Tišina između svakog retka…
U tuzi završenog dana,
Očajna,
Pogažena vlastitim postojanjem,
Brojala sam udarce
I sanjala o nekom drugom životu…
Zamotavala sam njihove otrovne riječi
U maštu
I slala ih daleko.
Daleko…
Još osjećam kiseli okus vina na jeziku.
Shvaćaš da te trebam (nije ti važno)
Odlaziš tražiti nju,
U nekim novim svjetovima…
Moj znoj na papiru punom stihova,
Rukama zaklanjam lice,
Skrivam se od mjesečine.
Potkupljujem insekte.
Tvoji prsti zapliću se
U kosu punu bršljana.
Zrak je noćas začinjen strahovima.
Pružaš mi praznu ruku,
Plačem tišinom.
Drveće je upropašteno bijelim sjajem ,
A cvijeće umire pod naletom pogleda.
Zakopali su svoj sram,
Ocijedili tugu…
Ja sam pala na dno,
I nastavila sanjati naše sne.
Kao na početku…
Post je objavljen 10.09.2005. u 20:29 sati.