Sklapaju se oči pod naletom tamnih misli,
Dolazi zima,
Hladna,
Sjetna

Ljubičasti podrumi ljubomore
Ocrtani na njenim tankim rukama
Postaju tek uspomene
Surove prošlosti.

Otvorene,
Krvave rane
Na usnama njenih nadanja
Postaju tek zamišljeni poljupci.

Svi poklonjeni dodiri postaju kletve,
A svaka suza …

…ostaje suza,
Duboko u njoj

Prsti umrljani bojom smrti.
Zamagljeni prozori ludosti.
Misli puštene iz podzemlja primitivnosti,
Rađaju nove ideje.
Zidovi prolaznosti
ispod mojih očiju ostavljaju tamne tragove.

Razodjevena istinom,
Nestajem u tišini tvojih vriskova.

Puštam moru da s mene spere svu prošlost,
Vjetru da izbriše sve mirise s moje kože.

Mrtav je…

Koliko dugo je živio,
A koliko dugo umirao?

Čelična ograda oko mojih misli,
Agonija nove zore…

Sada se derem na Boga,
Pljujem na Sunce (i na smrt…)

Ne želim se vraćati na mjesto prekršenih obećanja,
Razbila sam sat (mislila sam da ću tako zaustaviti vrijeme)

Bacam sretne misli,
Padaju na travu…

Mrtav je…
Sam… Zašto???????????

Škripa guma na cesti ludila
Kolona
Gužva
Razum ugušen u bojama snova
Izgažene riječi utjehe
Na dnu naših psovki
Križaljka života,
Sramim se ovolikog neznanja

Ponovna destrukcija,
Nisi mi uputio ni mali pogled,
A toliko sam ga čekala.
Sada se dogovaram za sutra,
Laž umotana u fini osmjeh briše svu ljutnju.
Licemjerje u tvojim očima…
Licemjerje ili iskrenost?
Nisam sigurna…

Ali boli me…
Slabašan osmijeh pomiješan s alkoholom pretvara se u pristojnost.
Nemoć.
Lijepe mi etiketu,
Truju me lažnom zabrinutošću.
Šišmiši u mom želucu (a trebali bi biti leptiri, zar ne?)
Rađaju za mene nove nade i darežljivo mi ih poklanjaju…
Pitam se: zašto?

Kratki rifovi i njihov svijet izgara u cigareti,
Tjera me da zapalim cvijet.
Pruža mi upaljač,
Agresivni pogled pleše po mom licu,
Ne želim ga gledati u oči
Bojim se…
Pita me : zašto?

Ne želim biti iskrena,
Povrijedit ću ga.
Bacam upaljač.
Smije mi se.
Nije zao, samo nesiguran,
Kao i ja.
Znam da me gleda na drukčiji način,
Osjećam to…
Previše šećera u mojoj krvi
Dolazi do hiperaktivnosti.
Tražim ga.
Nema ga.
I to me izluđuje


Zašto me gleda tako dugo i sneno?
Ona ga voli, a ne ja… ne mogu voljeti više.
Otrovan jezik,
Gubim granicu sna,
Dolazi prekasno…
Sve opet miriše na destrukciju.
Um mi je noćas preslobodan,
Izgubila se želja u nastranim mislima.
Suze su se sakrile u dimu,
A žudnja se ugasila u hladnoj čaši piva.

Berem granu masline,
Stavljam je među blijede usne
Želim mir
Toliko napetosti oko mene
Ljubomore.
A svi smo isti.
Slični.
Tako mi nedostaje…

Gleda me drukčije.
Osjećam to…

Tragovi guma na cesti užasa,
Krhko tijelo na dnu rijeke zaborava,
Nestaje .
Mokri otisci krvi na mojim grudima
Lažeš da si bio tu…

Tražim novo vrijeme.
Nove zbrčkane misli u rečenici nadanja.

Otvaram oči,
Soba mi postaje mračno utočište.
Već dosta dugo nisam vidjela Sunce (ne znam koliko je sati)
Sve je relativno (u mom svijetu)

Zaudaraš na oholost.
Žao mi je.
Prebrzo si nestao.
Sada slikam svoje snove na srebrenom platnu budućnosti.

Magla oblizuje prozor moje sobe.
Netko kuca na vrata prošlosti.
Ključ je skriven u svjetlosti, na sponi stvarnosti i sna.

Nikad ga neće pronaći,
Moja krepost zasada je sigurna.

Lokva kiše je moje jedino ogledalo.
Izobličeno lice me ne zabrinjava…
Postajem samo sjena…
I ništa više.

Čokoladne usne…

Sama i tužna,
Utopljena u tuđim snovima…

Trčala sam kroz tvoje snove.
Nisam našla naša imena u budućnosti.
Krhotine tvojih riječi na dnu zaborava,
Ostavila sam mokri trag pljuvačke na tvojim obećanjima.

U tvojim očima nestajali su moji pogledi.
Postavljaju toliko besmislenih pitanja(zar misle da ću im odgovoriti???)
Pokušavam sa sebe sastrugati debele naslage tvojih dodira,
Besmislenih poljubaca.

Zatočio si moj vrisak pun boli u
Malu staklenku užasa…
Držat ćeš je kao trofej u svojoj sobi (poznam te)
Želio si misliti da želim sve ono što mi ti pružaš

No čak i za tebe bi to bilo previše.

Sada se samo pitam gdje je nestala sva ona ljubav,
Ona želja,
Potreba
Navika…

Više ne razlikuješ leptire i gusjenice…
Odrastao si (rekao si da je Petar Pan bezveze)
Napustio si me.
Više ne maštaš.
Nemaš snove.

A sjećaš se kada smo zajedno tražili paučine i oslobađali muhe??
Ne…
Znala sam.

Nisam našla naša imena u budućnosti…

Hladna igla u tankoj koži,
Osjećam strujanje lijekova u venama.

Ošamućenost.
Gledam kroz bijeli prozor
Pružam ruke k svijetlosti.
Sunce se bahato smije
Mojim pokušajima da budem sretna.

Donose mi osmijehe ali ih ne poklanjaju
Poljupce škrto čuvaju
Bolesni od predrasuda
I ludi od gluposti.

Gledam Sunce
I dalje se smije.

Čekam kišu.
Tužnu
Samu
Tihu

Ona mi se neće smijati.
Plakat će sa mnom...








hello... evo vratila sam se... jedva sam čekala.tako sam sretna što vas opet mogu čitat.pusa.

mirišem kišu.
pogled na crveno nebo skreće pozornost s mojih modro-plavih ruka i usana.
drhtim.
noć je hladna.
stojim naslonjena preko bolničkog prozora.
u pluća uvlačim dugo željeni dim cigarete,
osjećam kako struji do dna moga bića i ponovo se vraća...
izlazi kroz usta i nos.
sviježi zrak mi godi, duboko dišem.
kiša počinje padati. šušti.
gledam bolničko dvorište.
crvene pločice dobivaju ukrase.
kiša crta.i ja pokušavam nešto nacrtati pogledom.
ne ide mi. odustajem.
prelazim na oblake,tražim oblike.
ne mogu. nebo je previše bijesno, crveno.
grmi.
ovo me podsijeća na ljeto prije nekoliko godina.
tada sam bila sretna.
strah me.drveće je nekako tamno.
zlokobno.
ništa se ne čuje. samo kiša.
ne prolaze čak ni automobili.
tužno je.tiho.
cigareta dogorjeva. gasim je.
mirišem još jednom prije nego zatvorim prozor.
sviđa mi se. ljetni miris.

vraćam se u krevet.
mirišem na duhan i na kišu.
tiho je.tužno.zlokobno.

evo da se javim na kratko jer slijedećih dana neću moći...
bolje se osjećam i čitam vas.
cmoooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooooook!





Biti u potpunosti izgubljena
među glasnim mislima...

Odlagao si soje odgovore
tišinom
na moj um...

Mekano ih polagao na teške kapke
hladnih pogleda.

Sunce crta nedefinirane oblike
po mojim zjenicama.

Zauvijek izgubljena
u beskraju suza.

Njegova isprekidana granica Sna...

u ružičastoj pidžami poput djeteta.

blijedog tena, neoprane kose,izrazito plavih očiju.

stoji ispred zrcala s cigaretom među prstima.

šalje poljupce drhtavom rukom,
smiješi se ,onako krhko, s prijezirom u očima,
otrovom na usnama.

gleda modre otiske na tankim rukama.
gleda u nebo...






ej, možda slijedećih desetak dana neće biti postova jer ću možda morati u bolnicu na neko vrijeme...
držite mi palčeve da se izvučem.
tako sam slaba.
pusa

Ponovo je počeo uzimati droge, izazivati vraga. Ja sam utonula u svijet mora. Opet i iznova bih gledala kako ga privodi policija, gledala kako koristi krv koja mu se cijedi iz zgloba ruke da napiše svoj epitaf na bijelom platnu,osjećala zemljotres,gledala kako se nebo urušava…
Nisam to više mogla trpjeti.
Jedne večeri kad je bacio špricu,otpustio gumenu cijev na ruci i legao na pločice u kupaonici uzela sam pojas,otišla do njega i zavezala mu ruke…
-što god mi napravila…nikad te neću kriviti. Volim te, čuješ li me? Volim te.-mrmljao je. Potom mu je glava pala na stranu i izgubio je svijest.

Potonula sam na pod, spustila glavu među ruke , a suze su mi se provlačile kroz pukotine prstiju i klizile poput sreće koja se jednostavno dogodi ljudima i koju se ne može tražiti s prethodnom navikom.
Gledajući ovog dječaka bez svijesti, moju ljubav slomljena srca u toj ledenoj kupaonici, jedino što sam mogla napraviti bilo je plakati dok mi se grlo ne stegne.
Tko je kriv za to? Htjela sam pronaći nekoga koga bih mogla kriviti za sve kako bih imala nekoga koga bih mogla mrziti i na koga bih mogla usmjeriti svoj gnjev.



…moje vruće,vruće usne su ostavile otisak na njegovu hladnom, hladnom tijelu koje je isijavalo bijelo. Znala sam…
kroz staklo njegove sobe gledala sam u tijelo moje ljubavi koje je visilo,tako beživotno. Gledala sam dugo.
Suze su mi preplavile lice i grizla sam vrhove prstiju. Povikala sam : - budalo jedna!-
Nije reagirao. Bio je mrtav,a bila sam i ja.

NIKAD NEĆE UPOZNATI UŽAS KOJI SE NALAZI DUBOKO U NJENOM SRCU, NITI ŽUDNJU KOJU NI SMRT NE MOŽE SAVLADATI. NJEZIN ŽIVOT ĆE ZAUVIJEK BITI PIŠTOLJ ŽUDNJE, SPREMAN OPALITI I UBITI SVAKOG TRENA…


Posljednji tren
Vidjela sam tvoje lice
Povrh tame
Povrh boli
Povrh daha koji si ispustio na staklu
U srcu noći… sanjajući tugu
Moja usta zapečaćena su
Više ne mogu reći zbogom

evo sada kada nema nikog jer je izolirana( mora biti ), osjeća vlastiti zadah, valja se po krevetu i umire od boli zbog nedostatka onoga što vama ne treba, ali njoj svakako treba,
odlučila je ispričati vam svoju priču:

bila je dobra,prosječna i nikada nije odskakala od ostalih.
voljela je sve što su voljele njene prijateljice, gledala je dečke, slušala glazbu.
počela je izlaziti. njeno društvo su nazivali alternativcima(duga kosa,previše šarenila, alkohol, marihuana...LSD, kokain,heroin!!!!!)
ispočetka je bila sretna, smijala se i plakala... došla je u novu školu.
otac je otišao, a majka je nastavila uzdržavati nju i njenu mlađu sestru. u njoj su se rađale frustracije. popustila je, upoznala starije društvo...zaljubila se.
marihuana se pušila svaki dan-prije nastave,poslije nastave, za vrijeme nastave.
vikendom par crta speeda,flasha...kokaina kasnije. HEROIN!!!!!!!
tražila je pomoć,pisala nepostojećem prijatelju...
neuspiješno...odustala je

mnogo kasnije, dok je u javnom wc-u zatezala ruku,pogađajući venu, u njegovom zagrljaju, letjela sve brže i brže...vrištala je: visoko,visoko...
odteturali su u obližnji park, upijali svaki dodir,jeli svaki poljubac, spajali se u bezgraničnom nepostojećem prostoru njihove ljubavi.

nakon toga je nestao...pronašli su ga tamo gdje je tako rijetko svraćao a ipak se osjećao najsigurnije.kad je ugledala njegove prazne oči i mislila da je to kraj za nju...za svih.
ali bio je početak.

nakon toga potržila je pomoć,bilo je toliko ljudi koji su je voljeli,a koje je povrijedila.

za nju gubitak je bio prebolan,nije znala kako naprijed...svi su nekako nestali.
sav smijeh,planovi za budućnost,sjaj u očima nestao je skupa s njim. i rodio se ponovo u njenim pjesmama.

ponovo se zaljubila...ostala povrijeđena.možda nije smjela...
možda jednostavno zauvijek pripada njemu...

sjeća se njegovih riječi: FIZIČKA BOL NE POSTOJI, A PSIHIČKA JE HRABROST...
hrabrost,hrabrost,hrabrost...odzvanja u njenim ušima dok osjeća njegov pogled na potiljku...

ZAUVIJEK SKUPA U PJESMAMA...

vrištala sam njegovo ime za kolima hitne pomoći, upala sam u lokvu i proklela svaki dan na ovom planetu.

moja tišina je rađala nevjerojatno duge stihove.
gledala sam svoj odraz u njegovim očima.
ili samo sjenu?

bilo je tako radostan zbog malih stvari,a vidio me da umirem... čvrsto mi je držao ruku dok sam svoje snove poklanjala svakom njegovom dodiru.
bol je razdirala svaku moju novu riječ, činila me tišom.
utapala sam se u neznanju života prije nego što sam ga srela.

sram me sinoć svladao zbog želje za samoubojstvom.
umor je s mojih očiju pio razum,poklanjajući im modru zoru začetu u beskraju nepreglednih strahova.
mojih strahova?
zvukovi pretjerano brzo pomaknuti izgubili su mekoću.

dotaknula sam ga trepavicama svojih nadanja s neobično velikim očekivanjima.
nije ih ispunio, jednostavno je otišao.
ostavio me.
samu.( s uspomenama)

ruka koja se noćas spretno ovijala oko moga struka bila je gruba.glas bahat,a riječi
nerazumljive.

kapljice kiše su plesale po mom tijelu,
davajuć mu tajanstvenost.
nastanile su se na mojoj osjeći.
kasnije su nestale.

sjedale smo u kupaoni.
njen dodir je bio topal.
ostale smo zatočene u prorezima na zidovima,
suze su nestale skupa s vodom,
a očajni pogledi među molekulama skupog parfema njene bake.

kopale smo po nakitu, ležale na ogromnim krevetima.
tražile smo sreću...

kada sam napokon ustala s hladnog tla prebijele prostorije,
naišla sam na zamrznuto staklo
i šminkom sasvim smireno,bez žurbe- nanjela osmijeh...





gorak okus pilule u grlu

krvavi upitnici na poslijetku svake rečenice.
ne shvaćam.
drhtava ruka,
ranjeni osmijesi,
nepostojeće suze.

Ostavljam u pijesku
poslijednje riječi.
sumornih očiju tražim...
...nešto živo

pogled u daljinu.

svaku novu riječ zatamnio je onaj lažni smijeh...







evo javljam vam se možda zadnji put... mislim da ću otići... ne da mi se više živjeti.
stvara se gigantski krug i svaki dan gledam nova lica. više ne prepoznajem ništa...
osim stare potrage za novim stvarima od koje smo odustali pokušavajući biti potpunije osobe...
žao mi je... pridružit ću mu se...baš kao u onoj prvoj priči,nikad me nije ostavio,nemogu se više samo sjećati,moram ga ponovo dotaknuti...

oprostite zbog mojih depresivnih misli i riječi...
volim vas



doviđenja, dragi, doviđenja...

Sjedale su njih tri… blistale na mjesečini iako im je tuga isprala sjaj iz očiju, iz hoda otela ženstvenost. Smijale su se još uvijek. Nisu se mogle sjetiti prvog planeta u sunčevom sustavu. S hladnim pićima u rukama ponovo su vidjele svijetlost.
A onda…
Došao je on. Pijane oči su mu plesale po njihovim tijelima. Ubijale svaki osmijeh na njihovim licima. Pretvarale sreću u očaj. Nadvio se kao tamna sjena nad njeno djetinjstvo, ponovo, kao nekad, zaudarajući na alkohol natjerao suze da smoče njeno lice.
Tiho je drhtala: - Tata, nemoj i ovo uništit… molim te…
Nije se obazirao. Svi su gledali u tri očajna lica…
Digla se i pobjegla…
Došla je do njihove kuće. pitala se zašto nisu sretni kao ostale obitelji u njihovom susjedstvu.

Nestala je… ruka koja ju je tako snažno grlila i voljela dok je bila sasvim mala djevojčica sada je postala prijetnja.
Legla je na svoj krevet i čekala majku da se vrati doma.
Kada se činilo da će zaspati došao je netko i sasvim tiho rekao : - Volim te…Dodirnuo je po kosi. Otvorila je oči i ugledala tamu koja se obavila oko njenih strahova i ubila njene nade. Samo praznina… Bilo je tako tiho.

Pitala se gdje je njena obitelj!

Probudila se sama.
Bez smješka na usnama…

baš sam tužna što nema komentara..........................................

...prašina se spuštala na moje
orošene
prozore taštine...

mislila sam da nisam sama...
ali, čujem samo kišu.
kap po kap

hladne lokve mojih suza,
otapaju vječnost,
skrivaju zaborav...

...i postaju kapljice pod tvojim
davno nestalim koracima...

ruke me guše...
osvrćem se u samoći

Oprosti!!!!!!!!

čujem samo kišu,
kap po kap.
a mislila sam da nisam sama.

otvaram prozorsko staklo...
sama...s kišom...