lupam nogama i rukama u bijeli zid bolnice...

-probudite ga!!! molim vas, previše mi nedostaje.

tišina neprimjetno vrti glavom kao majka sa suzama u očima...
prošlo je toliko vremena...
-zar još nisi zaboravila ??

-ne, i nikada neću...- odgovaram otvarajući novu bocu.

nestajem sebe nazivajući ološem...