1000 mi dabrova Lonjskog polja
|
Kako svakodnevno putujem vlakom na posao, svašta me zanima pa vidim razno razne promjene koje se događaju uz prugu. Pa tako jedan dan prelazeći preko mosta na jednom potoku spazim veliko drvo koje raste na obali potoka, na kojem je u širini oko pola metra potpuno ogoljena kora. Prvo sam pomislio da su koru ogulile srne, ili divlje svinje pa čak i divlji zec. Sjetim se onda da oni neće staro drvo tako ogoliti, oni napadaju samo mlado drveće, a najviše vole voćke. I tako, budući da volim ribolov, često idem u Lonjsko polje i na rijeku Ilovu, sjetim se dabrova, koji su mi u zadnje vrijeme često pravili društvo u ribolovu. Posebno zadnjih nekoliko godina. Od kolega ribolovaca sam znao čuti da je prije desetak godina u Lonjsko polje pušteno nekoliko pari dabrova. I ponukan time proguglam malo po internetu i saznam da su dabrovi u Hrvatskoj izumrli početkom dvadesetog stoljeća ali su ih devedesetih godina prošlog stoljeća uvozili u Hrvatsku i puštali u prirodu. Projekt na međunarodnom nivou zvao se ''Dabar u Hrvatskoj''. A prije dovođenja u Hrvatsku stručnjaci iz Njemačke i Hrvatske odabrali su najpogodnije mjesto za nastambu. Od nekoliko potencijalnih lokacija, među kojima su neke uz rijeku Česmu, Lonju i Dravu, došli su do najpogodnije. Do Žutice: šume u blizini Ivanić Grada, udaljene 40-ak km od Zagreba. Tako su 20. travnja 1996., u šumu Žutica ispuštena prva dva dabra. Mužjak i ženka. Budući da nije baš lako uhvatiti te slobodne žive jedinke, do 1998. dabrovi su se dopremali i ispuštali u Žuticu čak 9 puta. Iz Bavarske je u te tri godine dopremljeno i na područje Žutice ispušteno 47 jedinki dabrova od čega su 24 ženke. Krajem '97. dopremljeno je još 29 dabrova koji su pušteni u rukavce Drave kod Legrada. A godinu dana poslije njih još 9 u šumu Česma. Do kraja te godine broj dabrova se utrostručio, što je dokazalo da su se potpuno udomaćili u Hrvatskoj. Danas se procjenjuje, da su se namnožili do otprilike 5 do 6 tisuća jedinki, od kojih se oko pola zadržalo u Hrvatskoj, a ostali su uz tokove rijeka Save i Drave i njihovih pritoka prešli u Sloveniju, BiH, i Mađarsku, pa čak i Austriju. Nedavno sam gledao poljoprivrednu emisiju gdje se je vlasnik plantaže jabuka žalio da su mu dabrovi uništili preko 2000 komada mladih voćaka jabuke. A dabar je zaštićena životinjska vrsta i eto problema. Kad se je uvozio u Hrvatsku pretpostavljam da se je trebala raditi neka stručna analiza utjecaja na okoliš a vjerojatno i procjena rizika vezanih uz to. Čini se da tome nije pridavana prevelika pažnja tako da ga sada već ima previše i s njim imaju problema i vlasnici plantaža i Hrvatske šume jer im dabrovi ruše drveća u ovim nizinskim šumama. Šume u blizini Lonjskog polja pune su vode, malih potoka, rukavaca i to su močvarna područja na kojima se dabrovi zadržavaju. Problema imaju i Hrvatske vode, jer im dabrovi zaštopaju slivne kanale, potoke, rukavce i zakrčuju ih sa srušenim stablima i granjem. A tako eto dolazimo i do toga da bi i HŽ Infrastruktura uskoro mogla imati problema s dabrovima. Moja pruga prolazi rubnim dijelovima Lonjskog polja kroz te povodne šume gdje se dabrovi zadržavaju. Eto jedan je već primijetio da mu je ovaj potočić baš zgodno mjesto da si tu napravi svoju nastambu te je počeo rušiti ovo veliko drvo uz potok. I tu prepoznajem potencijalni problem i rizik za našu željezničku infrastrukturu. Doduše, ovo drvo nije dovoljno veliko da bi moglo pasti na prugu, ali što ako se dabar namjeri na neko drugo dovoljno veliko stablo uz prugu? Dabar tako svaki dan po malo gloda drvo i jedan dan će se drvo srušiti, samo je pitanje da li će baš pasti u potok kako to dabar planira ili će se srušiti negdje u stranu. Tako hipotetski postoji mogućnost i da padne na prugu. Ako se to dogodi za pretpostaviti je da će se pri tome oštetiti kontaktna mreža i prouzročiti zastoj u prometu a moguće i nešto teži izvanredni događaj sa većim posljedicama. Ako drvo i ne padne na prugu nego u potok, problem će nastupiti kasnije kad se zbog brane podigne nivo vode i kod većih kiša mogla bi pruga biti poplavljena. Problem sa padovima drveća na prugu na mreži HŽ Infrastrukture do sada najviše je bio zastupljen na brdskim prugama, u Gorskom kotaru i u Lici jer je tamo teško osigurati da drveće nije blizu pruge zbog takve konfiguracije terena. Ali ako se dabrovi nastave tako širiti moguće je da će se takve iste situacije početi pojavljivati i na nizinskim prugama, pogotovo onima koje prolaze kroz šume. Dabar je vrlo vrijedna životinja. On ruši drveće kad radi sebi nastambu ali i čisto iz rekreacije i valjda zbog brušenja zubi. Jednostavno, u njegovoj prirodi je da gloda stabla i ruši ih. Do sad ih je rušio u Lonjskom polju u divljini pa nikoga to nije previše smetalo. Očito se dabar približava sve više i u civilizaciju, u blizinu prometnica, pa tako i naše pruge. Kako je zaštićena vrsta ne smije se ubijati, što bi nekako trebala regulirati država. Pa jadna naša željeznica, uz sve probleme koje imamo, sustavno zanemarivanje željezničke infrastrukture od strane svih dosadašnjih vlada, loše stanje pruga koje za posljedicu ima smanjivanje brzina, smanjivanje broja putnika, smanjivanje prevezenog tereta sada nam se je suprotstavio i dabar, koji očito nema razumijevanja za našu situaciju. Prije 20-tak godina kada su se dabrovi uvozili u Hrvatsku vjerojatno se nisu prepoznavali problemi koji bi mogli nastupiti u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti. Osim pravih dabrova koje smo uvezli imamo mi u našem društvu i naše domaće ''dabrove'' koji su skloni rušenju i pravljenju brana da bi sebi izgradili nastambe. Samo što oni nisu baš previše simpatični a prave veću štetu. Ipak, u našem društvu sve više se povećava svjesnost da je potrebno baviti se upravljanjem rizicima. Na to nas tjeraju direktive Europske unije pa moramo to uklopiti u naše zakone i propise. Tako danas imamo dobre alate za prepoznavanje mogućih rizika. I u HŽ Infrastrukturi tako postoji Uputa o upravljanju rizicima ali nikako da se prepoznaju koristi identifikacije, procjene i upravljanja rizicima. Zato bi bilo dobro da se rizicima u našoj firmi počne sustavno upravljati. Jer ako se nije o tome razmišljalo prije dvadesetak godina, moramo mi razmišljati sada. Moramo pripitomiti naše dabrove. |
