bogovi su se spajali
noćas
u nevjerojatnom vrtlogu nota.

zbacila sam ih s trona
i prisilila na
međusoban seks
mislima.

nezaobilazna tuga
krala je svaki
smješak s lica.

staklene piramide
dodira
postajale su savršene
mrlje na tlu...






/i sada njihovu ljubav
držim u svojim rukama/

stišćem je i gušim.
udarajući sve one zagrljaje i
abortirane poljupce.

trepavicama prelazim po njegovu licu,
i mučim mu poglede nečujnim
plačem...
Njegovi prsti traže žice gitare,
prebiru po zraku nečistom
od nestalih izdaha.

/toplina daha pretvara moja suicidalna pisma
u lagane bombe nad Zemljom Nemira./

Urezani tragovi suza na godinama tuge.
Miris smrti dodiruje moj um i fotografira poglede.
Neugoda u želucu
I strah od križeva pred «svecima» prošlosti.
Duboko zatočeni u okvirima
Svoga.
Koraci odštampani u rupama čekaonica
Bez izlaza i ulaza.
Začarani krugovi mašte
Lome sve pobjede, ismijavaju tradiciju.
Slijedeći anđele mira
Odlazim na drugi kraj sna.
Gazim po ogrlici koju su mi dali,
/Da bi me mogli slijediti
I voditi svojim putem…/

Zrak izdiše na početku krađe zvijezda…

Suze razvodnjene sramom
Nestaju s vodom u wc-u njegovih neznačajnih,
Slinavih poljubaca.
Obilježena je zauvijek
Ogromnom
Modrom
Mrljom na vratu.




Povlačim mi ruku i vodi me u svoj stan…
Dodaje mi…Prihvaćam…
Polagano nestajem u ogromnim količinama dima.
Dok prislanja svoju vrelu ruku na moju ledenu pokušava me uvjeriti da vidim ono što on kaže…Da sam sretna i da Ga volim…
Oči mu po mojim mirisima crtaju iluzije, prodajem ih za ono malo
Sna…

zaodjenuta sunčevim svjetlom,
nemirna u htijenju,
umirući od groznice

Promjenjena obličja carstva
Čvorci napadači
Neizmjerne zadužnice radosti

Pohotna,
Željna
Pasivna

vjenčana sam
za sumnju,
zaodjenuta velikim spomenicima
Slave

kako te to promjenilo
kako te polako otuđilo...
preklinje te za milost.



gutam toplinu cvijeća s njene haljine.
Posljednji ples.
sjede sami među travom
halapljivo pijući crveno vino.

ljubav putuje poput nečistoće u zraku,
giba se,
igra sa dimom.

/imaš tvornice čokolade u očima/

samo mi jedno oko plače...
ruka urezana ispod moje kose,
stvara trenje u rupama budućnosti.
vrelina.
zatvorena.


u ustima okus bakra.
kineski papir.
kompas na uzici.

postoji li publika za našu dramu?
sjenovita maska magije.
poput junaka sna...
oni rade za nas?

čudnovati svijet
koji čeka i promatra...
živa sam,
umirem.

zidovi vrište
poeziju, bolest i seks...
opečena sam zrakom...

/promukla nijema konfuzija gomile svjedoka/

Opet imam moć- rekao je i spustio glavu.

Noć je bila neobično tamna s tek ponekom skicom ocrtanom dimom. Uzela sam kamen želeći ga ozlijediti. Šuljajući se iza nas upijao je naše osmijehe i sušio ih na svojim prsima.
Ona je stajala pri ogradi s nevjericom na licu priljubljena uz njegovo rame.
Spustio je svoju šaku na njenu kosu i dopustio suzi da pobjegne iz poluzatvorenog oka. Dopustio joj je da klizne niz nos i izgubi se među riđim pramenovima na njenoj glavi.

Ruke su mu bile crvene od krvi, ispod sata na desnoj ruci sam primijetila kratke, nateknute zareze nastale povlačenjem nečeg po koži.

Oko prstiju bila mu je omotana kosa, poput prstenja smrti (oko njenog kažiprsta također…)
Zvala ga je imenom i mislima bježala po grmlju u kojem je donedavno stajao misleći da nije tu.

Crna kosa koja je padala do pola leđa postajala je na trenutke sjajna, blještava poput Sunca. Ispod prljavih naočala, oči su mu bile pune boli, preklinjale su nas da pokušamo shvatiti njegov preobražaj. Neobični pogled prelijevao se pod našim nogama, stvarajući neugodno trenje u zatvorenim kavezima ljepote.



Imam moć-ponovio je i ostao sjediti zagrljen neobičnom snagom.
A ona pokušavajući mu pomoći riječima nestajala je s njim u dalekim, neostvarivim bajkama sadašnjosti.

Nije smiješno… -rekao je tami i natjerao me u bijeg pred nadolazećom srećom.








¨¨pulsirajuće srce¨¨
¨¨u mojoj utrobi¨¨
¨¨kako riječima načiniti¨¨
¨¨dušu nepostojećeg čovjeka¨¨
¨¨šaljem otrovne¨¨
¨¨poljupce¨¨
¨¨kroz svoje vene¨¨
¨¨ubrizgavajući crveni eliksir smrti¨¨

ispod nokata,
savijenih od boli...

Potiskuju strahove
naše vjere.
Skrivaju demone
njihove savjesti.

I bog pada na
raskvašena koljena
pred nepostojećom veličinom
Tvojih riječi.

Pronalazim osmijeh
u oštrici noža.
Spajam tvoje poglede
u mozaik sjećanja.



¨¨glas joj se gubi u zveckanju novčića pred kamerama budućnosti¨¨


Sve te napuštene,
Čudovišne riječi,
Padaju
Sa svim
Paklom.
Labavi zidovi,zaboravljeni,
Ruše se i padaju u
Noć
Slatka tmina,
Na prolivenim odmorištima uz cestu
Dolje, u vatru,
Tišina
Krik

Ponoć
kriminalni metabolizam šume krivnje

Ukloni me iz ovog hodnika zrcala
Ovog prljavog stakla

Jesi li on?
Izgledaš li tako?
Kako možeš biti kad
nitko nikad nije mogao?




/-svatko ima vlastitu magiju, šapćeš mi na uho,uz-sretan rođendan.../


Nema smrti...
Neki požari
Tragaju za
Suhim
Tihim
Poljupcem na rastanku...

Dokaži dahom
nježno
dok vičem
Ponoć!

mora doći
poput sna
sperme
nezvana
iz središta
Pograničnih predjela
gdje alkohol
uvijek
teče

mora doći
nepozvana
poput zore
lagana žurba
Ne žuri
uvojak kose

Telefon
zvoni
Mi izazivamo zoru.


/ostavio si svoje Ništa
da se natječe sa šutnjom/



jim morrison

hodam kroz gustu hladnoću,
napuštena od bilo kakvog osjećaja.
tisuću misli mi prolazi kroz glavu,
a kiša na mom licu ostavlja tragove suza...
odakle dolaze svi ovi ljudi?
koji se nakon toga gube.
svi nestaju u istoj rupi moje samoće...

/oslobodih se noćas svih pitanja,
odbih davati odgovore/



ogrlica je spriječila doticaj informacija do mog mozga,
šminka je sakrila moju žudnju...
grizla sam usne,
pokušavajući biti žena.
dopustila sam joj da ih oboji
u svoje boje...
svoj posao je dobro obavila.
htjeli su se smijati mojim smiješkom
i pili su moje riječi kao
novootkriveni eliksir života.
htjela sam im reći kako je sve laž,
ali nisu mi dopuštali da ih povedem malo dalje.

dubina je ostala netaknuta.
prstima su dirali površinu mojih želja
ne želeći
zaroniti u mene samu.
kosti su pucale pod naletom vjetra
čineći novi hram ljubavi.
poljupcima sam sakrivala vrijeme,
a kazaljke na zidnom satu
su odlučile igrati moju igru.
polagano su ocrtavale moje pokušaje bijega.
i ironično se smijale...

nevidljivo su otišle,
nestale,
u cirkusu života.