Pomirbeni seks

Baš sam si neki dan razmišljala koliko sam se promijenila.
Potvrđujem činjenicu da život sa mnom nije bio lak. Nekada.
Ali to mogu priznati samo vama i sebi.
Nekada, kad bih se naljutila, a bilo me lako naljutiti, vjerovatno zbog općeg nezadovoljstva u kojem sam živjela, znala sam se duriti danima. I šutjeti. Beskonačno dugo šutjeti i sve držati u sebi.
Zašto sam se uopće toga sjetila? Pa zato što me, neki dan, mali raspizdio, al tako žestoko raspizdio da sam mu izgovorila svašta. Bez podizanja glasa. Smireno.
A nije da nisam bila u pravu.

Svoje ljutito izlaganje sročila sam u podužu poruku, zato da ne bih zaboravila sve što želim reći i sve što ga ide.
Završila sam jednom jedinom rečenicom, bez podizanja glasa, kad se vratio s posla. Onako, u četiri oka, s tim da me on nije gledao. Ali me itekako čuo.
I, kad sam izgovorila sve što sam imala za reći, prošla me ljutnja. On se, međutim, držao malko uvrijeđeno, zatvorio se u svoju sobu, pa i prespavao u njoj.
A ja .... nastavila sam sutradan sasvim normalnu komunikaciju kao da se ništa nije dogodilo.
I to mi se sviđa. To olakšavanje duše i instantno primirje.
Sva sreća pa ni on nema običaj ljutiti se dugo.
U znak primirja i želje da mi kaže da sam u pravu, ujutro, raširio je ruke i skupio ih oko mene u jedan krasan zagrljaj.
Obožavam biti u njegovom zagrljaju, pogotovo kad u stisku osjetim pomicanje u njegovim preponama.
Jednu sam ruku pažljivo uvukla u bokserice i obuhvatila ga prstima, a drugom sam ga stisnula za tu malu, prekrasnu guzu.
Tako zapetljanog, odgurnem ga do ruba kreveta svučem mu bokse i natjeram ga da sjedne.
Zapravo, gurnula sam ga na leđa i zakoračila preko njega.
Drži mi grudi rukama i naizmjenično ih ljubi.
A ja .... eh ... ja već sjedim tamo gdje trebam i lagano pomičem kukovima ...
Nije li pomirbeni seks najbolji od svega na svijetu?

Milovanje pogledom

Čim sam zakoračila na kamene ploče, ugledala bezbroj malih galerija i čula glazbu koja se rasipala s nekoliko prozora na različitim lokacijama ovog malog grada, smještenog na brežuljku s kojeg je pucao prekrasan pogled, zaljubila sam se u trenutku, i bila sam sigurna da će se isto dogoditi i njemu.

Istina je da sada, u jesen, cijeli gradić odiše određenom mirnoćom. Prošlo je ljetno ludilo i tople noći. Bila sam sretna da smo uopće dočekali sunčani vikend da možemo na izlet.

Nekako je nevoljko pristao na putovanje u nepoznato. Već danima neraspoložen, zbog poznatog razloga, pristao je krenuti kad je uvidio da nemam namjeru dan provesti u kući.

Šutjeli smo gotovo cijelim putem. Kao za inat svemu, svirao je CD koji voli njegovo dijete, pa redovno zajedno pjevaju.
Ovoga puta nije pjevao, ali se rasplakao. Više ni ne moram pitati zašto su mu oči suzne. Znam.

Kako sam se nadala da će pogled u daljinu odagnati loše raspoloženje, odvela sam ga na terasu restorana, s koje puca pogled na okolne brežuljke.
Nebom su plovili krasni oblaci, sunce je izvirivalo i skrivalo se iza njih i bilo je predivno.
I nekako, dobro raspoloženje se vratilo. I osmijeh na lice ... dok na terasu nije ušetala mala obitelj s bebom u naručju.
Gledao je dijete s osmijehom, očiju punih suza ...
- Nemoj, molim te, rasplakati ćeš i mene, rekla sam.

Obrisao je oči ponuđenom maramicom i nasmijao mi se.
- Ne budi tužna. Barem ti nemoj ...

Pojeli smo pizzu, popili pivce i bacili se na istraživanje uskih kamenih uličica.

Vidjela sam da mu se jako svidjelo. Fotkali smo jedno drugo i bili uistinu veseli.

Na putu natrag, složili smo se kako je dan bio divan.
Unatoč svemu.

Mi?

- Mogli bi usvojiti jednog psa, rekao je.
- Mi?, začuđeo pitam, ali MI ne postojimo, dušo.

Pogledao me i ušutio.
Kasnije, popodne, s vrata dok je odlazio, dobacio je:

- I da znaš, MI postojimo. Vrijeme je to pokazalo.

Nisam rekla ništa, ali sam pomislila ... vrijeme je pokazalo samo količinu mog strpljenja i razumijevanja.

Iskušavam svoje granice.
Još moram puno učiti o sebi.

Čekelada

Jocker u gaćama

Sjedimo u vip sjedalima, više nego polupraznog kina. Film koji želimo pogledati prikazuje se već neko vrijeme, pa tko ga je želio pogledati, već je to učinio.
Ni sa lijeve, ni sa naše desne strane, ne sjedi nitko. Cijeli red je prazan.
Dok čekam da se reklame i najave novih filmova izvrte na velikom platnu, shvatim da je ovo prvi put, nakon više od trideset godina, da sam s muškarcem u kinu.
Podijelim s njim ovu svoju spoznaju.
- Strašno, promrmlja i primi me za ruku.
Drži je u svom krilu i ja, onako kako inače to činim doma, kao da je to sasvim normalno činiti i u javnosti, polako, pronađem put do njegovog ... no, njegovog ... uzmem ga u ruku, nježno, gotovo nevidljivim pokretima, mazim palcem i osjećam kako se ukrućuje.
U kritičnim trenucima, napinju mu se trbušni mišići i njegova ruka spušta se na moju kako bi me zaustavio.
Igrala sam se tako puna dva sata i bila skoncentrirana na film.
Koliko je on uspio biti koncentriran, ne znam, a gotovo da me nije ni briga.

Kojom brzinom smo stigli kući i poskidali odjeću sa sebe, ne sjećam se. Znam samo da su mi se u jutro, po bedrima, plavičasto ocrtavali otisci njegovih prstiju.

Inače, preporuka za "Jokera".