lupam nogama i rukama u bijeli zid bolnice...

-probudite ga!!! molim vas, previše mi nedostaje.

tišina neprimjetno vrti glavom kao majka sa suzama u očima...
prošlo je toliko vremena...
-zar još nisi zaboravila ??

-ne, i nikada neću...- odgovaram otvarajući novu bocu.

nestajem sebe nazivajući ološem...

lišće urezano u asfalt moje samoće.
mrtav od alkohola
tjeraš me na drugu stranu.
držeći ti ruku,
bila sam sama.
utapala sam se u tvojoj bljuvotini osjećaja.

nestaješ s drugom,
on me sneno grli oko vrata
i priča o izgubljenoj djevojčici (to bih trebala biti ja...)
spotičem se o polumrtva tijela moje savjesti.
ne mogu pronaći poglede
ispod tvoje kose (možda jednostavno nisu tu...)

dodir rođen od boga
i posut kišom srama.
nikad neću pronać oazu sreće...



pijanim dodirom kliziš niz moj trbuh,
brišeš moj krvavi nos
i piješ moje suze.
dok me ubadaš pogledom,
tiho,
isprekidano
pričaš o svom samoubojstvu.

kažeš kako te boli kad me vidiš nesretnu,
kažeš kako bi sada rado bio mrtav.
tvoji pogledi ostavljaju opekline
po mom bijelom tijelu.
voda ti dotiče lice,
već mokro od znoja.
gledam ti oči kako se gube u dimu,
i nestaju kao i tvoji teški koraci popraćeni lavežom moje duše.

¨¨opet si pobjegao s mojim snovima¨¨

kovčezi načinjeni od mekih oblaka
gdje si?
Ja odlazim.
ili ti?
nije ti stalo?
baš nimalo?
tuga u mojim očima tiho prebrisana novim uzdasima.
moje nebo je sivo,
svijet za mene je crno-bijeli film.
sve se čini tako nestvarno.
ti si mi davao do znanja da postojim.
a sada?
pogledima gazim potisnuta obećanja,
otklanjam mogućnosti ponovnog uspona.
jednostavno se prepuštam novim svjetovima.
destruktivnijim.
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨
u daljini njegova kosa remeti mir mojih osjetila
nervozni koraci proganjaju moje snove koji te žele ukrasti od stvarnosti.
jednobojna duga izgubljena u vrisku zalazećeg sunca.
napokon osjećam slobodu.
hladnoća mi se skuplja oko stopala.









¨¨đojint se vrti u krug¨¨¨
brojim planete u Svemiru.
naga klanjam se novim autoritetima,
plazim im jezik,
pokazujem srednji prst.
ŽELIMO MIR

zar vam nije jasno??
svi vi koji ste bacili svoje snove s litice licemjerja,
ostavite nas.
pustite nas da živimo jedni druge,
pustite nas da se utapamo u vlastitim idejama,
jer nam niste sposobni ponuditi ništa bolje...
jednostavno otiđite i ostavite nas da na svoj način remetimo mir
koji smo sami stvorili.
¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨¨
/posuđujemo nade i prodajemo ljubav
za ono malo zlata
koje se pretvara u dim.../

¨¨đojint se vrti u krug¨¨
brojim,
a ti?
gdje si nestao?

ostavi mi bršljan na otečenim kapcima.
bolje je tako.
neću dopustiti da me netko drugi gleda u oči,
jer pronaći će tvoje riječi,
i tvoj odlazak...
ali sada je gotovo.
otiđi,
ostavi me,
kao oni, kao svi...

-sjećaš li se kad smo bili sretni?
-ne…






beznadno tužan pogled skriven u dimu cigareta.
Ponovno prelazimo preduge kilometre uvijek istog razgovora, čitam im zabrinutost na licima. Usne se iskrivljuju zbog dosadnih pitanja.
Čak i oni znaju da je kraj.želim viknuti da mi je žao zbog boli koju im nanosim, ali šutim.
Moj glupi ponos opet izlazi u prvi plan. okrećem glavu zbog njegova podsmijeha. Odlazim…

Osjećam lažnu sigurnost dok stišćem tuđu ruku.
Moja okrutnost je skrivena tiho ubijam.
Vidim samo crnu rupu ispred sebe. više ne tražim istinu,nije mi potrebna.

Dok ponosno koračam pod njihovim slomljenim pogledima znajući koliko bi im bilo lakše da ne postojim pokušavam ih okriviti za sve što sam napravila.

Pogled kroz objektiv fotoaparata.
Škljoc!
Uhvaćen trenutak kreposti u njenim crnim očima.
Pokušavam im opisati sliku. ne uspijevam. Prejednostavna je.

Ljubim oči,vrat,usne. poznati miris duhana na zubima,jeziku.
Dodiri gube težinu, postaju nevjerojatno mekani. Toliko poznatih lica. Ne želim ih gledati.

Samo uroniti u smrt.
Nikad ničeg nije ni bilo. Toliko sam prazna… boli!!!!!!!!!!!!

Sve njihove molbe,želje, za koje sam mislila da ću ispuniti postaju tek vlažni otpadci u moru mojih nemogućnosti.
Grube ruke koje me grle,nisu njegove. Ne prepoznajem ih. Poljubac utisnut na posljetku…

Pogledom sam uhvatila leptira u moju mrežu sreće i nepoštivanja…
Krademo se međusobno, poklanjajući si bezvrijedne poljupce, dodire…
Toliko smijeha ni za što… (glava u oblacima)
Utrošena energija…

Njegova pjesma. Razvaljeni pogled.
Pušta mi ruku. Pada dogovor za sutra. Već zamišljamo pune boce. Poljubac .
Boce se prazne. Dim …





-sjećaš li se kad smo bili sretni?
-ne…
-vidimo se sutra!

Stojim sagnuta među zidovima dosade.
Prljavi dreadlocksi padaju preko lica i nude mojim očima drugačiji sjaj.
Držim cigaretu među prstima i gubim se u daljinama.
Već mi su namirisali krv, već dolaze po moje misli.
Gaze ih, pljuju…
Uvrede su sada dobrodošle (sada kad nemam nikog da me utješi)
Proganjaju me njihovi stavovi. Smatraju me izdajicom života.
Leševi posuti ružama propasti…



Hrpa informacija koje ne želim primiti
Urezuje se ispod moje kože (modre od ugriza savjesti)
Iz dana u dan gledam promjene,
Nesvjesne i spontane.
Ulažu previše truda da bi shvatili jednostavnost postojanja.
(Toliko mnogo da se gube u samom smislu i ostaju na početku)
Traže sreću u moralu,
Mir u tišini.
Ponekad je lakše samo napustiti…
Ali ne uvijek.

Nestajem u vlastitom svijetu igrajući po egoističnim pravilima.
Bol me je istrgala na komadiće,
Sada mi krade
Dio po dio duše...

/dopustila sam da moja snaga počiva u njihovim očima,
moja ljepota u njihovim riječima/

Nosili su nevidljive pramenove moje kose,
Koračali su sporo...
Ali ipak su me sustigli...
...i natjerali da se borim za svijet u kojem će me kasnije pogubiti pogledima...

Rukama prelazim po tankom metalu ne znajući da može biti koban za moj život…
Koga briga??
Kasno je,prekasno…
Već sam osjetila udar samoće (čak i u toj gužvi)
Uvijek je prisutan…

Ostavlja vlažni trag kriminala na mojim usnama.
Ostajem u tami,
U dimu čekam njegov povratak.
Vrh nosa proparao je oblake.
Nezadovoljstvo nas je ubilo…






Razbio je moje iluzije
I poklonio mi surovu stvarnost
Pretvorenu u prazni sjaj njegovih očiju…
Napila sam se njegove paranoje
I uronila u duboko more njegovih riječi.

Kasno je,prekasno…
Osjetila sam…
Hvatam samoću,
Ubjam je...
...možda...

Proždirem oblake koji sada mirišu na kišu.
Gazim i rušim sve principe,pomičem granice...
Igram se sa svijetom.




Tvoje oči su mi se noćas u snu veselo smiješile...

Tišina između svakog retka…
U tuzi završenog dana,
Očajna,
Pogažena vlastitim postojanjem,
Brojala sam udarce
I sanjala o nekom drugom životu…
Zamotavala sam njihove otrovne riječi
U maštu
I slala ih daleko.
Daleko…
Još osjećam kiseli okus vina na jeziku.
Shvaćaš da te trebam (nije ti važno)
Odlaziš tražiti nju,
U nekim novim svjetovima…







Moj znoj na papiru punom stihova,
Rukama zaklanjam lice,
Skrivam se od mjesečine.
Potkupljujem insekte.
Tvoji prsti zapliću se
U kosu punu bršljana.
Zrak je noćas začinjen strahovima.
Pružaš mi praznu ruku,
Plačem tišinom.
Drveće je upropašteno bijelim sjajem ,
A cvijeće umire pod naletom pogleda.

Zakopali su svoj sram,
Ocijedili tugu…

Ja sam pala na dno,
I nastavila sanjati naše sne.
Kao na početku…

Ptice se gube u daljinama,
Traže neka nova neba…
Tvoji lijeni dodiri se pretvaraju u tišinu.

Kroz maglu oči ti izgledaju nekako drugačije…
Kroz snove.
Slikaš ožiljke po mom tijelu.

Cvijeće ljubomorno poginje glavu.
A ja gledam…
Posljednju kap kiše na tvom obrazu.

Koliko dugo si već tu?
Sanjala sam kako plešem, skupa s tobom…




Svaki pogled je nestao u preglasnoj pjesmi psovki.
Zavukao je svoju ruku među moje guste, zbrčkane snove,
Spalio je svoje usne na mojim žudnjama,
Počešljao moje riječi.

Prosuo je zvijezde i zaspao na postelji smrti.
Poklonio mi je ružu vječnosti.
Sebe…
Zauvijek

Ne smijem se smijati,
Ne smijem dati ostalima da vide moj smijeh.
Sanjala sam da ćeš biti uz mene dok sve bude nestajalo.
Sada mi samo on leži na koljenima,
Polumrtav od alkohola.
Smiješi mi se tiho, tako sneno.
Koliko dugo ćemo očekivati jutro?
Koliko dugo čekati kišu s nadom da neće dotaknuti moju kosu?
Jer u njoj se još uvijek skrivaju svi tvoji i moji snovi.
Imam ogromnu potrebu poljubiti ga.
Koliko još vrištanja do iznemoglosti?
Pitanja bez odgovora,zaključanih vrata??
Koliko još metalnih prepreka na putu do mira?
Mog mira?Tvog??
Mislila sam da je zajednički…
Sada ga dijeliš s nekim drugim (s onom koja ima stan ispod tebe…)




Opet me gleda…
Kako da pobjegnem iz okova nemoći u kojima si me zatekao?
Pokušavam opravdati svoju ravnodušnost.
Nudim mu još vina,samo neka zaboravi na stvarnost…
Koliko još dimova do uništenja?
Koliko dugo smo već tu?
Zašto se vrijeme šulja ovako sporo?
Buka ulaz kroz moje nosnice,
Opija me.
Traži saveznika.
Ne mogu mu ispustit glavu,
Nije još dovoljno prošlo.
Sjena postaje stvarna i tjera me na bijeg…

Koliko još suza do smrti???
-Bol neće nikada prestati,zar ne??

-Bez obzira na sve nikad mi nemoj lagati-
Pogledao me, a nevidljivo dlijeto probilo mi je srce.
Gusta,zastrašujuća tišina istjecala je iz njega poput krvi.Što si beznadnije zaljubljen, to se više hvataš u prijevare i more.
-Volim te- rekla sam. Čvrsto sam ga zagrlila i zatvorila oči.Suze su nam padale u kadu i voda je postajala sve toplija i tamnija i konačno se pretvorila u ključajuću plazmu koja je proždirala sve naše jecaje i strahove.
Od te večeri nadalje zaklela sam se da mu nikad, baš nikad neću otkriti istinu…

Čije to suze otapaju ledenu prašinu s mojih trepavica??
(bit ću jaka, izdržat ću)
Šapućem sama sebi. Strah me viknuti,probuditi ću sretne ljude,ljude bez strahova.

Sama.
Kazalište bez publike,
A glumci su još uvijek na pozornici (vjerojatno zbog pljeska koji se još uvijek čuje…)
Kradu dio po dio scene.

Moje cipele ostaju bez vezica (jer je moj duh napravio omču služeći se njima)
Spotičem se o dosadu umočenu u morbidno vesele boje…






Ruka kreće prema pramenu koji pada preko tvog lica…
Zaustavlja se (to nije tvoj pramen)
Gledam te duboko u oči, dok miluješ moje tijelo i ljubiš njene usne.
Opravdavam te,okrivljujem sebe…
Odlučila sam ostaviti te,
Iako sam znala da ću patiti…
Ali nije ti stalo, nikad nije ni bilo.

Rekla sam ti… (nisi me slušao)
I sada je gotovo.
Kome je žao??

Kome reći koliko sekundi ima godina,
Godina za sekundu…
Koliko dugo nisi tu?
Godinu ili… sekundu????

Galeb raskriljen do boli iznad zlatnih ploča sjena na površini mora.
Zrake iznemoglosti u mojim očima.





Gubila sam se u vlastitim riječima,
A željela sam biti dostojanstvena u šutnji…

Na mojim usnama
Sasušene riječi,
Nedorečene…

Pogled mržnje
Gubi se u tvom hladnom osmijehu.
Sada sam bez ičega (tako sam sretnija…)

Kukci u mojoj kosi…
U tvojoj prašina.
Dodirujem površinu mora bosim stopalima (tako je tiho…)

Stojim na cesti za pakao (ili za raj??)
Svijetlo se razlijeva po putu,
A ja…

Bez susreta sa sobom,
Stavljam ruke u džepove prvog prolaznika…