Jao nisam napisala post o ovogodišnjem godišnjem odmoru... A baš je bio uzbudljiv i zanimljiv...
Kao što sam rekla planirali smo put u Italiju i posjet Gardalandu. I to se obistinilo!!! Jeeee!!!
Taj izlet (osim što je cijeli godišnji bio sunčan i topao i kao stvoren za uživanje u ljetu i brčkanje u vodi) je bio higlight ovoga ljeta.
Odlučili smo u Gardaland otputovati sredinom tjedna, da izbjegnemo najveće gužve, ali jao... Tamo je uvijek gužva.
Put do Vicenze, tj. hotela u kojem smo rezervirali noćenje, je bio dosadan i naporan. Cijelim putem smo išli autocestom. Do Italije ima cca 50 km, a od talijanske granice do Vicenze vodi autoput koji je tako monoton, da me čudi kako više vozača ne zaspe putem. S obje strane trotračnog smjera na autoputu su ili visoke ograde ili betonski zidovi, koji onemogućavaju bilo kakvo uživanje u putovanju i razgledavanje okoliša. Mislim, dobro da ima zidove, pa da vozač bude koncentriran na cestu i vožnju, ali da ni ostali putnici u autu ne mogu ništa vidjeti, pa to stvarno nije fer. Znači jedina zabava je ona koja se nalazi unutar auta. Razgovor, mjuza, gledanje kamiona u desnoj traci ili možda tu i tamo promatranje malo udaljenog zelenila koje se nazire iza ograde.
No dobro... kad smo stigli u hotel, stvarno smo ostali ugodno iznenađeni. Hotel se nalazi na periferiji Vicenze u mjestu Altavilla Vicentina, ili po mojem prijevodu Stari grad Vicentina, i stvarno je lijepo i moderno uređen, a recepcioneri čak znaju engleski... Soba nije ništa posebno (bračni krevet, tv, ormar, wc+tuš), ali za jednu noć je okej.
Čim smo ostavili stvari zaputili smo se prema Gardalandu. Znači još 70ak km na zapad Italije. Kad smo stigli platili smo ulaz na parking 5 €, i stali na zonu H. Što znači da su ostale zone (do slova H) već popunjene. U 11h. A Gardaland se otvara u 10...
No dobro. Ostavljamo auto, na suncu, uzimamo vodu, fotić i "pederuše" i krećemo na glavni ulaz u park. Tamo nas čeka mali red na blagajnama, ali sve brzo ide. Plaćamo 35 € po osobi, dobivamo 2 karte i zabava može početi. Naravno cilj nam je obići što više atrakcija u što manje vremena. Znači imamo nešto manje od 11 sati.
U početku smo se morali prvo orijentirati (iako su park tako isplanirali, sa vijugavim cestuljcima, da ni u kojem trenutku nisi siguran - osim ako gledaš u kartu - gdje se točno nalaziš i kamo trebaš ići), pa smo odabrali jednu laganu vožnju u svemirskom tanjuru "Flying island". Velika bijela ruka nas, uz glazbu, na tanjuru podiže visoko (50m), neko vrijeme nas polako rotira na toj visini, tako da se vidi panorama sa svih strana, a onda nakon par minuta nas spušta natrag na tlo.
Nakon toga slijede ostale avanture. Više stvarno ne znam kojim redoslijedom. Uglavnom smo isprobali sve adrenalinske, adventure i većinu fantasy.
Vozili smo se na vrtuljku "kaffetassen" u kojem se sjedi u šalicama koje se vrte na sve strane. Bili u vlakiću koji ide oko dijela Gardalanda.
I prvi put u životu sam bila na rollercoasteru!!!! Zove se Magicmountain. Moj prvi... I preživjela sam. Moram priznati da nije lako bilo, i da sam se svim snagama držala za već prejako učvršćene držače. E da, na svakoj od avantura su sjedalice tako dobro osigurane, i imaju dobre štitnike, držače, kako da to nazovem, nešto što te dobro stabilizira u sjedalu i pričepi da se ne možeš ni pomaknuti, a kamoli ispasti. S obzirom na to koliko te neke vožnje čupaju iz sjedala, dobro su nas pričepili da ne izletimo.
Zatim smo bili na Topspinu. To je veeelika ljuljačka u koju stane cca 30-40 ljudi u dva reda. Prvo nas visoko digne, zatim se zakoči počne spuštati prema dolje i otkoči taj dio na kojem ljudi sjede. I onda krene vrtnja u svim smjerovima i ljuljanje amo tamo. I tako nekoliko puta. Uf... To je gadno bilo. Stvarno te pukne adrenalin...
U dječjem dijelu me se dojmio "Magichouse" iliti magična kuća. Znači, uđe se u kuću (nažalost tijekom cijelog doživljaja teče i priča na talijanskom jeziku koju ništa razumjeli nismo), sjedne u jednu prostoriju, koja je ispunjena predmetima oblikovanim i obojanim tako kao da su iz nekog crtića ispali, znači 3 reda ljudi s jedne strane i jednako tako s druge strane, a onda krene predstava. Sve se polako krene ljuljati, okretati. Malo se naša sjedala ljuljaju, malo se zidovi pomiču... Tako da se u jednom trenutku čini kao da je strop dolje, a mi gore. Sve se izokrene. Malo neugodan osjećaj, kad više ne znaš jel visiš naglavačke ili se zidovi samo vrte, pa ti se čini.
Od vodenih atrakcija smo bili na "Fuga de Atlantide". Sjedneš u čamac koji te vozi uzbrdicom prema gore, napraviš okret ulijevo, i onda se sjuuuuriš nizbrdo i pljusneš u vodu. Kratki osjećaj bestežinskog stanja. I onda još jednom slično, samo na drugom mjestu. Atrakcija je lijepo uređena ali nije ništa spektakularno. A čekali smo u velikoj zmijolikoj koloni, na vrućini, cca 30 minuta da dođemo na red.
Druga vodena avantura je bila "Colorado boat", slično prethodnoj, mali čamac, vožnja brzacima i nekoliko slijetanja u vodu s veće visine. Tu se klinci znaju prskati vodom (uz to što se u pravilu smočiš i sam), pa izađu potpuno mokri.
"Jungle rapids" mi se najviše svidio jer čamac, tj. velika okrugla gumena stvar s 9 sjedala, nekontrolirano ide po vodenoj struji. Malo se vrti, malo zabija u zidove i pljuska, malo te špricaju slonovi ili vodopadi, pa dosta mokar izađeš. Ja sam se na sreću skoro sasvim suha izvukla.
I još jedna vožnja vodom je bila na "Tungi". To je opuštajuća mirna vožnja kroz "džunglu" uz razgledavanje lutaka divljih životinja, indijanaca, lovaca, Tarzana...
Da vidimo što smo još vidjeli...
Aha... Još nekoliko rollercoastera. "Mammuth" je bio zabavan. Sjediš u vlakiću, a on te velikom brzinom voza gore-dolje, lijevo-desno. Tako brzo ide da stvarno imaš osjećaj kako ćeš izletjeti iz sjedala.
I najstrašniji od svih "Blue tornado". Na njemu nesjediš iznad tračnica, nego visiš ispod, tako da ti se noge slobodno klate ispod sjedala. Uh, taj je bio gadan. Prvo te utisnu u sjedala i dobro pričvrste, a onda kreće. Prvo polako prema gore, a onda vriiiiiiišt sjurneš se s velikom brzinom dolje, zaokreneš, izvrtiš, popneš, skreneš, pa opet... trga te na sve strane. Strašno. A sve to ne traje ni jednu minutu. Ne stigneš se ni uplašiti. Kad već sjedneš u ta sjedala i krenu te dizati, znaš da nema povratka i pomiriš se sa sudbinom...
Poslije smo za masnu cijenu od nešto manje od 6€ kupili slike s našim zabezeknutim facama.
E da, nakon većeg dijela atrakcija čeka te štand s ekranima, na kojima se nalaze slike, pa ako želiš, možeš kupiti neku.
Što još...
"Il Corsari". Zanimljivo. Izvana izgleda kao gusarski brod, uđeš unutra i kreneš se spuštati drvenim stubištem... I tako hodaš, sve dok ne dođeš do podruma. Tamo te čekaju čamci. Uđeš i on te voza kroz vlažne, mračne i hladne podzemne tunele pune kostura, paučina, zakopanog blaga, ružnih životinja itd... Sve u gusarskom stilu. Jako lijepo i interesantno.
Još jedan od "podrumskih" ambijenata je bio u sasvim novoj atrakciji "Ramses: Il Risveglio". Voziš se u nekoj prikolici, imaš lasersku pušku i cilj ti je pucati po nekim lampicama i skupljati bodove tijekom vožnje. U biti bezveze. Sve je nešto mračno, puno starih kompjutera i lutaka. Kako su oni nazvali epska tehnološka bitka... Ma bezveze.
"The spectacular 4D adventure" je također bilo zabavno. Velika kinodvorana, s dugim redovima sjedala. Na ulazu dobiješ 3D naočale, sjedneš na sjedalo, učvrste te i počne film. Mi smo uletjeli kad se prikazivao film o deblu u recimo drvnoj industriji. Mi smo bili to deblo. I kako deblo putuje po raznim pokretnim trakama, pada u vodu, ide među pile, tako oni tresu sjedala na kojima sjedimo. Stvarno imaš realan osjećaj da si tamo.
Ali još bolje od toga je bilo "Time Voyagers". Isto velika kino dvorana, u koju smo dugo čekali upad (ali isplatilo se). Znači pokretna sjedala i 3D naočale i počinje filmić o malom svemirskom brodu (priča isto na talijanskom). I kako se odvijaju stvari, u jednom trenutku nas napada roj šišmiša i nešto nas (ajme užas) odjedom stvarno dira po potkoljenicama. Aaaaa!!! Kad ono tamo male slamčice, koje se zbog prolaska zraka kroz njih miču amo-tamo i škakljaju nas. Grozan osjećaj. U drugoj sceni se zalijećemo u vodu i odjednom nas stvarno po licu pošprica voda. Wow... Kako su to uspjeli. Kad ono na sjedalima ispred nas male mlaznice koje puštaju vodu. Haha... Baš je dobro bilo i neočekivano. Još da smo nešto razumjeli...
Još smo mnogo toga vidjeli, ali su me najviše dojmile 2 avanture.
Jedna se zove "Sequoia adventure". Sjedala, učvrščivanje i "polijetanje" tj uspon na cca 30 metara. Tamo malo ravnine, a onda naglavačke prema dolje, pa se polako ponovno izravnamo, a onda vuuuš opet naglavačke... i tako još jednom. Nije brza avantura, ali je stvarno zanimljiva. Taj osjećaj kad te izvrne... neopisivo...
I tu smo pokupili slike s kosom koja nam visi u zraku...
I još jedna avantura s neopisivim osjećajem... Ta mi je najbolja bila. I najkraća. Vjerojatno smo ju najduže čekali, ali se isplatilo.
"Space vertigo". Veliki bijeli stup visok 40 metara. Oko njega sa svake strane po 4 sjedala. Kako su napisali pad u prostor da se pobjegne od invazije vanzemaljaca... bla, bla... Uglavnom sjedneš na jedno od tih sjedala, učvrstiš se dobro. Polako te podignu u vrh tornja, par sekundi iščekivanja, a onda te otkače... I odeeeeee... Koji feeling. Vrištanje. Nema tla pod nogama. Lebdiš. Grčevito se pokušavaš uhvatiti rukama za držače... I gotovo... Par sekundi i dolje si. Sretan što si živ. Neopisivo...
Na kraju je već mrak bio pao i posljednjih nekoliko avantura smo obišli po mraku. I za kraj smo se iznenadili light showom kod Ramzesa. Reflektori, glazba, ples i velika pubilka koja opčinjeno gleda u to sve... Baš je lijepo bilo.
Kroz cijeli Gardaland su razmještenei restorani, wc-i, štandovi s brzom hranom i pićima, suvenirnice pune srtikala s malim zelenim zmajićem, simbolom Gardalanda.
Za kraj smo još stigli pojesti pomfri i jednu palačinku. Od cijelodnevnog trčanja amo tamo smo bili stvarno gladni. A što se žeđi tiče, na jednoj lokaciji uređenoj u kaubojskom stuilu, se nalazi pitka voda koja curi iz limenih probušenih kanti... Tako dasmo imali dosta vode, koja nam je i trebala s obzirom na to da je bio vrel ljetni dan.
Uglavnom iznenadili smo se tolikom posjećenošću Gardalanda, i to još usred tjedna. To su većinom Talijani bili i možda 10% drugih Europljana.
Kad smo na dosta atrakcija utorkom morali čekati minimalno 20-45 minuta, kako je onda preko vikenda. Strah me i pomislit na beskrajne kolone djece željnih zabave.
No, eto prošao je i taj dan. Sva sam ponosna na sebe bila što sam preživjela sve te silne loopinge i vožnje, i ni jednom nisam povratila :)
Na izlasku iz parka smo išli u velikoj hrpetini ljudi, koji su svi išli u istom smjeru, prema izlazu... A na izlazu s parkirališta. Ajme. Joj. Sve te parkirne zone kojih valjda ima koliko i slova u abecedi, su se slijevale u jednu cestu. I tako smo idućih pola sata proveli pokušavajući se ugurati i izaći van. I eto recimo oko 23:30(45) smo krenuli put hotela...
A to je već nova priča za drugi post... Evo pisat ću ga odmah sutra... :)
Post je objavljen 23.08.2009. u 00:03 sati.