Brainstorm...
ponedjeljak, 12.10.2009.
I did it!!!
Napokon sam i ja to učinila. Mislim nije napokon, kao da bi svi trebali to napraviti, nego, ja sam učinila taj korak koji sam dugo priželjkivala.
Od tinejđerskih godina razmišljam da postoji jedna stvar koja mi na meni smeta, a ne znam kako da učinim nešto po tom pitanju. Naravno, nisam sama ništa ni mogla učiniti, nego samo se obratiti stručnjacima za tu vrstu problema. Naime imala sam malkice (da, baš...) povećane "male" usne ili labije, koje su mi smetale otkad su se pojavile. Što je stvarno valjda od puberteta. Mislim da se tad razvijaju s raspupavanjem ostalih dijelova ženskog tijela. I tako su i one narasle. Male nisu bile male, a velike nisu bile velike. Dobro po volumenu bi možda mogle zadržati svoje nazive male/velike, ali po dimenzijama, ne baš.
I tako gledajući nekoliko godina po internetskim stranicama, forumima, proučavajući što, kako, koliko... ja se odlučila napokon za jednu kliniku i doktora o kojemu sam samo dobre stvari pročitala. Cijena je bila prihvatljiva, klinika uredna, lokacija pogodna...
Znači drugi korak (nakon proučavanja) je bio okrenuti broj telefona i ugovoriti neki pregled. I učinih to... Naručili su me u popodnevnim satima (taman nakon posla). Dođem ja tamo (lijepi prostori). Sestra me ljubazno uvede u ured. Postavi mi nekoliko pitanja. Čime sam nezadovoljna. Kako se zovem. Visina. Težina. Dob. Ja pitam za cijenu. Na netu je bila okvirna cijena (isključivo postupka) 1500-2500 kn. Kaže ona zajedno s anestezijom, pregledom, kontrolama, lijekovima... 600€ iliti 4400 kn. A dobro... Kad sam već do ovdje dogurala, ništa mi više nije bilo preskupo. Samo nek mi p... bude lijepa i funkcionalnija :)
I onda dođe dr. K i još jedan. Simpatični likovi. Za upoznavanje mi isto tako postave par pitanja. Gdje radim, odakle sam i tak... Valjda da me malo opuste. I onda... Skinite se i lezite na krevet. (uh) I tako ja među njima svučem tenisice, hlače, gaćice i legnem. I raširim noge. A oni se nadgledavaju :D Ah... da da... lijepo... tanka kožica... pa nije strašno.... može se to lijepo srediti... nema problema... Onda sestra uzme ogromni digitalni fotić i opali 2 slike moje p... Valjda za evidenciju. I gotovo. Mogu se obući.
Tad su dr-i otišli, a ja ostala sa sestrom da se dogovaramo dalje. Dala mi je neke papire koje trebam pročitati, popuniti, potpisati. Dogovorile smo se za termin operacije 07.10.2009. (jee) Na svu sreću nisam morala ići posebne pretrage za operaciju, tj. vađenje krvi. Imala sam sa sistematskog pregleda (2-3 mj stare) nalaze koje su uzeli u obzir. I eto, to je bio početak. Mogla sam sva usplahirena poći doma.
Sad je na meni bilo da na poslu pokrenem bolovanje, na kojem nikad nisam bila, niti znam kako se to radi. Ali i to sam sad naučila. Uglavnom u klinici dobijem potvrdu da idem na tu i tu operaciju. S potvrdom odem svojoj doktorici koja mi da potvrdu za otvaranje bolovanja, koju se treba odnijeti na posao i poslati onima koji vode računa o bolovanjima zaposlenika. I tako sami učinila i od 7.10. sam na bolovanju, dok se situacija ne smiri ;)
Dakle, stigao je i taj 7. Odlučila sam sama ići u kliniku. Krećem ujutro u 8h, a dogovor je da dođem u 9. Bitno je da me netko pokupi nakon operacije. Tamo sam morala dođi na tašte. Gladna i žedna. Katastrofa. Usta su mi se skroz osušila, a nisam ni žvaku smjela žvakati.
I stižem ja u kliniku, na vrijeme (naravno). Tamo me sestra odvodi u sobu i kaže mi da se skinem u pidžamu koju su mi pripremili. Dakle jedino što sam za tu vrstu operacije morala ponijeti su bokserice, tj. gaćice koje će mi poslije stisnuti "zavoje". Morala sam i sav nakit skinuti sa sebe. Pita jesam li obrijana, skroz... Da, jesam. Ok. Daje mi da s malim (!!!) gutljajem mineralne popijem pola neke plave tablete (pojma nemam koja je to tableta bila, valjda za smirenje) i kaže mi da legnem jer bi me mogla malo omamiti, i upalim si TV i čekam. I tako ja čekam, i čekam, i čekam. Na TVu ništa nije bilo za gledati. Naša 4 kanala, koji su u jutarnjim satima sasvim bezvezni. Nakon 30-40 minuta dolazi dr. u zelenom. Anestetičar. Koji gleda moje potpisane papire, proučava, priča nešto o hormonima, kolesterolu, iznosima, brojkama... Bla, bla... Iako je simpatičan i zanimljiv, ja ga napola pratim. Djelovalo mi je kao da priča kineski... Al uglavnom nije rekao ništa loše o mojim krvnim nalazima. Onda se malo šali o tome kako se prije anestezija davala i kako je on zbog toga sigurno malo munjen... Hahaha... Uglavnom, dobro da nije bio neki uštogljeni doktor, nego ljubazan i pričljiv... I nakon nekog vremena ode on. Slijedi još malo čekanja. Ona tableta niš ne djeluje. Bezveze.
I otvore se vrata ordinacije. Kažu mi da dođem. Skinem donji dio pidžame i gaćice. Dajem ih nekoj od sestara. Stavljaju mi zelenu kapicu na glavu. Legnem na stol za operaciju. Dignem noge na neke stalke za noge, a ruke stavim sa strane na stalke za ruke. Krasno. Sva sam raskrečena. Nakon što su utvrdili da mi je udobno, zavežu me!!! I ruke i noge :) Jedna sestra me dolje s nekom ružičastom tekućinom briše pomoću gaze. I briše i briše... Valjda dezinfekcija... A ta tekućina ne da je hladna, nego brrrrrr... Al opet se tješim... kad sam već tu došla. Na kažiprst desne ruke mi stavlja štipaljku za praćenje pulsa. Lijevu ruku mi anesteziolog steže gumom u potrazi za žilama na nadlanici. Onda stavljaju neki stalak iznad mene i pokrivaju me cijelu velikim plavim plahtama. Ostavljaju vani samo ono područje, glavu i ruke.
U međuvremenu doktor pronalazi venu i zabada mi iglu u nju. Na iglu pričvršćuje neku infuziju (staklena boca s prozirnom tekućinom) i pušta da polako kaplje u mene. Ništa posebno ne osjetim. Kaže da će me držati između dubokog sna i budnosti. Ok... Što god... A dolje će se koristiti lokalna anestezije. Tad mi elektrode lijepi na prsa, očito za promatranje rada srca. U operacijskoj sali svira radio. Lijepa mjuza. Oni letaju oko mene. Zovu kirurga, pripremaju sve što je potrebno. Tad mi anesteziolog ubrizgava nešto (čini mi se bijelo) s injekcijom. Malo me zapeče u ruci... I puf... Nema me više...
Budim se u krevetu, u 11:30h, u kojem sam bila prije operacije?! Pored mene oba mobitela, naočale, torba?! Ja u pidžami i donjem vešu?! Kako sam došla tamo? Pa nisam baš lagana da su me prenijeli. Jesam bila i prije budna? Jesam im ja rekla da mi treba mob i naočale? Jesam sama hodala i uzela što mi treba? Pojma nemam... Sva sam zbunjena. Zovem dečka da sam gotova, da može doći. Dolazi sestra i pita kako sam. A ništa me ne boli. Valjda sam ok. Gaćice su mi pune mokrih gaza. Vidim i malo krvi. Al kao što rekoh, ne boli. Trebam se obući i idemo dolje jer je netko došao po mene. Sve mi je u magli. Nisam imala bolove, ali što je, je, malo sam pripita bila. Ne sjećam se kojim smo putem išle Al čini se da sam sama hodala. U čekaoni me dočekao dečko. Sestra nam daje neku dezinfekcijsku tekućinu koju trebam nanositi na ranu, par paketa gaza, lijek protiv bolova i svoj broj mobitela. Dogovaramo se i za kontrolu za 5 dana. I tako mi odlazimo. Ja i dalje smušena.
Kad smo izašli, dragi me pridržava do auta. Kaže mi da sam ga više puta zvala. Ja? Stvarno? Ne sjećam se. I da sam svaki put ispočetka govorila da sam gotova i da dođe po mene... Hahaha, pojma nemam.
Za nagradu idemo u MacD na ručak.
I tako počinju moji dani oporavka nakon operacije koji traju evo već tjedan dana.
Prva dva dana je ok bilo. Čak nije ni boljelo. Rane nisam ni pogledati htjela. Grozno su izgledale (i još su grozne). Samo sam natapala one gaze s tekućinom koju sam dobila, i to stavljala na njih. A treći dan počine agonija. Dobro, agonija je prežestoka riječ, ali gadno je bilo. Šavovi su bili mali, čvrsti, okomotani uzduž i poprijeko. A tkivo je na tom području i inače osjetljivo, a sad posebno, sve je bilo natečeno. Tkivo nabubrilo oko šavova. Sve se još više počelo usijecati u kožu. Prestrašno. Nisam se mogla micati. Kako god se okrenem zategne, zasvrbi, zaboli. Nisam smjela ništa stavljati dolje osim natopljenih gaza. Klitoris je stršao van, a što je najgore, trenje je izazivalo poseban osjećaj napaljenosti. Katastrofa. A ne smiješ ništa pipnuti. A kao što se zna, tijekom seksa i uzbuđenosti spolovila dodatno nabubre... I sad u kombinaciji natečenosti od operacije, usječenih šavova i nabubrenosti nastaje ta agonija... Pokušavala sam malo namazati vazelinom i hladiti ledom, ali to kratko djeluje. A po noći. Joooj. Ležanje me ubijalo. I još ležanje na leđima, bez micanja. Grozno. Pa da sam "zdrava" ne bih to lako izdržavala. A ni hodanje nije bilo ugodno. Raširenih nogu, da se nešto ne bi dotaklo... :)
Jedva sam čekala da stigne termin kontrole. I eto. Stigao je. Opet ja ujutro sama do klinike. Malo sam čekala u čekaoni. Sestra mi je rekla da ćemo sinuti šavove. Onda sam malo ležala na stolu u sobi čekajući dr.K.
I kad je došao, rekao je da sve ok izgleda. Natečenost je normalna. A onda je krenuo... Škarice i pinceta. I navali po šavovima. Rekao da će ih malo zarezati. Inače to su šavovi koji se s vremenom sami razgrade, ali to dosta dugo traje, pa je bolje prerezati i čekati da ispadnu. A kad je počeo. Ajme. Boliii. Čupa. Reže. Mislila sam da mene reže. Nije, ali šavove je teško bilo zahvatiti. Nakon 10ak rezanja sam mislila da ću povratiti. Suze su mi navrle na oči. Nisam više mogla trpjeti. I onda je bilo gotovo. Rekao je da su još 2 šava ostala i da ćemo njih drugi put. Da je sve ok. Da sad sama moram prati ih, trljati po njima i izvlačiti ih van (uuu, uživancija), ali da će mi biti lakše.
I je, lakše mi je. Nakon tog šoka od rezanja šavova, ipak je napetost malo popustila. Sad već par dana čeprkam u potrazi za končićima i pokušavam ih izvući van. Al i to boliii... Ma budu se oni sami izvukli :)
Ali ipak mi je bolje. Pokretnija sam. Mogu izaći van iz kuće. P... još jadno i natečeno izgleda. Malo krvavo s ljubičastim mjestima gdje su šavovi. I još je osjetljiva i boli. Ali ide na bolje. Danas si idem nabaviti pincetu da mogu lakše uhvatiti končiće. Jeee!!!
Eto što se sve treba proživljavati kad se želi nešto tako operirati. Od razmišljanja, proučavanja, odabira, plaćanja, bolovanja, muljanja ljudima oko sebe ili prešućivanja, bolova, njegovanja, strpljivosti... Nadam se da će vrijediti. Sad samo treba čekati. Tjedan, dva, tri, mjesec dva. Potpuni oporavak nakon operacije kažu da traje i do 6 mjeseci. Nadamo se ipak kraćem roku. Eto...
Ja bila na operaciji. Estetskoj. Plastičnoj. Korektivnoj.
