Od novog voznog reda na pruzi Dugo Selo – Novska, na dionici od Dugog Sela do kolodvora Moslavačka Gračenica brzina je smanjena na 60 km/h zbog lošeg stanja željezničke pruge i sustavnog neodržavanja kroz godine koje su protekle. Sada se npr. od Kutine do Zagreba putuje jedan i pol sat, a kad je pruga bila remontirana 1983. godine, putovalo se 45 minuta. Dakle, brzina za poludit. Sjedneš u vlak i još isti dan si u Zagrebu. No, ima to i svojih dobrih strana. Za vrijeme putovanja čovjek se stigne lijepo sabrati, razmišljati o svom životu, čitati dobru knjigu, učiti za fakultet, rješavati zadatke iz matematike, sjećati se svojih školskih dana i prvih ljubavi, sjećati se svojih propusta i grijehova u životu, smišljati kako ćeš renovirati kupaonu, i koje ćeš pločice staviti. Stigne se obaviti i dobra meditacija na tragu velikih vjerskih učitelja, a stigne se i lijepo odspavati, samo što je onda vrijeme putovanja od sat i pol ponekad i kratko, pa kad se čovjek probudi upravo zažali što se još malo ne putuje (da je barem još pola sata J ). Da je vrijeme putovanja kratko sve to ne bi stigao, nego bih i dalje bio užurban i ne bih stigao razmišljati o ničemu. Tako, neki dan dok smo prolazili kroz Moslavinu, sa vrtoglavom brzinom od 60 km/h, pomislio sam da sad još vani samo fale indijanci i kauboji na konjima, i još da nam željeznica da one stare vagone sa drvenim sjedalima, nekad popularne Baat-ove, ugođaj bi bio pravi. Kao na divljem zapadu. Kad su nam na prugama već takve jadne brzine, onda bi trebalo vratiti parnjače i stare Baat-ove, angažirati glumačku ekipu kauboja ili indijanaca, koji bi malo pljačkali vlak, malo bi sa ćorcima pucali po nama ili bi jednostavno trčkarali uz vlakove, hineći borbu te tako zabavljali nas jadničke koji smo osuđeni putovati vlakom. Možda bi tako mogli obogatiti našu turističku ponudu, koja je u kontinentalnom dijelu lijepe naše svedena na seoski turizam, isprobavanje kulena i čvaraka, i eventualno cijepanje drva i kupljenje sijena. Ovako bi imali barem indijance i kauboje koji bi nam kratili vrijeme putovanja. Kad se gleda i sa ekonomskog aspekta, sa ovim vratolomnim brzinama HŽ štedi ogromne novce na kočionim oblogama i na održavanju kočnica na vagonima i lokomotivama, jer se ovdje kočnice jednostavno ne troše. Sa ovom brzinom, kada vlak treba stati, strojovođa jednostavno isključi pogon, i vlak sam staje, ne treba uopće kočiti. Sa sigurnosnog aspekta, također su ostvareni veliki pomaci, jer se pri ovakvim brzinama, praktički nema što dogoditi. Tko zna , možda iduće godine brzina bude smanjena na 50 ili 40 km/h, pa ćemo za vrijeme putovanja moći održavati i seminare, razna predavanja, putujuće škole, glazbeni disko vlak, kreativne radionice, večeru za 5 i slično. Možda bi bilo dobro da se na takvim dugim relacijama, osiguraju i spavaći vagoni, da se čovjek lijepo može odmoriti i odspavati kako treba, a ne da bude sav zgrčen na sjedalu, pa kad se probudiš, treba ti pet minuta odleđivanja i razgibavanja da bi mogao ustati i otići iz vlaka. I konačno, mi putnici trebali bi moći iznajmiti svoj odjeljak u vagonima, i urediti ga po svom ukusu, budući da ćemo veći dio dana provoditi u vlaku, pa zašto si onda ne bi prostor gdje ćemo najviše vremena boraviti, uredili po svom vlastitom ukusu.
|
