vrištala sam njegovo ime za kolima hitne pomoći, upala sam u lokvu i proklela svaki dan na ovom planetu.
moja tišina je rađala nevjerojatno duge stihove.
gledala sam svoj odraz u njegovim očima.
ili samo sjenu?
bilo je tako radostan zbog malih stvari,a vidio me da umirem... čvrsto mi je držao ruku dok sam svoje snove poklanjala svakom njegovom dodiru.
bol je razdirala svaku moju novu riječ, činila me tišom.
utapala sam se u neznanju života prije nego što sam ga srela.
sram me sinoć svladao zbog želje za samoubojstvom.
umor je s mojih očiju pio razum,poklanjajući im modru zoru začetu u beskraju nepreglednih strahova.
mojih strahova?
zvukovi pretjerano brzo pomaknuti izgubili su mekoću.
dotaknula sam ga trepavicama svojih nadanja s neobično velikim očekivanjima.
nije ih ispunio, jednostavno je otišao.
ostavio me.
samu.( s uspomenama)
ruka koja se noćas spretno ovijala oko moga struka bila je gruba.glas bahat,a riječi
nerazumljive.
Post je objavljen 12.08.2005. u 20:18 sati.