Je li to prava ljubav?

Jučer sam glasno izjavila: Da sam znala da ću u ovim godinama ovako živjeti, požurila bih se.
Zaista bih.
Lijepo je. Mirno je. Sretna sam.
Život može biti tako jednostavan.

Gledam i slušam video u kojem žena mojih godina priča o svojoj vezi sa znatno mlađim muškarcem.
Njezine naratorske sposobnosti su čarobne.
Gestikulacija, boja glasa, izraz lica ... priča s toliko topline i ljubavi. Tako je očito ono što želi reći, čak i kad zastane, emocije je preplavljuju, grlo se steže, oči zaplivaju ...
Zapravo, kao da priča o Njemu. Prepoznajem ga u njezinim riječima.
Toliko lijepo. Toliko nježno i toplo.

Poanta priče je u tome što je u jednom trenutku shvatila da on želi djecu, što mu ona nije mogla pružiti, pa ga je upoznala sa predivnom djevojkom. Želja joj je bila da se svide jedno drugome, što se i dogodilo.
On se lomio i nije bio spreman da je ostavi, međutim, otišla je ona.
Vratila se nakon četiri godine.
Trenutak gdje joj je njegovo dijete dotrčalo u susret i upitalo: Jesi li ti vila? , rasplakao me.
Taj me se video toliko dojmio da sam se upitala bih li i ja bila spremna na takvu žrtvu.
I shvatila sam da bih.
Ta me spoznaja duboko dirnula, jer sam shvatila da mi je toliko važan da mu želim svako dobro.
Sa mnom ili bez mene. Svejedno je.

Danas sam mu, onako šeretski, sa smiješkom rekla: Jako mi se sviđaš.
- I ti meni. Toliko, da sam te zavolio.