DNEVNIK SA TAJVANA
1. dan - nedjelja 26.6.
I krenuli smo.... 21:00 ured, 22:00 Crnkas... Atmosfera nabrijana. S pravom! Provjera putovnica, i utrpavanje stvari. Hvala tati Lukši na kreativnosti u utrpavanju kofera za 4 kamiona u dva kombija i Grand Vitaru.
Granica:
- O Zagrebacke mazoretkinje. Gdje idete danas?
- Na Taiwan...
- Gdje?
- Taiwan!
- Ono daleko, kod Japana...
- Da, tamo...
- Majko mila... pa ne valjda kombijima?
- Hahahahaha... ma ne avion nam ide iz Frankfurta.
- Wooooow.... super... dobro se provedite
2. dan - ponedjeljak 27.6.
Moj auto predvodnice i razvodnice. Zaspale nakon par kilometara. Opako motivirajuce da i ja zaspim. Do 3:00 sam se uspjevao otrhvati, a onda smo stajali svakih 100 km, pa kava, Red Bull. Na kraju Lukšina domaca kava po nacelu 3 dl vode i 10 dkg kave. To nije kava nego direktno ubrizgavanje otrova u vene. Trebalo mi je pola sata da ispijem šalicu tog kafe-koncentrata, no nakon toga nisam spavao 2 dana! Lukšin auto više manje situacija ista, samo Ž drzi Draza na zivotu. OK, i ista ona kava od maloprije. Uzgled taj auto smo zvali Vatrogasac Drazen i Vatrogasac Ž, jer smo ga posudili od DVD Sv.Marije za koji smo plesali prije ihaaa godina.
Kuznikov auto legenda je Kess. Njemu Lukšina turbo-kava nije potrebna. Kess se zeza, pjeva, skace... Za neprepoznati. Kuznik sav sretan jer mu se nimalo ne spava, ostalih 7 cura u auto proklinje Kess jer i one nisu ništa spavale. Hehehehe... ma glavno je da je sigurnost na mjestu.
Stizemo u Frankfurt bez i najmanjeg incidenta tijekom voznje. Chekiranje, teta super ljubazna, ne pita ništa za višak prtljage. Prije puta odlazimo na zadnju kavu (neki u Megic, neki, naravno, u shoping). Pada narudzba. 4 kave i "huge" mineralna za mene. Kad su došle kave konverzacija je otišla u krivom smjeru:
- covjece pa ovo nisu kave, ovog ima toliko da bi i za juhu bilo dosta
- a vidi meni je donijela mineralne za tri dana, ne vjerujem
Na to ce gospodja, koja je do tada komunicirala engleski, uzela naruzbu i posluzila nas na engleski tecnim srpskim rekla
- pa rekli ste veliku kiselu!
Zamljo progutaj me! OK, OK... no ima to i nasavak. Kisela je bila stvarno kisela. Majke mi netko je ocat unutra umjesao... I gorka, i bljutava i, uglavnom, nimalo pitka... Fujjj...
Veliki pozdav i preogromna zahvala Drazenu i Kuzniku koji se vracaju sa jednim kombijem u Zagreb. Treba izdrzati jos jedan put do nazad. Tek kasnije smo shvatili da je njima bilo bitno lakse nego nama... :-)
Kontrola. Plavec sumljiva, krene pretrazivanje. Covjece pa ispreslatali su je do zadnjeg milimetra. Ma znaju oni prepoznati tko je potencijalni kriminalac i terorista. :-)) Pa malo shopinga i evo nas kod aviona. Dok se cekalo neki su kartali, neki bili na netu, neki pricali, neki citali…
I konacno ulazimo. Ne, nije to avion, to je grdosija. Preogromna! Skoro 400 putnika. 13:15 konacno smo u avionu. Svi samo govore wooooow!
Jedino Marijachy umire u panici. Doslovce. Primam ju za ruku. Greška! Ruka mi je doslovce otišla k vragu… Od siline stiska njeni prsti su pozutjeli, bez i malo krvi, a ja sam jos satima imao otiska.
Put je trajao skoro 11 sati. Neki su spavali, neki su gledali omiljene serija, neki hit-film, neki su igrali igrice, neki citali, a neki su jednostavno pratili plan leta…
A neki su i dalje kartali. Ljudi moji ova ekipa nije stala od aerodroma, preko prvog leta do drugog leta. Stalno su kartali! Nevidjeno!
Za rucak smo imali lososa sa krumpir salatom, za glavno jelo smo mogli birati piletinu ili svinjetinu sa prilogom i salatom…
No sve nas je najvise razveselio najpoznatiji sladolet na svijetu Haagen-Das
A punoljetni su ubili i dvije runde bambusa.
Negdje usred noci otkrili smo buffet, pa smo im sve pojeli i popili. Od sendvica, preko kikirikija, cokoladica, knedla, kolacica, jabuka, sokova… Skakavci su za nas ništa. Neki su se bojali gladi na Taiwanu pa su pojeli za 10 dana unaprijed. No, dobro, svi znamo koliko Prišlin jede, dakle to je njoj za 2-3 sata, a ne 10 dana koliko bi nama ostalima dostajalo. Svima zajedno… :-)
Za dorucak smo dobili dva kroasana, vocnu salatu, juice i mogli smo birati izmedju jaja i piletine.
3. dan – utorak 28.6.
Ipak 11 sati je 11 sati. I druga neprospavana noć. Svi su u komi, umorni, malaksali, smozdeni. Meni je daleko najgore. Zadnji 10 dana sam radio maksimalno. Po 16 sati na dan. Europsko je u finalizaciji. Što napravimo do Taiwana napravili smo. Nakon toga svi su na godišnjima. Uz to intenzivni rad za Taiwan sa organizatorima, pa sa vizama, dva odlaska u Bec radi viza, pa sa orkestrom iz Taiwana, pa uplate, avionske karte, uputstva za cure. I na kraju uniforme koje se moraju napraviti do Europskog. Konacno ipak su cure i u kombijima ubile oko koliko toliko, a ja sam vozio 900 km. Osim malaksalosti prepala me bol u prsima. Toliko me jako boljelo da nisam mogao normalno disati. Ni 4 sata spavanja u avionu nije mi pomoglo.
I tako smo, NAPOKON, sletjeli u Hong Kong. Vani kišurina, uzasan dan. Odvratan! Na izlazu je glavnog stjuarda jako interesiralo kojim se to plesom bavimo. Pitao nas je to na ulazu, no nije nas pustio iz aviona dok mu nismo demonstrirali :-).
Posljednji puta smo poslali pusicu nasoj grdosiji Boeingu 747…
…i krenuli u nekih 15 minuta transporta pokretnim trakama do iduceg aviona.
Sredili smo transfer i, naravno, pustili cure u shoping. Ja umirem. Malo mi je vruce, malo ozbiljna zima. Pluca (ili srce) bole do neizdrzljivosti. Dok su cure shopingirale ja sam pokušao ubiti oko 45 minuta u cekaonici. Nema šanse. Puno previše boli.
U 8:00 smo otišli na pregledavanje. Ne smijem pokazati da mi je loše jer me ne bi pustili u avion. Mislim, izdrzat cu još ta dva sada pa kod prvog ljecnika na Taiwanu. Konacno, nismo bezveze uplatili toliko putno osiguranje. Na kontroli dobitnik je ovaj puta Drnic. Sumljiv je njen jastuk. Odvode je u posebnu prostoriju, no na srecu samo su dubinski skenirali jastuk i sa smjeskom je propustili dalje. Ulazak na gate i još jedna prilika za shoping. I u 9:00 ulazimo u Airbus 330. Još jedna prekooceanska grdosija.
Svi smo zaspali ko zaklani. Probudili su nas samo za još jedan obrok.
Na Taiwan smo stigli za cas. Samo sat i pola leta. Kontrola putovnica. Policajke nemaju pojma gdje je Hrvatska, svi su preljubazni, razgovor je bio strasno prijateljski, sve ih je interesiralo. I sto mi to plesemo, kako, gdje… Koliko smo putovali, jesmo li umorni… Uzimamo prtljagu. I naravno, mora jedan kofer biti u banani. Dobitnik je ovaj puta Marijachy. Šetnja po šalterima, pa ispunjavanje demage-reporta, zadnje instrukcije… Na gateu nas docekuje prešarmantna hostesa Ai Lean. Ona ce sa nama biti svih 7 dana, cak i spava u našem hotelu. Cura je predraga. Diplomirala je u New Yorku, tamo su joj i braca i roditelji, a sada je na odmoru kod bake i djeda prije nego se zaposli u New Yorku. Ovo radi iz znatizelje. Ubija se za nas. Odmah nam je podjelila lunch pakete. Na srecu fino smo papali u avionu tako da ovo nismo morali jesti. Jer jestivo baš i nije bilo. Taiwanski… hm hm hm…
I konacno izlazimo van. Iste sekunde tropski udar. Vrucina, vlaga, monsumi… totalna koma. Svi tesko disemo, ja u totalnoj banani. Dolazimo do busa. Ljudi moji, izvana je malo reci kic! Doubledecker sa svim bojama svijeta.
Zastori ko u prosjecnog šeika, a unutra isto tako uredjen. Doubledecker za nas 20? Ulazimo kad unutra prava limuzina. Svaka cura ima vlastitu fotelju! Majko mila! Ovako nesto nema ni Dinamo! Woooooowwwww!
Zauzimamo pozicije, ja odlazim na zadnje sjedalo. Probudili smo se netom prije odredišta, tj. spavali smo dobrih 4 sata.
Moja bol je nestala. Ocito je to bilo povezano sa premorenoscu. Hvala Bogu. U 17:20 smo dosli u Tainan, gradic koji ima stavovnika skoro kao pola Hrvatske – nevjerovatnih 1.874.000! Ogroman je! Putovanje je trajalo 37 sati! Za to vrijeme koristili smo Boeing 747, Airbus A330, kombije i superluksuzan autobus.
Dolazimo pred hotel i ponovno wooooooowwwww! Ne, ovaj puta WOOOOOOOOOOOWWWWWW. Ja sam se naspavao u Hiltonima, Sheratonima, Hyatima, Novotelima, GoldenTulipima, Splendidu… ali ovo je definitivno daleko najbolji hotel u kojem sam ikad bio! Daleko najbolji!!! Svaka soba ima jakuzzi sa televizorom. I vjerujte to je najmanja stvar!
Primili su nas kao bogove! Tu smo prave zvijezde… No… o tome cemo u iducem postu koji ce biti daleko interesantniji!
SAT U TAIWANU
Da nas ne bi dizali usred noci evo vam i sat
ZAGREB - dragi nam roditelji, decki, frendovi i oni koji nam zavide, kod vas je sati:
TAIWAN - a kod nas na drugom kraju svijeta sada je sati:
SBO - SALON BANKARSKE OPREME SPONZOR EMC
SBO lider u opskrbi banaka specijaliziranom opremom (sefovi, brojaci zastita, zastitni koferi...) na podrucju Jugoistocne Europe odlucio je biti sponzor Europskog prvenstva mazoretkinja.
SBO je tvrtka sa kojom Zagrebacke mazoretkinje suradjuju vec vise godina, a odlicna suradnja nastavalja se i na Europskom prvenstvu. U nekoliko nastupa osvjedocili smo se da se radi o vrhunskoj i izuzetno profesionalnoj kompaniji koja svake godine ne samo da ostaje na vrhu nego biljezi nove i nove uspjehe. Drago nam je sto i svojim angazmanom pomazemo u sirenju SBO na nova trzista, pa se i mi, na neki nacin, iskreno osjecamo djelom ove vrhunske ekipe. To se ogleda i u svakom formalnom i neformalnom druzenju gdje nas se dozivljava kao dio SBO tima. Gospodine Ozimec, sva gospoda iz managementa, te ostali djelatnici SBO-a hvala Vam na tome.
Više o SBO na njihovoj stranici:
za link pritisnite ovdje
- subota 2.7. u 9:00 u upravnoj zgradi Jaruna (Europsko prvensvo u kajaku i kanuu), o/o Reno:
Talan*, Hrvacanin, Petrasic, Kendjel
- nedjelja 3.7. u 8:30 u upravnoj zgradi Jaruna (Europsko prvenstvo u kajaku i kanuu), o/o Reno:
Talan*, Franovic, Mamic, Kendjel
|