ispod nokata,
savijenih od boli...

Potiskuju strahove
naše vjere.
Skrivaju demone
njihove savjesti.

I bog pada na
raskvašena koljena
pred nepostojećom veličinom
Tvojih riječi.

Pronalazim osmijeh
u oštrici noža.
Spajam tvoje poglede
u mozaik sjećanja.



¨¨glas joj se gubi u zveckanju novčića pred kamerama budućnosti¨¨


Sve te napuštene,
Čudovišne riječi,
Padaju
Sa svim
Paklom.
Labavi zidovi,zaboravljeni,
Ruše se i padaju u
Noć
Slatka tmina,
Na prolivenim odmorištima uz cestu
Dolje, u vatru,
Tišina
Krik