Ovu subotu i nedjelju dvije naše polaznice Petra Bulat** i Martina Šćuric** idu u Sudačku školu HMS-a, koja se održava u Klinča Selima. Na revizijski ispit (ispit koji se polaže svakih 10 godina) ide i Šef, te Gordana Šćuric.



NE OKREČITE GLAVU!

Obavezno pročitajte ovu tužnu priču!

U mom prebogatom životu vidio sam svakakvih veselih stvari, sudjelovao sam na najvećim događajima, ali diljem svijeta vidio sam i mnoštvo vrlo ružnih i loših stvari, mnogo velike sirotinje, bijede i nesreće.

No, prošli tjedan desila mi se jedno iskustvo koje me istinski pogodilo. Ali istinski, i želim ga podijeliti sa vama. Kome god sam ga ispričao pustio je suzu, a danas i 6 dana nakon što se to desilo ja sam još uvijek jednako emotivan i pogođen ovim iskustvom.

Dok smo se Viki i ja vračali iz sastanka sa našim načelnikom u Gradskoj upravi, planiravši svratiti na kavu u Kraševu "Bombiljeru" u Ilici. Uz ulaz u Kraš stajala je gospođa koja je izgledala kao da joj je na plečima preko 60 godina. Stajala je stisnuta u kut, uz jednu kutiju i zid da nikome na smeta dok prolazi. Nije bila naporna, nikome se nije nametala, nije ni govorila, nije prosila tako što se ljudima obračala. Uprvo suprotno, šutila je i gledala u prazno, a umorne oči su joj pokazivale veliku bol i tugu. Odmah ste vidjeli da ona nije "profesionalna" žicarošica. Nije bila neuredna, upravo suprotno, bila je vrlo čista i uredna. Odjeća joj je bila vrlo stara, izbljedela, iznošena. Ali čista i uredna. Kosa potpuno sijeda, čista i jednostavno zavezana. I bol u očima!

Držala je natpis na kojem je pisalo da ima djete od 14 godina, koje je bolesno od karcinoma, koje je svako toliko po bolnicama, da žive u Petrinji i da ona radi u Zagrebu, da su ona i kćer same i da nema dovoljno novaca za hranu i lijekove za svoju kćer. Jednostavnom matematikom shvatite da obzirom da ima kćer od 14 godina, da ne može imati više od 40-45, godina iako izgleda 20 godina starije. Umorna od života.

Izvukao sam 40 kn iz novčanika i dao joj ih, pogledala me onim umornim očima koje su do tada gledale u pod, tiho je prošaptala "hvala vam" i napunila oči suzama. Žena je plakala, a u očima joj nisam vidio zahvalnost nego sramotu što mora prositi. I veliku tugu zbog toga.

Dok smo pili kavu i jeli kolač u Krašu, razmišljao sam kako ćemo sada potrošiti novac koji bi ona vjerojatno rastezala tjedan dana za hranu za sebe i svoju kćer. Nama nebitan novac, na kolače i kavu, a nekome je to cijelo bogatstvo. Platio sam račun, 48 kn, i ostatak do 100 kn sam joj odnio. I dalje je stajala u kutu, stisnuta da nikom ne smeta. Da sam joj tih 50 kuna, i pokušao je utješiti, ponovo me pogledala i rasplakala se, te mi rekla "znate kako mi je teško, kako je moguće da se ovo meni dešava". Zagrlio sam je, dao joj vizitku i zamolio je da me nazove.

Cijeli dan sam razmišljao kako je moguće da se ovo dešava, kako je moguće da ovo društvo dozvoljava da jedna vrijedna žena koja radi i bori se za svoje bolesno djete mora za njega prositi. Kako je moguće!!!! Pa koje je ovo društvo koje nema sustav kojim pomaže bolesnu četrnaestogodišnjakinju. Koje ne pomaže majci koja je ostarila u borbi, koja je prisiljena raditi dva sata od svoje kuće, nakon toga prisiljena je prositi i zbog toga se srami, to je boli, ali to čini za svoje djete. I nakon toga putuje dva sata do svog djeteta u Petrinju. I tako svaki dan. Pobogu!!!! KAKO JE TO MOGUĆE? Mi smo civilizirani? Od životinja se razlikujemo jer ne odbacujemo svoje bolesne i potrebite???? Čovjek čovjeku nije vuk. Vuk se ne ponaša ovako! Za što služe socijalne službe? Da nas ostale uvjeravaju kako društvo pomaže ovakve ljude? A zašto onda gospođa svaki dan putuje četiri sata da prehrani svoje teško bolesno djete umjesto da bude sa njim, zašto mora prositi?

Danas me gospođa Mirta Anić nazvala (poznata nam je adresa i telefon). Pitao sam je da upište svoju djevojčicu u Zagrebačke mažoretkinje, da ćemo je stipendirati i da ćemo joj pomoći na sve načine. Kroz plač mi je rekla da to, nažalost, nije moguće jer joj je kćer previše bolesna za tako što, ima karcinom gušterače, i da se kćer ne može ičime baviti i da večinu vremena boravi u bolnici. Muž joj je dobio otkaz, plaću nije primila već 6 mjeseci, žiro-računi su joj blokirani (htjeli smo uplatiti novac, ali to nije moguće), a lijekove plača mjesečno 3.000 kn. Zamolio sam je da mi pošalje svoju adresu, te što joj je sve potrebno, kako bi joj svaki mjesec slali stvari koje su joj potrebne i kako bi joj pomogli koliko god će joj biti potrebno. Rekla je da joj je sve potreno, hrana, posteljina, piđame, odjeća.

KAKO JE OVO MOGUĆE?!?!?! I zato kada idući puta u kutu vidite neku drugu gospođu Mirtu, ne okrečite glavu. Pitajte je treba li joj što. Sramota je da okrećemo glavu. Ljudi, sramota je!

I zato Zagrebačke mažoretkinje

HAJMO POMOĆI obitelji ANIĆ:

Svi koji možete nešto izdvojiti, hranu, posteljinu, piđeme, odjeću, bilo što za teško bolesnu 14-godišnjakinju i njenu obitelj, donesite to na trening, a mi ćemo joj isto odvesti u Petrinju! Ne šaljite lako pokvarljivu robu. Prikupljat ćemo sve iduća dva tjedna, pa sve donestite ovaj ili idući tjedan.



NASTUPI

- utorak 26.2. u 10:00 sati, službeni ulaz Vatroslava Lisinskog (predaja Ključeva grada Gradonačelniku Zagreba, Gradska Uprava, Trg Stjepana Radića 1, u 11:30 sati), o/o Šef
# plesni nastup S1A i Drum linea i predavanje Ključeva grada Gradonačelniku

- petak 1.3. u 17:00 sati, Gastro Globus Zagrebački velesajam (Dani Brača u Zagrebu), o/o ????

- subota 2.3. u 9:30 sati, Palmotićeva 30 (Fašnik u Zagrebu, 11:00 HNK-Ilica-Trg bana Jelačića), o/o Šef
# plesni nastup S1A i Drum linea



FOTKE- sa dodjele nagrade Sportaši sa invaliditetom

Fotografije Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja