U subotu smo bili na 20 godišnjici Glinskih banica, prije par tjedana to isto smo imali u Jaski, pa sam smatrao shodnim obratiti se i ovim putem sa par prigodnih riječi.

Zagrebačke mažoretkinje su od sredine devedesetih pomogle osnivanje velikog broja timova u Hrvatskoj, no suosnovale su 6 timova: 1996. Karlovac i Pakoštane, 1997. Glinu, te 1998. Jastrebarsko, Komin i Hrvatsku Kostajnicu. Četiri od tih timova su preživjeli do današnjih dana. Isto je značilo ne samo redovno, svakotjedno slanje trenera (u Komin i Pakoštane treneri su išli nekoliko puta mjesečno, u ostale svakotjedno ili više puta tjedno), nego i velik angažman svih nas u upravi. Ja sam doslovce putovao diljem Hrvatkske svaki tjedan, napravio desetke tisuća kilometara. Koliko puta sam prespavao u Glini, u Pakoštanima, Kostajnici, koliko puta sam se hranio po kućama predsjednika, roditelja mažoretkinja, gradonačelnika, lokalnih svećenika... Koliki predivnih ljudi je bilo involvirano u sve ove timove od Bose Šimić, Marka Sremića, vlč. Jurice Jernejića, vlč. Tomislava Šestaka, pa do Nikole Ivčeca, Mimi i Ratko Pogačić, Silve Bakije, Željke Maksan...

Bila su to vremena kad se sve moglo, kad smo radili stvari koje nisu imale baš nikakve ekonomske isplativosti, kada su svi, od uprave, preko trenera do mažoretkinja ostavljale dušu za tim, žrtvovali se baš na sve načine, a tim im je bio najvažniji, sve je bilo podređeno timu. To sam doživljavao baš u svakom gradu gdje smo teškom mukom, uz kronični nedostatak sredstava, dvorana i elementarnih potreba pokretali sastave.

Ipak daleko najljepše uspomene vežu me upravo uz te dane, uz te ljude, uz te mažoretkinje. I ne mogu a ne biti ganut kada danas vidim te djevojke na godišnjicama. One više nisu klinke, one su žene, majke, osobe sa ozbiljnim karijerama. Ne mogu a da ne kane suza kada zagrlim one predivne ljude koji su pokretali timove sa nama i ostavljali tisuće i tisuće sati svog života za te timove. Baš svaki taj susret budi uspomene, izaziva najburnije emocije. Naravno, bilo je tu teških dana, bilo je nesporazuma, različitih stavova, ali pamte se samo dobri dani, pamte se samo prekrasni trenuci, pamte se samo nevjerojatni uspjesi tih timova.

Za svaki od tih timova i njihovog trnovitog puta mogao bih napisati doslovce jednu knjigu. Svako to osnivanje bilo je splet nevjerojatnih okolnosti i priča koje graniče sa trilerima i znanstvenom fantastikom. Naravno bili su tu i naši nevjerojatni treneri koji su sve to proveli. Kiki, Nataša, Petra, tri Ivane, dvije Maja, Goga... Ali i niz vozača, asistenata, ljudi koji su sve to organizirali sa naše strane.

Kasnije smo godinama trenirali još niz timova kroz godišnje ugovore (Daruvar, Kloštar Ivanić, Sesvete, Oroslavje, Kuče, Luku, Radeče, Belu Crkvu, Sevnicu...) no to ipak nije isto kao oni timovi gdje suosnuješ i kreneš od početka.

I najponosniji sam što znam da smo u tih par godina koliko smo vodili ove timove, stvorili kadar koji je mogao preuzeti te timove, stvorili istinske stručnjake koji su mogao samostalno nastaviti vođenje timova. Neki od njih danas su vrh Hrvatskog mažoret saveza, neki su treneri, neki predsjednici klubova... Istinski sam ponosan na sve vas i znam da smo svoje vrijednosti marljivosti, požrtvovnosti i kvalitete uspjeli prenijeti i na vas, te plodove toga vidimo i danas diljem Hrvatske i Europe.

Da, da, bili su to prekrasni dani, neki drugačiji dani. Drugačije se živjelo. Ljudi su imali više vremena za svoje bližnje, daleko više smo ulagali u zajednički cilj i svoju lokalnu zajednicu, neusporedivo se davalo za svoje bližnje, za svoj grad, živjelo se sporije, i čovjek je čovjeku malo manje bio vuk nego što je danas. Bila su to vremena dok su mobitele i kompjutere imali stvarno rijetki pojedinci, a internet, facebook i instagram nisu bili nešto čime su ljudi komunicirali. I stvorena su prekrasna prijateljstva. A meni srce baš svaki puta zaigra kada dođem u Glinu, Karlovac, Jasku, Pakoštane, Komin, Hrvatsku Kostajnicu, Luku. Tko god je samnom kada dolazim u te gradove sluša kilometarske priče sa ogromnim osmjehom na ustima. I kada god dođem u te gradove znam da sam došao među prijatelje. Istinske prijatelje.



NASTUPI

- srijeda 30.5. u 10:45 OŠ Trnsko (dan OŠ Trnsko), o/o Skočka
# plesni nastup J1A

- petak 1.6. u ???? Trnovčica (svadba Ivane Tokić), o/o ????

- nedjelja 3.6. u 6:00 ured (Lude mažoret igre Nin) o/o Skočka



FOTKE
sa Državnog prvenstva u Župi Dubrovačkoj - 5. dio
Fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja