Baš sam si neki dan razmišljala koliko sam se promijenila.
Potvrđujem činjenicu da život sa mnom nije bio lak. Nekada.
Ali to mogu priznati samo vama i sebi.
Nekada, kad bih se naljutila, a bilo me lako naljutiti, vjerovatno zbog općeg nezadovoljstva u kojem sam živjela, znala sam se duriti danima. I šutjeti. Beskonačno dugo šutjeti i sve držati u sebi.
Zašto sam se uopće toga sjetila? Pa zato što me, neki dan, mali raspizdio, al tako žestoko raspizdio da sam mu izgovorila svašta. Bez podizanja glasa. Smireno.
A nije da nisam bila u pravu.
Svoje ljutito izlaganje sročila sam u podužu poruku, zato da ne bih zaboravila sve što želim reći i sve što ga ide.
Završila sam jednom jedinom rečenicom, bez podizanja glasa, kad se vratio s posla. Onako, u četiri oka, s tim da me on nije gledao. Ali me itekako čuo.
I, kad sam izgovorila sve što sam imala za reći, prošla me ljutnja. On se, međutim, držao malko uvrijeđeno, zatvorio se u svoju sobu, pa i prespavao u njoj.
A ja .... nastavila sam sutradan sasvim normalnu komunikaciju kao da se ništa nije dogodilo.
I to mi se sviđa. To olakšavanje duše i instantno primirje.
Sva sreća pa ni on nema običaj ljutiti se dugo.
U znak primirja i želje da mi kaže da sam u pravu, ujutro, raširio je ruke i skupio ih oko mene u jedan krasan zagrljaj.
Obožavam biti u njegovom zagrljaju, pogotovo kad u stisku osjetim pomicanje u njegovim preponama.
Jednu sam ruku pažljivo uvukla u bokserice i obuhvatila ga prstima, a drugom sam ga stisnula za tu malu, prekrasnu guzu.
Tako zapetljanog, odgurnem ga do ruba kreveta svučem mu bokse i natjeram ga da sjedne.
Zapravo, gurnula sam ga na leđa i zakoračila preko njega.
Drži mi grudi rukama i naizmjenično ih ljubi.
A ja .... eh ... ja već sjedim tamo gdje trebam i lagano pomičem kukovima ...
Nije li pomirbeni seks najbolji od svega na svijetu?
Post je objavljen 27.11.2019. u 15:33 sati.