URED POČEO RADITI

Ured je od ponedjeljka 11.8. počeo raditi prema uobičajnom radnom vremenu od 8:30 do 16:30 sati (od ponedjeljka do petka). Idući tjedan se sa godišnjeg vračaju i Doroteja i Rajko, pa ćemo biti kompletni.

Šef i Maja sutra putuju za Rumunjsku na zadnje pripreme za Europsko prvenstvo, ali u uredu vam je Vikica za sve potrebne informacije ili radnje. Od ponedjeljka počinju i svakodnevni treninzi za 1A sastave.





Dakle, ovdje je stvarno ludilo... Prezakon. Vila je odlična, čak ni karipska klopa nije loša, kuhar nam je super, naučio je lekciju i sad se trudi skuhati nešto što je nama super. I zato vodimo dnevnik!

12. dan – nedjelja 3.8.
Ujutro smo rano ustali jer smo već u 8 trebali ići na nastup. Naravno, naš M.B. je kasnio 45 minuta (zapravo „samo“ 45 minuta). Nastup je krenuo defileom kroz gradić Marigo. Iza nas naš bend, ispred policija, da bi nakon dvadesetak minuta defilea došli u sportski dvoranu. Iza nas u defileu su bili gradonačelnik, otočna vlast, zapovjednik otočne žandarmerije, šef Martinikanske policije i niz uglednika otoka. Naš nastup je bio prva točka programa. Dvorana je bila krcata, prepuna. Najava je sve fascinirala, posebno što je voditelj čitao podatke uz napomene poput „slušajte sad ovo, oni imaju čak 620 mažoretkinja“, „nećete vjerovati ali održali su preko 3.500 nastupa do sada“... Nastup je publiku fascinirao još više, pa smo dobili prave ovacije. Nakon nas nastupale su lokalne mažoretkinje. Vrlo jednostavna koreografije i 30-tak štapova na podu. Svejedno smo nakon nastupa razmjenili brojeve, naslikavali se u beskraj i dogovorili suradnju.
Nakon predugačke pauze dobili smo odličan ručak (konačno nešto dobro i od M.B) i krenuli prema plaži na sredini zapadne strane otoka, u Trintonu. Plaža je izgledala bajkovito, ali zapravo je bila daleko najlošija od svih na kojima smo bili. Odlično uređena, ali voda je bila mutna i prepuna travurine. Navečer smo se spakirali, malo zaružili, pala je pokoja partija karata i spavanje jer trebalo se spremiti za posljednji wooooow dan.


13. dan – ponedjeljak 4.8.
I opet rano buđenje, oko 8. Doručak, ubacivanje stvari u bus i kretanje prema otoku Le Madamme, najljepšem dijelu Martinika. Na otok smo išli vrlo brzim gliserom (hvala Šefe što si to „sponzorirao“) uz veselje cura svaki puta kada bi skakali preko valova. Svih, osim Lukšice. Ona je umirala od straha. :-) Pri dolasku na otok svima je zastajao dah. Raj na zemlji. Otočić kao iz bajke (cijelog obiđeš u 10 minuta), majušna ali predivna pješčana plaža, sjenice u šumarku sa klupicama i stolovima za turiste (gdje si napravite pravu bazu, neki su i roštiljarili), oko otoka koraljni grebeni radi čega ogromni valovi ne mogu niti blizu otoku, već je oko njega bonaca. I kristalno tirkizno plavo more. Voda prevruča. Kao da ulazite u bazen ili kadu. Na obali stotine školjaka, neke i velike poput 4 šake. Dobar dio cura se bacio u lov na školjke, neke su pak školjke i koralje ronile. Brdo riba. Tijekom višesatnog kupanja i uživanja blizu nas se usidrio preogroman gliser, a putnici su laganini izvadili roštilj, montirali ga u more i tako iz pličaka (do pasa u vodi) pekli roštiljček. Naravno, morali smo se sa njima slikati, jer nije da se svaki dan vidi kako netko peče roštilj u vodi. I nećete vjerovati ljudi nas prepoznali. Kažu gledali nas na Martinikanskoj televiziji. Tako da je slikanje bilo obostrano. Ne smijem zaboraviti ni našeg šišmiša Imbru koji je tako lijepo spavao na vrhu naše sjenice iako smo mi vrištali i ružili ko na tulumu. Ništa to njega nije smetalo. A ni cure nije bilo strah. Jer je bil baš medeni, onak mali, napoak i pospani.









Sa otoka smo jako teško otišli, jer je stvarno bilo predivno, većini najbolja stvar na ovom rajskom otoku. Dobar dio nas svjetloputih je potpuno izgorio i dobio laganu sunčanicu, usprkos debelog hlada i tone krema za sunčanje. Doslovce smo izgledali kao rakovi. Po povratku smo otišli na masovno tuširanje na obližnji stadion. Kad su ljudi čuli da smo službeni mažoret-sastav Dinama raspametili se od oduševljenja, pa su se malo ispričavali radi skromnih svlačionica i tuševa, a malo se naslikavali sa nama. :-) A baš su bili slatki.

Oko 17 sati smo otišli na aerodrom. Isčekirali se, svi smo imali preko 23 kg, tj. maksimalne količine prtljage, a potom nam je došao prvi bend na ispračaj. Svi smo se raznježili. Šef je dobio službenu majcu benda i natpis da je član (hehehehe, selim se na Martinik), padalo je puno grljenja, pusa, naslikavanja a dobar dio cura je pustio i poprilično suza. Teško smo se pozdravili sa Martinikom. Jako teško!


Tijekom bodičeka, Šef se uspio posvađati sa svim djelatnicima sigurnosti radi kamenja koje je morao staviti u ručnu prtljagu radi težine kofera. Nakon nekoliko izlazaka iz međunarodne zone, mrcvarenja policije i osoblja Air Francea dali su mu za pravo, pa je vulkansko kamenje i kamenje iz St.Pieera uspio zadržati. Svaka čast Cecille, station managerici Air Francea koja je svojim utjecajem sve rješila brzo i efikasno uz mnogo vlastitog anagžmana. Brzinski shoping, ulazak u ogroman avion i put prema Europi. I ovdje su cure ljudi prepoznavali od dučana, preko osoblja aeorodroma do drugih putnika. I to ne samo radi televizije, nego i objava naših slika i članaka u martinikanskim novinama. Čak su autograme tražili. Baš slatko! Cure su se full ufurala u potpisivanje autograma i to da su zvijezda. :-)

14. dan – utorak 5.8.
Svi smo kao zaklani spavali cijeli put. Uzalud i filmovi, i igrice i ostala zabava, poljegali smo i probudili se pred slijetanje nakon osam i pol sati. Pa autobusom između dva pariška aerodroma. Ovaj puta bez problema, samo nas je neka stara bakica jako zabavljala jer se sa svima svađala. Prvo sa Majom (koja ju ništa nije razumjela pa se samo okrenula), a potom sa vozačem, osobljem Air Francea, svim putnicima (ali doslovce cijelim autobusom). Umirali smo od smjeha. Na CDG smo svi odjurili u Starbucks, pa odradili shoping i konačno ulovili avion za Munchen. I tamo smo svi spavali. U Munchenu nas je dočekao naš autobus, Šef je otišao po vatrogasni kombi i oko 20 sati smo krenuli za Zagreb.

15. dan – srijeda 6.8.
U Zagreb smo došli oko 6 ujutro. Stajali smo jako malo jer je večina i dalje spavala, no vozač autobusa, koji nije bio Miha (izdajice jedan, da nijedan) je vozio u prosjeku 85 km/h. Pa smo se vukli do Zagreba cijelih 10 sati. Po dolasku smo razmjenili rumove, pjesak i ostale stvari koje su svi stavljali u kofere onih koji nisu imali previše prtljage i otišli na spavanje.

MARTINIK JE BIO NEVJEROVATNO, SVAKAKO NAJBOLJE ISKUSTVO NAŠEG TIMA DO SADA!

Dnevnik the end. Putopis sa stotinama fotografija će se objavljivati u rujnu, sa početkom školske godine (kada iscrpimo fotke koje još dugujemo objaviti).



NASTUPI TIJEKOM LJETNOG ODMORA

(izmjene nakon posljednjeg treninga objavljene su žutom bojom)

- petak 15.8. u 18.15 Zapadna tribina Maksimirskog stadiona (utakmica Dinamo-Split), o/o Češko:
VIP Dinamo: Čeh***
VIP Maksimir: Jerković*, Haboić, Prosenečki, Ćurković
Teren: Skočilović*, Barišić*, Mandarić*, Agić, Škrlec, Firšt, Mužić, Gajan
Plavko: Kralj



FOTKE
sa Koncerta povodom kraja školske godine - 7. dio











...nastavak u idućem postu (5734)...

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

ŽELITE LI KOMENTIRATI OVAJ POST UČINITE TO OVDJE:
1. pritisnite natpis "komentiraj"
2. kada vam se otvori novi prozor pritisnite kružić pokraj "anonimac"
3. upišite svoj nadimak
4. napišite komentar
5. pritisnite tipku "POŠALJI"
(objavljeno: utorak, 12.08.2014. u 02:25) komentiraj (8)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.