kapljice kiše su plesale po mom tijelu,
davajuć mu tajanstvenost.
nastanile su se na mojoj osjeći.
kasnije su nestale.

sjedale smo u kupaoni.
njen dodir je bio topal.
ostale smo zatočene u prorezima na zidovima,
suze su nestale skupa s vodom,
a očajni pogledi među molekulama skupog parfema njene bake.

kopale smo po nakitu, ležale na ogromnim krevetima.
tražile smo sreću...

kada sam napokon ustala s hladnog tla prebijele prostorije,
naišla sam na zamrznuto staklo
i šminkom sasvim smireno,bez žurbe- nanjela osmijeh...





gorak okus pilule u grlu

krvavi upitnici na poslijetku svake rečenice.
ne shvaćam.
drhtava ruka,
ranjeni osmijesi,
nepostojeće suze.

Ostavljam u pijesku
poslijednje riječi.
sumornih očiju tražim...
...nešto živo

pogled u daljinu.

svaku novu riječ zatamnio je onaj lažni smijeh...







evo javljam vam se možda zadnji put... mislim da ću otići... ne da mi se više živjeti.
stvara se gigantski krug i svaki dan gledam nova lica. više ne prepoznajem ništa...
osim stare potrage za novim stvarima od koje smo odustali pokušavajući biti potpunije osobe...
žao mi je... pridružit ću mu se...baš kao u onoj prvoj priči,nikad me nije ostavio,nemogu se više samo sjećati,moram ga ponovo dotaknuti...

oprostite zbog mojih depresivnih misli i riječi...
volim vas



doviđenja, dragi, doviđenja...