslu pokrenem bolovanje, na kojem nikad nisam bila, niti znam kako se to radi. Ali i to sam sad naučila. Uglavnom u klinici dobijem potvrdu da idem na tu i tu operaciju. S potvrdom odem svojoj doktorici koja mi da potvrdu za otvaranje bolovanja, koju se treba odnijeti na posao i poslati onima koji vode računa o bolovanjima zaposlenika. I tako sami učinila i od 7.10. sam na bolovanju, dok se situacija ne smiri ;)
Dakle, stigao je i taj 7. Odlučila sam sama ići u kliniku. Krećem ujutro u 8h, a dogovor je da dođem u 9. Bitno je da me netko pokupi nakon operacije. Tamo sam morala dođi na tašte. Gladna i žedna. Katastrofa. Usta su mi se skroz osušila, a nisam ni žvaku smjela žvakati.
I stižem ja u kliniku, na vrijeme (naravno). Tamo me sestra odvodi u sobu i kaže mi da se skinem u pidžamu koju su mi pripremili. Dakle jedino što sam za tu vrstu operacije morala ponijeti su bokserice, tj. gaćice koje će mi poslije stisnuti "zavoje". Morala sam i sav nakit skinuti sa sebe. Pita jesam li obrijana, skroz... Da, jesam. Ok. Daje mi da s malim (!!!) gutljajem mineralne popijem pola neke plave tablete (pojma nemam koja je to tableta bila, valjda za smirenje) i kaže mi da legnem jer bi me mogla malo omamiti, i upalim si TV i čekam. I tako ja čekam, i čekam, i čekam. Na TVu ništa nije bilo za gledati. Naša 4 kanala, koji su u jutarnjim satima sasvim bezvezni. Nakon 30-40 minuta dolazi dr. u zelenom. Anestetičar. Koji gleda moje potpisane papire, proučava, priča nešto o hormonima, kolesterolu, iznosima, brojkama... Bla, bla... Iako je simpatičan i zanimljiv, ja ga napola pratim. Djelovalo mi je kao da priča kineski... Al uglavnom nije rekao ništa loše o mojim krvnim nalazima. Onda se malo šali o tome kako se prije anestezija davala i kako je on zbog toga sigurno malo munjen... Hahaha... Uglavnom, dobro da nije bio neki uštogljeni doktor, nego ljubazan i pričljiv... I nakon nekog vremena ode on. Slijedi još malo čekanja. Ona tableta niš ne djeluje. Bezveze.
I otvore se vrata ordinacije. Kažu mi da dođem. Skinem donji dio pidžame i gaćice. Dajem ih nekoj od sestara. Stavljaju mi zelenu kapicu na glavu. Legnem na stol za operaciju. Dignem noge na neke stalke za noge, a ruke stavim sa strane na stalke za ruke. Krasno. Sva sam raskrečena. Nakon što su utvrdili da mi je udobno, zavežu me!!! I ruke i noge :) Jedna sestra me dolje s nekom ružičastom tekućinom briše pomoću gaze. I briše i briše... Valjda dezinfekcija... A ta tekućina ne da je hladna, nego brrrrrr... Al opet se tješim... kad sam već tu došla. Na kažiprst desne ruke mi stavlja štipaljku za praćenje pulsa. Lijevu ruku mi anesteziolog steže gumom u potrazi za žilama na nadlanici. Onda stavljaju neki stalak iznad mene i pokrivaju me cijelu velikim plavim plahtama. Ostavljaju vani samo ono područje, glavu i ruke.
U međuvremenu doktor pronalazi venu i zabada mi iglu u nju. Na iglu pričvršćuje neku infuziju (staklena boca s prozirnom tekućinom) i pušta da polako kaplje u mene. Ništa posebno ne osjetim. Kaže da će me držati između dubokog sna i budnosti. Ok... Što god... A dolje će se koristiti lokalna anestezije. Tad mi elektrode lijepi na prsa, očito za promatranje rada srca. U operacijskoj sali svira radio. Lijepa mjuza. Oni letaju oko mene. Zovu kirurga, pripremaju sve što je potrebno. Tad mi anesteziolog ubrizgava nešto (čini mi se bijelo) s injekcijom. Malo me zapeče u ruci... I puf... Nema me više...
Budim se u krevetu, u 11:30h, u kojem sam bila prije operacije?! Pored mene oba mobitela, naočale, torba?! Ja u pidžami i donjem vešu?! Kako sam došla tamo? Pa nisam baš lagana da su me prenijeli. Jesam bila i prije budna? Jesam im ja rekla da mi treba mob i naočale? Jesam sama hodala i uzela što mi treba? Pojma nemam... Sva sam zbunjena. Zovem dečka da sam gotova, da može doći. Dolazi sestra i pita kako sam. A ništa me ne boli. Valjda sam ok. Gaćice su mi pune mokrih gaza. Vidim i malo krvi. Al kao što rekoh, ne boli. Trebam se obući i idemo dolje jer je netko došao po mene. Sve mi je u magli. Nisam imala bolove, ali što je, je, malo sam pripita bila. Ne sjećam se kojim smo putem išle Al čini se da sam sama hodala. U čekaoni me dočekao dečko. Sestra nam daje neku dezinfekcijsku tekućinu koju trebam nanositi na ranu, par paketa gaza, lijek protiv bolova i svoj broj mobitela. Dogovaramo se i za kontrolu za 5 dana. I tako mi odlazimo. Ja i dalje smušena.
Kad smo izašli, dragi me pridržava do auta. Kaže mi da sam ga više puta zvala. Ja? Stvarno? Ne sjećam se. I da sam svaki put ispočetka govorila da sam gotova i da dođe po mene... Hahaha, pojma nemam.
Za nagradu idemo u MacD na ručak.
I tako počinju moji dani oporavka nakon operacije koji traju evo već tjedan dana.
Prva dva dana je ok bilo. Čak nije ni boljelo. Rane nisam ni pogledati htjela. Grozno su izgledale (i još su grozne). Samo sam natapala one gaze s tekućinom koju sam dobila, i to stavljala na njih. A treći dan počine agonija. Dobro, agonija je prežestoka riječ, ali gadno je bilo. Šavovi su bili mali, čvrsti, okomotani uzduž i poprijeko. A tkivo je na tom području i inače osjetljivo, a sad posebno, sve je bilo natečeno. Tkivo nabubrilo oko šavova. Sve se još više počelo usijecati u kožu. Prestrašno. Nisam se mogla micati. Kako god se okrenem zategne, zasvrbi, zaboli. Nisam smjela ništa stavljati dolje osim natopljenih gaza. Klitoris je stršao van, a što je najgore, trenje je izazivalo poseban osjećaj napaljenosti. Katastrofa. A ne smiješ ništa pipnuti. A kao što se zna, tijekom seksa i uzbuđenosti spolovila dodatno nabubre... I sad u kombinaciji natečenosti od operacije, usječenih šavova i nabubrenosti nastaje ta agonija... Pokušavala sam malo namazati vazelinom i hladiti ledom, ali to kratko djeluje. A po noći. Joooj. Ležanje me ubijalo. I još ležanje na leđima, bez micanja. Grozno. Pa da sam "zdrava" ne bih to lako izdržavala. A ni hodanje nije bilo ugodno. Raširenih nogu, da se nešto ne bi dotaklo... :)
Jedva sam čekala da stigne termin kontrole. I eto. Stigao je. Opet ja ujutro sama do klinike. Malo sam čekala u čekaoni. Sestra mi je rekla da ćemo sinuti šavove. Onda sam malo ležala na stolu u sobi čekajući dr.K.
I kad je došao, rekao je da sve ok izgleda. Natečenost je normalna. A onda je krenuo... Škarice i pinceta. I navali po šavovima. Rekao da će ih malo zarezati. Inače to su šavovi koji se s vremenom sami razgrade, ali to dosta dugo traje, pa je bolje prerezati i čekati da ispadnu. A kad je počeo. Ajme. Boliii. Čupa. Reže. Mislila sam da mene reže. Nije, ali šavove je teško bilo zahvatiti. Nakon 10ak rezanja sam mislila da ću povratiti. Suze su mi navrle na oči. Nisam više mogla trpjeti. I onda je bilo gotovo. Rekao je da su još 2 šava ostala i da ćemo njih drugi put. Da je sve ok. Da sad sama moram prati ih, trljati po njima i izvlačiti ih van (uuu, uživancija), ali da će mi biti lakše.
I je, lakše mi je. Nakon tog šoka od rezanja šavova, ipak je napetost malo popustila. Sad već par dana čeprkam u potrazi za končićima i pokušavam ih izvući van. Al i to boliii... Ma budu se oni sami izvukli :)
Ali ipak mi je bolje. Pokretnija sam. Mogu izaći van iz kuće. P... još jadno i natečeno izgleda. Malo krvavo s ljubičastim mjestima gdje su šavovi. I još je osjetljiva i boli. Ali ide na bolje. Danas si idem nabaviti pincetu da mogu lakše uhvatiti končiće. Jeee!!!
Eto što se sve treba proživljavati kad se želi nešto tako operirati. Od razmišljanja, proučavanja, odabira, plaćanja, bolovanja, muljanja ljudima oko sebe ili prešućivanja, bolova, njegovanja, strpljivosti... Nadam se da će vrijediti. Sad samo treba čekati. Tjedan, dva, tri, mjesec dva. Potpuni oporavak nakon operacije kažu da traje i do 6 mjeseci. Nadamo se ipak kraćem roku. Eto...
Ja bila na operaciji. Estetskoj. Plastičnoj. Korektivnoj.
srijeda, 16.09.2009.
Srijeda...
Danas nemam neki pametni naslov za blog. Naporan je dan bio. I na poslu i privatno.
Eto imala sam par dana sreće, života u oblacima, razmišljanja o bračnom životu, a onda danas jedno bezazleno (barem meni) pitanje i naša novo izgrađena kula od karata se ponovno urušava. Ah, nije lagano kompromise raditi. Bilo bi lijepo kad bi svijet bio crni ili bijeli, a ne u svim mogućim nijansama sive boje. Stvarno se čovjek na svakom koraku u svojem životu može potepsti i zbrkati si život. Kako postati isprogamiran i znati što je potrebno reći u svakom trenutku? Kako uvijek koristiti onu "ispeci pa reci"?
Je li to moguće uopće? Moguće je pokušati kontrolirati ono što se govori, ali uvijek tako... Kako 100% znati kako će druga strana reagirati na neku izjavu?
A onda kad se situacija pokuša izgladiti, onda sve što se čini djeluje kao "potkupljivanje" ili ulizivanje. A ne možeš pustiti da se problem sam izgladi.
No dobro. Što je tu je. Pokušat ću karte ponovno složiti i uzdići ih... Možda uspije. Opet. Čini se da mi je veza u zadnje vrijeme puna padova i uspona. Nešto malo ima stabilnog odnosa. A barem nam nije dosadno...
nedjelja, 13.09.2009.
Divan dan...
Ah, we're back together.
Eto, nakon tihe mise, napokon je stiglo "zatišje". Nekako smo se uspjeli izvikati, isplakati (ja), sporazumiti, donijeti neki kompromis, promijeniti neke stvari, pa vidjeti kako će dalje funkcionirati. Ako ne uspije na duge staze, onda (šmrc) razlaz.
Uglavnom, danas je bilo kao u počecima veze. Mmmm, baš je lijepa nedjelja bila... Cijeli dan provesti odmarajući se (ili ne), u krevetu, uz osobu koju voliš. Mmmm...
No dobro. Idem dalje uživati u nedjelji... Još samo par sati...
četvrtak, 10.09.2009.
10-ti
Da vidimo... Današnja tema bi mogla biti... 10. u mjesecu!
Radim na jednom vrlo nezavidnom položaju u Banci... I 10. u mjesecu prijepodne bude kao da je Nostradamus idući dan najavio smak svijeta. Doduše takvi dani se pojavljaju prije vikenda, prije nekog praznika, prije ljeta... Uglavnom 10-og su mirovine u vjerojatno većem dijelu naših banaka, pa tako i kod nas. Uglavnom problem stvaraju siroti umirovljenici i oni koji su slučajno baš taj dan odlučili platiti neki od računa ili nedajbože napraviti neko oročenje, punomoć, otvoriti račun i slično...
No da... danas je bio dan "uoči smaka svijeta". To već stvarno nije normalno. Mislim, lijepo je dobiti neke novce na račun, bila to plaća, božićnica, regres, poklon ili mirovinica... Ali zar se moraju svi sjatiti 10-og. Ljudi jadni čekaju pred bankom, cupkaju, čekaju početak našeg radnog vremena kako bi što prije, prije svih ostalih podigli svoje novčiće. No dobro, znam da im nije lako (mislim na one koji imaju male mirovine) i koji krpaju kraj s krajem, ali neće novci pobjeći za jedan dan. Pa bit će na računu. Zaboga... A onda, ne bi nitko podigao 100, 200, 500 ili 1000 kuna, nego sve očiste s računa. Čemu to?!. Osim ako je neka hitna situacija, pa im trebaju svi novci. Ali baš da ih toliko diže sve?! Što, nose novce drugdje, drže ih doma pod madracem ili u čarapi? Nevjerojatno.
Ali, opet shvaćam umirovljenike koji tu svoju mizeriju čekaju da im jednom mjesečno kapne, ali oni koji imaju lijepe plaćice iznad 5000 kn i svaki mjesec SVE podižu... Pa dajte ljudi... Uglavnom danas ih je u prijepodnevnim satima toliko bilo, i svi su nešto dizali da smo se jadni skroz ispraznili, jer naravno imamo limit gotovine koji smijemo u banci imati.
Što još... E kad su takve gužve, naravno da uvijek ima onih koji svaki put nađu neku mogućnost za svađu. I onda sve ljude uzbune. Ili npr. oni koji su "invalidi" pa se guraju prekoreda. Ok, shvaćam starije ljude i one koji su stvarno invalidi, al nemoj mi onako naprasno banuti prije svih i tražiti svoja "prava". Daj malo razumijevanja. Ako već koristiš to pravo, pokaži iskaznicu. Naravno ako to ne učini, onda slijedi dreka na nas od ostalih klijenata kako je dotični uletio preko reda. Pa onda objašnjavanje i tak...
Onda, usred takve gužve dođe klijent sa 100 zahtjeva. Te bi karticu, te bi napravio punomoć za ženu, te bi ona njemu, ali ne bi za sedan račun nego za sve koje imaju. Onda bi još da im se kartice dostave kod nas... A to sve traje i traje, dok se u pozadini skuplja sve više i više nervoznih klijenata.
A onda kad krene "čišćenje" gužve, odjednom pola klijenata fali. Otišli se prošetati, popiti kavu, prodavati zjake... Kad evo njih za par minuta kada su im brojevi (koje na ulazu uzmu) već davno prošli. Joj, ja nisam vidio... Možete me primiti... Gledao sam drugi šalter... Ajooooj...
I to s tim brojevima... Pa jesu ljudi nepismeni ili što?! Vidimo često bakice ili djedice kako prvi put ne znaju, a onda sami shvate kako funkcionira vađenje broja iz automata. PROČITAŠ što ti piše na ekranu u postupiš prema uputama. Ali ne! Nitko ne čita... Ne znam ja to... Stišću po cijelom aparatu osim tamo gdje treba... Ili pipaju nasumce ekran misleći da će im se možda pojaviti broj. Možda ga nabodu. Nek pak ignoriraju. Pa ja sam prvi puta ovdje... (pa pročitaj što piše!!!) Grrrr. A ja mislio da ne treba... Itd, itd... Stvarno svatko ima svoje bisere.
Ali eto, i to se sve mora izdržati. Sa smiješkom. Jee...
Sva sreća da i plaća stiže 10-og, pa odmah posao bude lakši bez obzira na gužvu. I eto, još jedan deseti je završio. Sad kreće plaćanje režija... :-)
nedjelja, 06.09.2009.
Kako urediti blog?
Surfam ja tako po ostalim blogovima koji se nalaze na bespućima interneta i vidim da ih je mnogo znatno drugačije od ovih 20-ak pripremljenih predožaka koji se nude na prvoj aktivaciji bloga.
Sad me kopka kao da ja to postignem. Da imam blog koji je poseban po nečemu. Koji sam ja uredila. Koji odražava mene.
Djeluje kao da su sve te silne dizajne blogova osmislila djeca... Pomislit ću da sam prestara za takve stvari kad ne mogu odmah pokopčati kako promijeniti font, boju, dodati sliku... Pa stvarno mi nije jasno kako se 12, 15, 17-godišnjaci tako lako bave s dizajnom i snalaze u html-u ili css-u. A ja to gledam i ne kužim previše.
I tako se nastavljaju nizovi i nizovi, redci i redci sličnih formula, po kojima naši web preglednici znaju kako je zamišljen dizajn bloga. Jesu li slova velika i plava, ili kosa i zelena, postoji li slika na blogu, mjesto za komentare, pozadina, naslov itd...
Ali shvatit ću i ja kako čeprkati po dizajnu bloga. I napravit ću nešto drugačije. DA! Hoću!
subota, 05.09.2009.
Kako napreduju moji ciljevi?
1. Izgubiti, skinuti, riješiti se suvišnih kilograma ili barem većine njih i istesati svoje tijelo (vježbanjem, nejedenjem, mentalnim radom...)
- tu sam uspjela riješiti se 6 kg. Znači još imam manje od 3/4 za izgubiti... Na dobrom sam putu.
2. Odabrati 10-20 firmi koje bi mogle biti potencijalni poslodavci i poslati im CV i molbu
- molba i životopis napisani, konkretne firme nisu još odabrane, ali imam ih nekoliko na pameti
3. Svakodnevno ili barem par puta tjedno napisati koju riječ na blogu
- blog sasvim zadovoljavajuće napreduje. Par dana je bilo pauze, ali i to ću nekad nadoknaditi
4. Napokon naučiti raditi web stranice ili barem obaviti sve pripreme za njihovu izradu (skupiti informacije)
- da... Ovo isto malo stoji. Radim, ali ne mogu sve odjednom. Evo kad napišem post. :)
5. Održavati stan urednim
- to mi ide. Osim one bezobrazne prašine i malih grumenčića prašine koji se motaju po parketu. GRRRR
6. Pozabavit se sklapanjem novih prijateljstava
- da... Ne još...
7. Ići na vjeronauk i "primiti" sakramente
- moram još nazvati župu da vidim mogu li se samo pojaviti ili se posebno moram prijaviti za "tečaj"
8. Na poslu davati sve od sebe i raspitati se o promjeni radnog mjesta
- dajem sve od sebe. Evo oročili smo hrpu eura. Možda se maknemo iz 3. ranga. Jeeee. A za promjenu posla, to prije nego pošaljem životopise.
9. Razmisliti o daljnjoj službenoj edukaciji
- gledala web stranice o diplomskom/postdiplomskom. Skupo je to. 2 godine minimalno 60000 kn. Možda jednog lijepog dana...
10. ... nadodati još koju točku u ovim kratkoročnim planovima i možda poneki i prekrižiti :-)
- da... evo već sam napola prekrižila neke...
Da vidimo...
Cijeli dan sjedim u kuhinji za lapotopom i radim na svojim "projektima". Dobro nije baš cijeli dan. Dugo sam spavala, doručkovala, prošetala se do trgovine (i ništa nisam kupila; bravo ja), opeglala cijelu hrpu košulja za posao (uh što ne volim peglanje), i onda sam si na dasku za peglanje postavila lapotop, upalila radio i prionula poslu...
Dakle... Radim na svojoj molbi i životopisu. Pa mislila sam da je to puno jednostavnije napraviti. Naravno postoje one "ofrlje" napisane molbe i CV-ovi, a ja ne bih htjela da moje bude tako. Također bih htjela, da kad potencijalni poslodavac samo baci pogled na molbu, da mu ona odmah zapne za oko svojim izgledom. Nadam se da će to tako i biti. Bit će uredni, ispravnog pravopisa, ne predugi, niti prekratki, doduše neće biti napisani mojim stilom, nego formalni, kako to i zahtijeva vrsta posla koji tražim. A što ja u biti tražim? Ni sama ne znam. Po svojem obrazovanju djeluje da bih mogla raditi neki "uredski" posao ili naravno posao koji uključuje komunikaciju s klijentima (što sam čini se usavršila), a od sektora bi me zanimali financije, marketing, ljudski resursi, analitičari, logistika... No šta je je, konkretnog znanja nemam baš previše. Ne mogu doći na razgovor i "firmi" ponuditi svoje konkretne usluge, znanje, iskustvo... Naravno da se sve može naučiti, samo da mi netko pruži priliku.
Najradije bih ostala u svojoj Banci, ali em nema promaknuća otkako je ova državna kriza nastupila, em su skratili radna vremena, em su najavili otkaze... Eh...
Kad bi se nekako moglo uvaliti u državnu firmu... Ili neku koja dobro plaća... Naravno pod uvjetom da ne treba veza :) Iako... Govorili su i za Banku da treba veza, a ja upala baš bez-veze.
A ništa... Idem sad probati dragoga nagovoriti da malo pogleda moje črčkarije i prokomentira na što to liči...
nedjelja, 30.08.2009.
Posao...
Evo napokon sam pokrenula postupak traženja novog radnog mjesta. Životopis sam uredila, molba samo što nije spremna. Samo još treba odabrati prave firme, prilagoditi molbu njihovim zahtjevima i poslati je na njihove adrese. A onda preostaje grickanje noktiju, iščekivanje i pisanje novih molbi.
A valjda ću i ja naći svoje mjesto pod suncem...
subota, 29.08.2009.
Tiha misa
I eto uskoro će već drugi tjedan početi, a moj dragi ne priča samnom. Dobro još uvijek izgovori poneku riječ poput pozdrava ili što kraćih odgovora na neko od mojih pitanja... Ali nije to to. Nema više njegovih komentara dok gledamo neki film. Nema više njegovih objašnjenja kad mi pokušava nešto pametno prenijeti. Nema više ni prigovaranja kad mu nešo ne paše, nema ni usputnih psovki kad ga nešto iživcira... Sav se povukao u sebe i razmišlja. I šuti namrgođenog izraza na licu. Valjda razmišlja o tome trebamo li mi uopće biti skupa? Kakvu budućnost možemo imati? Je li vrijedilo provesti ove 3,5 godine skupa samnom... S kim je mogao sad biti da nije samnom, gdje je mogao živjeti... Možda bi mu bolje bilo...
Naravno da sam sve to ja zakuhala. A tko bi drugi... Imam dar da tu i tamo kažem krivu stvar u krivo vrijeme. Taj dan sam posebno nervozna bila, pa sam mu rekla da kad razgovaramo samo prigovara (što je slučajno tako i bilo tada na telefonu), pa je odlučio više ne razgovarati. Niti se čuti preko maila dok smo na poslu. Niti se dodirivati. Niti imati ikakav kontakt osim onog nužnog jer živimo u istom stanu. A ja žensko (kakvo već jesam) čim pokušam potegnuti neki razgovor, beznačajan ili ne, odmah me stisne u grlu i suze krenu na oči. Evo i pišući ove riješi suze same kapaju... Pa ne mogu se ni malo kontrolirati. Ah što bih dala da mogu normalno razgovarati, a da me ne zaboli u srcu. A valjda je to ljubav. Stvarno ne bih znala... Htjela bih da mogu vikati, ljutiti se, pričati, objašnjavati, a da ne počnem cmizdriti kao malo dijete... Užas. Sva nateknuta budem.
Kako su muškarci od malena naučili tako kontrolirati svoje osjećaje i ne pokazivati ih? Ja sam nekad mislila da nemam previše osjećaja, i da ih ne pokazujem, ali s vremenom se to očito promijenilo. Trudim se ne vezati previše za ljude, da ne bih bila povrijeđena ako im se nešto dogodi ili odu iz mojega života. A za svog dragog sam se vezala toliko da sam se prestala baviti "svojim" stvarima. Sve sam htjela da skupa radimo. Iako baš nemamo mnogo toga zajedničkog. Možda i je isitina da se suprotnosti privlače, ali ipak treba imati nekoliko stvari na kojima se može zajedno raditi i graditi zajednički život.
I sad eto slušam "tihu misu" koja je i mene potakla da razmišljam o životu. Stvarno, bliži mi se 30-ta, a ja skoro pa na istom mjestu već 6-7 godina. Kako je teško novi list okrenuti, promijeniti se, trgnuti se iz životne pasivnosti. Sve čekam da me nešto pomakne s mrtve točke. Da me netko prosvijetli. Ali ništa od toga. Sama moram. I tako sam počela mic po mic raditi na sebi.
Naravno, dragi to ne primijeti. Ili ne pokazuje da primjeti. Nažalost. No možda treba vremena da se počne primjećivati.
Eto. Radim na svojim ciljevima. Polako ali ustrajno.
Jedem manje, vježbam svaki dan (skoro), radim na blogu (i on raste i raste), izrađujem i web stranicu (ili skupljam podatke za nju), krećem na tečaj vjeronauka, ići ću i na jednu operacijicu (koja me posebno veseli), ne ležim po cijeli dan... Zar ovo nisu promjene?
Ali najbitnije nikako da pokrenem. Moram posao promijeniti. Iako posao koji imam nije jako težak, i naučila sam sve o njemu, ipak iscrpi čovjeka i fizički i psihički, a plaća nije dovoljna da nadoknadi tu iscrpljenost. Jedino što trebam učiniti je poslati nekoliko mailova s molbama i CV-em i čekati da me netko pozove na razgovor. To stvarno nije teško, a ja nikako da to učinim. Uvijek bude "sutra ću". Al' to sutra je nekako daleko... Nije dovoljno ostaviti svoje podatke na servisima za zapošljavanje. Treba biti aktivan i ustrajan u slanju, pa će i do rezultata doći. Samo da ne zaboravim ona znanja koja imam, a možda i da naučim nešto više... Ah kako je to sve lako, a ja jedva da radim na tome. Evo idem sad...
A onda kad se nađe bolji posao, onda se može razgovarati o "boljem životu", o stanu, braku, djeci... Onda nam neće biti kraja...
No eto... Danas je ovakvo stanje... Šutnja koja odzvanja u svakom kutku moje glave i probada mi uši...
