Čije to suze otapaju ledenu prašinu s mojih trepavica??
(bit ću jaka, izdržat ću)
Šapućem sama sebi. Strah me viknuti,probuditi ću sretne ljude,ljude bez strahova.

Sama.
Kazalište bez publike,
A glumci su još uvijek na pozornici (vjerojatno zbog pljeska koji se još uvijek čuje…)
Kradu dio po dio scene.

Moje cipele ostaju bez vezica (jer je moj duh napravio omču služeći se njima)
Spotičem se o dosadu umočenu u morbidno vesele boje…






Ruka kreće prema pramenu koji pada preko tvog lica…
Zaustavlja se (to nije tvoj pramen)
Gledam te duboko u oči, dok miluješ moje tijelo i ljubiš njene usne.
Opravdavam te,okrivljujem sebe…
Odlučila sam ostaviti te,
Iako sam znala da ću patiti…
Ali nije ti stalo, nikad nije ni bilo.

Rekla sam ti… (nisi me slušao)
I sada je gotovo.
Kome je žao??

Kome reći koliko sekundi ima godina,
Godina za sekundu…
Koliko dugo nisi tu?
Godinu ili… sekundu????

Galeb raskriljen do boli iznad zlatnih ploča sjena na površini mora.
Zrake iznemoglosti u mojim očima.





Gubila sam se u vlastitim riječima,
A željela sam biti dostojanstvena u šutnji…