23
utorak
kolovoz
2022
Mlađe je slađe, a?
Sretnem, tako, poznanika.
Nismo se vidjeli koju godinu.
Sjedimo uz kavu, pa me pita o novostima. Zna da sam se razvela, zanima ga ima li tko novi u mom životu.
Hoće detalje. Ispituje.
Kažem da postoji netko meni drag, da je jako mlad i da mi je to jedan od ljepših perioda u životu.
Kažem da živimo zajedno i da se neočekivano dobro slažemo i dopunjavamo.
Opa!
Malko mu se osmijeh zaledio na licu na spomen Njegovih tridesetpet.
Opa!
Ne vjeruje mi i želi vidjeti fotografiju.
E, tu shvaćam da ima problem sa svojim godinama ( 60 ), pa, pomalo zločesto odaberem meni najdražu. Onu gdje je nasmijan, golog torza i besprijekornih mišića.
- Piletina! Mlađe je slađe, a? - kiselo zaključi.
Vidim mu na licu mješavinu nevjerice, sarkazma i pitanja: " kako joj je uspjelo?"
Mrze me ovakve površnosti. Tipično muško koje je svoju obitelj rasturilo radi: mlađe je slađe.
Što uopće znači, mlađe je slađe???
Slatko mi je ono što mi um dotakne, što me gleda iskričavom toplinom, čiji dodir pogađa. Kao ruka koja mi zagladi nestašni pramen kose, usne koje mi ljube čelo dok me drži u čvrstom zagrljaju, ruke koje me noću privuku u zagrljaj i brižno pokriju.
Slatko mi je kad mi suši kosu i ljubi vrat.
Slatko mi je što mi donese sladoled i što pamti koji volim. Slatko mi je kad mi, u nekom restoranu, odreže zalogaj sa svog tanjura i da mi da probam jer je Njemu jako fino, pa ako se i meni sviđa, odreže još i stavi mi na tanjur.
Slatko mi je kad s veseljem realizira moje zamisli u vidu police za cvijeće ili ljestvica na koje će se penjati moji jasmini.
Sve to i još puno više.
To je slatko.
Ali, kako bi to shvatio netko tko u svojoj površnosti vidi samo nečije godine i zategnutu guzu?
Ja sam samo imala sreće da On u svojim mladim godinama ZNA.
Slušati, ponajprije, a onda i sve ostalo.
Prava je istina da nikada nisam razmišljala o dvadeset godina mlađem muškarcu.
Dapače, nisam ih doživljavala, ni gledala, niti su mi bili zanimljivi.
Štoviše, često sam govorila kako nema tog mlađahnog lika koji bi me privukao.
Nikad ne reci nikad.
komentiraj (26) * ispiši * #
03
srijeda
kolovoz
2022
Susret koji tjera na razmišljanje
Suton je. Noć polako pada, kad začujem zvono na vratima. Pauzira film i ustaje da otvori.
Zaustavim ga poljupcem i ustajem. Otključam i vidim kroz staklo na ulaznim vratima zgrade sjenku nečeg nepoznatog.
Otvaram vrata.
Mladić, u invalidskim kolicima, pokušava mi nešto reći.
Na prvu zaključujem kako je kotačem zapeo i ne može dalje, pa pozivam i Njega da pomogne.
Moja brzopletost ...
On shvaća da nije zapeo. Ima iskustva s osobama u kolicima. Razumije i prije nego se išta kaže.
Promatram mladića ... shvaća što mu se kaže, ali ne može govoriti. Sav se, nekako neprirodno, trese. Stopala i šake zgrčeni su i on jedva nekako, tim zgrčenim prstićima, tipka po zaslonu ekrana koji je pričvršćen za kolica.
" trebam jas..."
- Trebaš Jasnu? - upita ga.
Dečko nam daje do znanja da da, pa ukuca i broj mobitela. On komunicira s njim, jer ja nisam u stanju. Steglo mi se grlo i bojim se da ću se rasplakati.
Sve to traje, i ja, s knedlom u grlu, gledam kako se muči da objasni.
Zovem natipkani broj mobitela, ali se nitko ne javlja.
Na koncu, mladić uključi jednu od mnogih glasovnih poruka koje već ima snimljene na svom uređaju:
"Hvala na pomoći" i polako se okrene kolicima. Pitam ga hoće li se znati vratiti kući, na što prepoznam pozitivno klimanje glavom.
On ga je prijateljski pozdravio, a ja sam još malo gledala za njim. Osjećala sam se tako bespomoćno u odnosu na to dijete.
Ušla sam u kuću očiju punih suza.
Zagrlio me i rekao da je i to život, a ja sam, ridajući u njegovom zagrljaju ponavljala:
... a ja se žalim da me boli noga ...
... a ja se žalim da me boli noga ...
komentiraj (10) * ispiši * #
