Zapravo Zagrebačke mažoretkinje nastale su kao niz vrlo sretnih okolnosti. Kad smo kretali nismo pojma imali kamo će to otići. Iako bi danas super izgledalo da kažem kako sam bio vizionar, kako sam imao ogromne planove i realizirao ih, kako sam ostvario svoj American dream, to nije bilo niti izbliza tako. Nije bilo nikakvih velikih planova, nego se par studenata htio nečime baviti usput, uz studij.
Sve je krenulo na ispitu prof. Šimunovića
Moj studij je tekao bajkovito. Visok prosjek, demos na katedri sociologije, Rektorova nagrada, dvije katedre me žele da ostanem na faksu, konačno meni je pravo stvarno bilo u žilama. No, kako te život obično baci tamo gdje ne planiraš tako se i meni desilo da na ispitu iz Teorije države i prava kod prof.dr. Šimunovića (sada savjetnika glavnog tajnika UN-a) naletim na zgodnu plavu curu. I kako svi znamo da ja ne mogu odoljeti plavim curama bacio sam liru. Prošla je na ispitu i ona, prošao sam i ja, i bio je to odličan razlog da odemo na kavu, a nakon toga smo redovno odlazili na kave, cuge, pa izlasci i za Božić 1990. smo prohodali. Ime plavuši je bilo Goga Kos, a četiri godine kasnije promijenila ga je u Šćuric.
Zašto je to bitno? Goga je plesala u Mađarcu, standardne i latino-američke plesove. I tamo su se desile dvije važne stvari. Prvo sam morao naučiti plesati da mi tamošnji profi plesači ne otmu curu i naučio sam. Tako smo Goga i ja prve novce zaradili na plesnim tečajevima u Zaprešiću i Međimurju. Kako je u to vrijeme bjesnio rat moglo se zaraditi samo na sjeveru Hrvatske. I mi smo to napravili. Iako su svi govorili da smo budale i da nitko sada ne razmišlja o plesovima, posebno na selu, mi bi u tjedan dana zaradili nekoliko tadašnjih mjesečnih plaća. Jednostavno ljudi su tamo još uvijek plesali po zabavama i svadbama i mi smo naletjeli ko budali šamar. Druga sretna okolnost je bila da je Mađarac htio organizirati godišnju produkciju 25. lipnja 1991. i zamolili su mene da se primim tog posla. Pripreme su super obavljene i koncert je trebao biti pred 1.000 gledatelja u tadašnjoj Moši, današnjem Otvorenom učilištu. I onda šok. Proglašenje neovisnosti, u Sloveniji krenuo pravi rat, tenkovi na ulicama, u Zagrebu opsadno stanje. Rekao sam sam sebi, prvi projekt i fijasko. No, nije bilo tako. Iako su se ljudi iz Samobora i okolice Zagreba probijali na sve načine, dvorana je bila prepuna, tražila se karta više. Ja napunio džepove (OK, tada je to bio relativan pojam jer je mjesečna plača bila „ratnih“ 200 DEM, ili ti današnjih 750 kn). I tada sam si rekao, ako si uspio na prvi dan rata, onda možeš uspjeti u svemu.
Još je jedna sretna okolnost prethodila osnivanju Zagrebačkih mažoretkinja, a to je da sam se zaposlio u Eurotonu, tada drugoj najvećoj diskografskoj kući. Tamo sam radio za Tončija Huljića, Nenada Ninčevića, Magazin, Thompsona, Vatrogasce, Zečića, Bulića, Vujicu, Rončevića… no najbitnije je bilo da sam tamo upoznao najveće face televizije i novina. Stvorio sam veze koje su mi ekstremno pomogle u pokretanju projekta Zagrebačkih mažoretkinja.
Samoborci nas natjerali na projekt Zagrebačke mažoretkinje
Uz Euroton nastavio sam se i dalje baviti plesnim produkcijama. Tako sam 1992. organizirao turneju u Istri, i Sjevernoj Hrvatskoj (i opet zbog rata moglo se samo tamo) tada poznate plesne predstave „Tri tempa“ Rajka Pavlića i njegove Liberdance grupe. No, ipak sam najviše radio za Mađarac.
U to vrijeme počele su češće nastupati i Samoborske mažoretkinje. U stvari to su bile plesačice Mađarca, među njima i Goga, koje bi povremeno odradile par posebnih proba, navukle uniforme i otplesale vrlo jednostavne koreografije u kojima je vrtnja osmice i kuhanja bila jedino što su radile uz koračanje. Naime, tadašnja koreografkinja i trenerica Mađarca, Ildiko Ilona Varga (mama danas poznatog plesača Ištvana Varge) je živjela u Sv. Nedjelji pa su je u Samoboru zamolili da pokrene Samoborske mažoretkinje koje bi nastupale na Samoborskom karnevalu. I tako je Ildiko najjednostavnije uzela svoje iskusne plesačice iz Mađarca i postavila koreografije. U to vrijeme ja sam razmišljao kako osnovati plesnu grupu na profesionalnim osnovama, tj. privući plesači time da ću ja preuzeti rizik na sebe i stvoriti sve uvjete za njihove treninge, opremu, nastupe, natjecanja. Bila je to revolucionarna ideja uzevši u obzir činjenicu da su plesači morali sami izdvajati ogromne svote novaca za tu aktivnost. Jedina prepreka toj ideji je bila činjenica da ti upucaš tonu novaca, a plesni par se posvađa i razdvoji. Istovremeno sam počeo raditi na suorganizaciji najvećih projekata u Hrvatskoj poput tada mega-posječenog Božićnog sajma Zagrebačkog velesajma gdje je dolazilo preko 200.000 posjetitelja. I na takvim projektima sve se više počelo angažirati plesne parove, a još više mažoretkinje. Naravno, ja sam angažirao Mađarac i Samoborske mažoretkinje. Za Božićni sajam 1992. gdje sam bio izvršni producent tada velikog producenta Borisa Vrčeka angažirali smo Samoborske mažoretkinje svaki dan dva puta, tj. nekih 50-tak gaža. Bilo je gaža i iz Hrvatske televizije, misije UN-a u Hrvatskoj i niza drugih naručitelja. I meni je pala na pamet lavovska ideja: treba mi plesna grupa gdje se parovi ne mogu posvađati, koja nema muškaraca, a koji su se sve manje interesirali plesom, već koja se sastoji od samo djevojaka. I mažoretkinje su tu bile savršene. Uz to projekt sam već imao. Samoborske mažoretkinje su postojale, plesačice su bile vrhunske plesačice tada najjačeg Mađarca, nije trebalo investirati u uniforme… Te godine sam organizirao nekih stotinjak nastupa Samoborskih mažoretkinja.
I sve bi bilo super da se nije umiješao neki lik prezimena Bogulin koji je bio neka faca u Narodnom sveučilištu Samobor, a pod kojim su formalno bile Samoborske mažoretkinja. I taj lik je odlučio da više plesačice Mađarca neće plesati u Samoborskim mažoretkinjama, oduzeo je uniforme i odlučio osnovati grupu isključivo od samoborki. Na taj način grupa se svela na 5 djevojaka koje su doživjele pravi fijasko kad im se raspala formacija na Samoborskom fašniku 1993. Narodno sveučilište Samobor nije uspjelo mobilizirati lokalne djevojke za plesu u mažoretkinjama, i Samoborske mažoretkinje su se glupošću administrativca raspale nakon samo četiri godine od osnutka. Meni je to tada izgledalo kao smak svijeta jer sam bio uvjeren da nemam niti novaca, niti znanja da osnujem mažoretkinje.
Osnivanje tima u rujnu 1993.
No, ipak velik interes medija i organizatora manifestacija me natjerao da pokušamo. Skupio sam većinu plesačica prijašnjih Samoborskih mažoretkinja, pa i onih 5 koje su plesale u Samoboru, kao i one iz Mađarca, Goga je postala trenerica zajedno sa Natašom Rajić iz Samobora, mnogo nam je pomogla tada već jako bolesna Ildiko Varga (nažalost premilu u ljeto 1994.). Prva predvodnica je bila Andreja Štignedec (danas Tarle) koja je također plesala u Mađarcu i „prvim“ Samoborskim mažoretkinjama. I tako smo u rujnu 1993. pokrenuli prve probe sa bivšim mažoretkinjama, a prve audicije smo napravili od 6. do 11. rujna u Zagrebu, Zaprešiću, Sesvetama i Velikoj Gorici. Na prvim audiciji se pojavilo tek 30-tak djevojaka.
Mislio sam da je to kraj. No, tada sam povukao svoje veze iz diskografske karijere, te se na treningu pojavila tadašnja jedina televizija (HTV), jedine novine (Večernji list) i jedini radio (Sljeme) te su najavile audicije. Kako je medija bilo malo zapravo je cijela javnost znala za pokretanje Zagrebačkih mažoretkinja. Nemojte zaboraviti da je to bilo ratno vrijeme i da je ljudima trebalo nešto u ratnom sivilu. U roku „keks“ imali smo preko 100 cura. Budućnost time bila je zagarantirana. Vježbali smo u kino dvorani, današnjem teatru Exit, imali smo tek tri koračnice, što nas je ubilo jer smo ih u dvosatnoj probi slušali po 50 puta, imali smo tek jedan štap, i iskreno nismo znali što sa njim.
Prve uniforme i prvi nastup
No, glavni problem je bio kako do uniformi. Grad nije htio ni čuti za nas, prihodi od članarina bili su minimalni, nastupa bez uniformi nije moglo biti. I onda sam ponovo obišao svoje diskografske veze. Pa sam se između ostalog javio u tada novoosnovane novine Globus. One su imale opaku tiražu i višak novaca. Mi u džepu 1.000 kn, a trebamo bar 7.000. I tada je direktor marketinga Globusa, Robert Ripli rekao da će on dati 10.000 kn, da ćemo mi na uniformama imati znakove „Glorija“ i da ništa ne smijemo znati. Tek par mjeseci po postavljanju znakova na uniforme shvatili smo da je to bio novi projekt Globusa i da smo mi zapravo reklamirali novine koje će postati pravi bum, dostići milijunske tiraže i postati broj 1 novina u Hrvatskoj. Mi smo ih reklamirali i prije nego su nastale. Uniforme smo napravili navrat-nanos, čak su i cure na masovnim zajedničkim šivanjima stavljale epolete, gumbe… Čizme je imala svaka cura svoje jer su tada bile popularne čizme od crnog antilopa.
I tako smo uniforme napravili dan prije prvog ugovorenog nastupa 8. prosinca 1993. na tada najjačem događaju Zagrebfestu gdje smo dodjeljivali nagrade. U prvim nastupima puno nam je pomogao Vladimir Mihaljek Miha, tada najveći hrvatski manager koji je u nama prepoznao jako dobar projekt. Sjećam se kako nas je vodio na sastanak u Hrvatsku vojsku i kako sam se crvenio jer nisam imao novaca ni za taksi, pa je platio on. Prvi plesni nastup imali smo na Božićnom sajmu, a prvi televizijski za novogodišnji program HTV-a. Mnogo nam je ljudi pomoglo te prve godine. Ali smo u prvoj godini već plesali i za predsjednika Tuđmana, za grad, Zagrebački velesajam, HTV, Hrvatski nogometni savez, NK Dinamo, Hrvatsku vojsku…
1994. smo pokrenuli juniorke i dječje sastava što je bilo vrlo revolucionarno. Ured smo pokrenuli 1995. godine zaposlivši Ines Mehremić na mjestu tajnice i tada tim kreće sa profesionalnim načinom funkcioniranja.
U ČETVRTAK NEMA TRENINGA, ALI U PETAK I SUBOTU IMA
Zbog praznika nema treninga u četvrak 4. lipnja, no u petak i subotu imamo treninge prema uobičajnom rasporedu.
NASTUPI
- srijeda 3.6. u 9:30 OŠ Nad Lipom (85. godišnjica OŠ Nad Lipom), o/o Šef:
# plesni nastup Seniorskog 1A: Lukša****, Čeh***, Franović**, Skočilović**, Barišić**, Požgajčić*, Rihtarić*, Haboić*. Mandarić*. Bucić*, Šlogar*, Križanac, Uđbinac, Agić, Brajko, Prosenečki, Ljubičić
- četvrtak 4.6. u 15:00 Zapadna tribina Maksimirskog stadiona (Međunarodni turnir Mladen Ramljak), o/o Šef:
Haboić*, Šepec*, Halapir*, Domitrović, Prosenečki, Božinović, Celinić, Hlupić, Martinjak, Škrlec, Pandžić
- nedjelja 7.6. u 9:30 Službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Čarobni dan, park Maksimir), o/o ????:
# plesni nastupa S1A: Lukša****, Čeh***, Franović**, Skočilović**, Ros**, Barišić**, Hrvačanin*, Požgajčić*, Rihtarić*, Mandarić*, Jerković*, Bucić*, Šepec*, Halapir*, Šlogar*, Križanac, Domitrović
- nedjelja 7.6. u 11:30 Zapadna tribina Maksimirskog stadiona (Međunarodni turnir Mladen Ramljak), o/o ????:
Hrvačanin*, Halapri*, Uđbinac, Brajko, Prosenečki, Božinović, Gašparec, Celinić, Hlupić, Škrlec, Pandžić
- nedjelja 7.6. u 16:30 Hercegovačka 111 (Dani otvorenih vrata MZ Sjepan Radić), o/o Dora:
# plesni nastup J1A
FOTKE sa nastupa na Sajmu mogućnosti
Na ovogodišnjem sajmu mogućnosti nastupali su Juniorski 1A, Kadetski 1A i Dječji 1
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ŽELITE LI KOMENTIRATI OVAJ POST UČINITE TO OVDJE:
1. pritisnite natpis "komentiraj"
2. kada vam se otvori novi prozor pritisnite kružić pokraj "anonimac"
3. upišite svoj nadimak
4. napišite komentar
5. pritisnite tipku "POŠALJI"
Ovaj blog će bez izuzetka brisat sve komentare koji sadrže uvrjedljive riječi, nekulturnu komunikaciju, laži ili klevete bez obzira na ostatak sadržaja komentara. Osnove kućnog odgoja i osnovni bonton je minimum komunikacije na ovom blogu. Demokracija nije anarhija, a uvrede ili klevete ne mogu se „opravdati“ slobodom izražavanja!
|