I eto uskoro će već drugi tjedan početi, a moj dragi ne priča samnom. Dobro još uvijek izgovori poneku riječ poput pozdrava ili što kraćih odgovora na neko od mojih pitanja... Ali nije to to. Nema više njegovih komentara dok gledamo neki film. Nema više njegovih objašnjenja kad mi pokušava nešto pametno prenijeti. Nema više ni prigovaranja kad mu nešo ne paše, nema ni usputnih psovki kad ga nešto iživcira... Sav se povukao u sebe i razmišlja. I šuti namrgođenog izraza na licu. Valjda razmišlja o tome trebamo li mi uopće biti skupa? Kakvu budućnost možemo imati? Je li vrijedilo provesti ove 3,5 godine skupa samnom... S kim je mogao sad biti da nije samnom, gdje je mogao živjeti... Možda bi mu bolje bilo...
Naravno da sam sve to ja zakuhala. A tko bi drugi... Imam dar da tu i tamo kažem krivu stvar u krivo vrijeme. Taj dan sam posebno nervozna bila, pa sam mu rekla da kad razgovaramo samo prigovara (što je slučajno tako i bilo tada na telefonu), pa je odlučio više ne razgovarati. Niti se čuti preko maila dok smo na poslu. Niti se dodirivati. Niti imati ikakav kontakt osim onog nužnog jer živimo u istom stanu. A ja žensko (kakvo već jesam) čim pokušam potegnuti neki razgovor, beznačajan ili ne, odmah me stisne u grlu i suze krenu na oči. Evo i pišući ove riješi suze same kapaju... Pa ne mogu se ni malo kontrolirati. Ah što bih dala da mogu normalno razgovarati, a da me ne zaboli u srcu. A valjda je to ljubav. Stvarno ne bih znala... Htjela bih da mogu vikati, ljutiti se, pričati, objašnjavati, a da ne počnem cmizdriti kao malo dijete... Užas. Sva nateknuta budem.
Kako su muškarci od malena naučili tako kontrolirati svoje osjećaje i ne pokazivati ih? Ja sam nekad mislila da nemam previše osjećaja, i da ih ne pokazujem, ali s vremenom se to očito promijenilo. Trudim se ne vezati previše za ljude, da ne bih bila povrijeđena ako im se nešto dogodi ili odu iz mojega života. A za svog dragog sam se vezala toliko da sam se prestala baviti "svojim" stvarima. Sve sam htjela da skupa radimo. Iako baš nemamo mnogo toga zajedničkog. Možda i je isitina da se suprotnosti privlače, ali ipak treba imati nekoliko stvari na kojima se može zajedno raditi i graditi zajednički život.
I sad eto slušam "tihu misu" koja je i mene potakla da razmišljam o životu. Stvarno, bliži mi se 30-ta, a ja skoro pa na istom mjestu već 6-7 godina. Kako je teško novi list okrenuti, promijeniti se, trgnuti se iz životne pasivnosti. Sve čekam da me nešto pomakne s mrtve točke. Da me netko prosvijetli. Ali ništa od toga. Sama moram. I tako sam počela mic po mic raditi na sebi.
Naravno, dragi to ne primijeti. Ili ne pokazuje da primjeti. Nažalost. No možda treba vremena da se počne primjećivati.
Eto. Radim na svojim ciljevima. Polako ali ustrajno.
Jedem manje, vježbam svaki dan (skoro), radim na blogu (i on raste i raste), izrađujem i web stranicu (ili skupljam podatke za nju), krećem na tečaj vjeronauka, ići ću i na jednu operacijicu (koja me posebno veseli), ne ležim po cijeli dan... Zar ovo nisu promjene?
Ali najbitnije nikako da pokrenem. Moram posao promijeniti. Iako posao koji imam nije jako težak, i naučila sam sve o njemu, ipak iscrpi čovjeka i fizički i psihički, a plaća nije dovoljna da nadoknadi tu iscrpljenost. Jedino što trebam učiniti je poslati nekoliko mailova s molbama i CV-em i čekati da me netko pozove na razgovor. To stvarno nije teško, a ja nikako da to učinim. Uvijek bude "sutra ću". Al' to sutra je nekako daleko... Nije dovoljno ostaviti svoje podatke na servisima za zapošljavanje. Treba biti aktivan i ustrajan u slanju, pa će i do rezultata doći. Samo da ne zaboravim ona znanja koja imam, a možda i da naučim nešto više... Ah kako je to sve lako, a ja jedva da radim na tome. Evo idem sad...
A onda kad se nađe bolji posao, onda se može razgovarati o "boljem životu", o stanu, braku, djeci... Onda nam neće biti kraja...
No eto... Danas je ovakvo stanje... Šutnja koja odzvanja u svakom kutku moje glave i probada mi uši...
Post je objavljen 29.08.2009. u 18:25 sati.