Naša željeznička stajališta
|
Ponekad kad iz vlaka vidim neko naše željezničko stajalište obuzmu me razni osjećaji. Miješaju se u meni tuga i ljutnja. Prve asocijacije su mi da nam stajališta ( naravno ne sva, ali jako veliki broj) izgledaju kao da su prošla ratna djelovanja. Nisu, ali tako izgledaju. Često su uz njih neki željeznički objekti napušteni, polurazrušeni, devastirani i prepuni smeća i otpada. Ostaci nekadašnjeg službenih prostorija gdje su bili odjavničari ili čuvari ŽCP- a koji su istovremeno i prodavali karte, a i vodili brigu o tim zgradama i okolišu. Poneka od tih stajališta su nekad bila i kolodvori koji su poslije ukinuti. Tako te ruševne zgrade stoje kao nijemi svjedoci nekadašnjih ljepših vremena za željeznicu. Dolaskom automatizacije ili zbog drugih razloga polako su nestajala ta radna mjesta koja su ostala nezaposjednuta a stajališta prepuštena propadanju i devastaciji jer je kod nas poznato pravilo da čim neko službeno mjesto postane nezaposjednuto, ubrzo postaje meta za divljanje, razbijanje i demoliranje. Danas nam to nije nimalo lijepa slika. Naša stajališta izgledaju kao da nikome više ne trebaju. Ovdje se javlja i pitanje imamo li mi određene troškove s tim stajalištima bez obzira što su neupotrebljiva? A odgovor je da imamo jer za njih trebamo plaćati komunalne naknade, naknade za vodu, odvodnju a vjerojatno i neke druge troškove. Osim toga devastirani objekti puni smeća su i legla zaraze, u njima se nastanjuju glodavci, ose, stršljeni i zasigurno kao takva predstavljaju opasnost za ljude. Vjerojatno plaćamo kazne i ako naiđe sanitarni inspektor. Bilo bi nam jednostavnije i jeftinije da se svi takvi objekti potpuno sruše. Željeznička stajališta u većini slučajeva sada su potpuno osamljena izolirana mjesta na kojima se neugodno osjećate jer imate osjećaj kao da ste odbačeni, nalazite se negdje zaboravljeni od svih i jedva čekate da uđete u vlak i pobjegnete s tog mjesta. Kvaliteta usluge koju pružamo našim krajnjim korisnicima- putnicima najblaže rečeno nije dobra. Željeznička stajališta jako su loše opremljena. Poneka stajališta nemaju ništa drugo osim perona (odnosno uređenih površina*) i valjda ploče s nazivom stajališta. A i peroni odnosno uređene površine ponegdje su prekratki. U pravilu su to duljine oko 75-100 metara, što je dovoljno za motorne garniture i klasične kompozicije do 4 vagona ali preko toga postaje problem, jer neki putnici će morati iskakati na tlo gdje perona nema. Na stajalištima nema razglasa, nema oglasnih ploča, nema nadstrešnica, a nema ni rasvjete tako da je po noći ulazak i izlazak putnika osvjetljen jedino svjetlom iz vagona, što je vrlo riskantno i povećana je mogućnost ozljeda putnika i mogućih smrtnih stradanja pod vlakom. Na neosvijetljenim stajalištima dolazi i do češćih krađa pa i uništavanja parkiranih automobila, a sigurno je i povećan je rizik od drugih kriminalnih radnji. Nema pitke vode, nema toaleta. Samo peron, pruga i ploča sa nazivom stajališta. Nema nikakvih informacija o voznom redu. Za invalide ući u vlak na stajalištu je gotovo nemoguća misija. Ponegdje nema niti prilaznih cesta. U posljednje vrijeme prilikom obnove pruga obnavljaju se i stajališta ali to ide jako sporo. Teško je sad brzo nadoknaditi propadanje koje traje više desetljeća. Ako načas zaboravimo na opće stanje neuređenosti stajališta i posvetimo se recimo samo aspektu informiranja o redovitosti i urednosti željezničkog prometa i o voznom redu što pružamo putnicima? Koje informacije može naš putnik dobiti na stajalištu? Na samom stajalištu u pravilu gotovo nikakve. Može jedino preko interneta na mobilnim telefonima. Ako zna za stranicu HŽ putničkog prijevoza sa voznim redom ili stranicu gdje se može pratiti kretanje vlaka. Ali nema svatko internet i ne zna se svatko služiti njime. Preostaje da se snađu na svoj način. Možda u razgovoru s ostalim putnicima koji čekaju vlak, ako ih ima. Ili ako je u blizini neka kuća pa da pitaju stanare kad izađu van kositi travu ili nahraniti kokoši. Ili ako je u nadređenom kolodvoru prepisao vozni red ili ima knjižicu voznog reda. Ali o zakašnjenju nema informacija, osim na internetu. Može zvati na telefon za informacije koji se plaća i koji većinom svi izbjegavaju nazvati. A obveza HŽI je davati informacije o kašnjenju jer je to već domena regulacije prometa. I tako su putnici prepušteni sami sebi, moraju biti oboružani strpljenjem i čekati jer im ništa drugo ne preostaje. Ali polako nas zakoni sustižu i ako želimo dovesti željeznički sustav u optimalno stanje i izbjeći velike kazne koje ćemo i mi i željeznički prijevoznici morati plaćati za naše propuste, morati ćemo se potruditi dovesti naša stajališta na kako-tako prihvatljivu razinu. Pa za početak barem što se tiče informacija, pretpostavljam da bi to najmanje koštalo. Jer već dugo godina je na snazi Zakon o regulaciji tržišta željezničkih usluga i zaštiti prava putnika u željezničkom prijevozu koji propisuje kazne za upravitelje infrastrukture i željezničke prijevoznike. Pa tako npr. kazna je od 20 000 do 200 000 kn ako o slučaju kašnjenja upravitelj infrastrukture ili željeznički prijevoznik ne informira putnike o situaciji i o procijenjenom vremenu odlaska/dolaska čim su te informacije na raspolaganju- kako se to čini na ovakvim stajalištima koja nemaju ništa? Isto tako postoji i kazna ako željeznički prijevoznik ili upravitelj željezničke infrastrukture u slučaju nemogućnosti nastavka pružanja željezničke usluge putnicima ne ponudi alternativne prijevozne usluge što je prije moguće? Pa kazna ako nema pristupne rampe za invalide, itd., itd. Uglavnom ako bi se striktno počeo primjenjivati ovaj zakon i naplaćivati ovakve drakonske kazne i mi i željeznički prijevoznik možemo istog trenutka staviti ključ u bravu i otići kući. Jer problema se je godinama nakupilo previše a rješavanje problema ide sporo. Može li HŽI na svojim stajalištima biti društveno odgovorna ili ćemo prvo morati plaćati kazne pa tek onda tražiti rješenja? *»Peron« je uzdignuta građevina uz kolosijek odnosno između dva susjedna kolosijeka, propisane visine iznad gornjega ruba tračnice, namijenjena za zadržavanje i izmjenu putnika (ulazak u vlak odnosno izlazak iz vlaka; »Uređena površina« je prikladno uređen prostor uz kolosijek odnosno između dva susjedna kolosijeka, namijenjen za izmjenu putnika tamo gdje nisu izgrađeni peroni. (Pravilnik o tehničkim uvjetima za sigurnost željezničkoga prometa kojima moraju udovoljavati željezničke pruge) |
