Sjedale su njih tri… blistale na mjesečini iako im je tuga isprala sjaj iz očiju, iz hoda otela ženstvenost. Smijale su se još uvijek. Nisu se mogle sjetiti prvog planeta u sunčevom sustavu. S hladnim pićima u rukama ponovo su vidjele svijetlost.
A onda…
Došao je on. Pijane oči su mu plesale po njihovim tijelima. Ubijale svaki osmijeh na njihovim licima. Pretvarale sreću u očaj. Nadvio se kao tamna sjena nad njeno djetinjstvo, ponovo, kao nekad, zaudarajući na alkohol natjerao suze da smoče njeno lice.
Tiho je drhtala: - Tata, nemoj i ovo uništit… molim te…
Nije se obazirao. Svi su gledali u tri očajna lica…
Digla se i pobjegla…
Došla je do njihove kuće. pitala se zašto nisu sretni kao ostale obitelji u njihovom susjedstvu.

Nestala je… ruka koja ju je tako snažno grlila i voljela dok je bila sasvim mala djevojčica sada je postala prijetnja.
Legla je na svoj krevet i čekala majku da se vrati doma.
Kada se činilo da će zaspati došao je netko i sasvim tiho rekao : - Volim te…Dodirnuo je po kosi. Otvorila je oči i ugledala tamu koja se obavila oko njenih strahova i ubila njene nade. Samo praznina… Bilo je tako tiho.

Pitala se gdje je njena obitelj!

Probudila se sama.
Bez smješka na usnama…