Mama, volim te...
...da, htjela sam putovati.
Krenula sam na put sa jednom točkicom...put čuda, put ljubavi, put brige, straha, suza, smijeha, put koji smo svi prošli i prolazimo sa svojim majkama... Zato - mama moja - puno te volim i znam da sam daleko od tebe i da ti nedostajem, vjeruj nedostaješ i ti meni, ali evo, život nam je tako posložio "karte" da smo daleko jedna od druge... zato ti barem telefonom "ljubim sijede vlasi" i puno, puno te volim mama...Hvala ti na svemu...na svim zagrljajima, obrisanim suzama, izmjerenim temperaturama, žlicama sa onim odvratnim sirupima, kolačima, mirisima doma, sašivenim haljinicama, napravljenim lutkama, ispričanim divnim pričama...napisanim lektirama i sastavcima (a gle me sad imam svoj blog!) ... slušanju istih ljubavnih priča i jada po "enti" put ... hvala ti na našim "tajnama" pred tatom, na nošenju na leđima kad sam bila umorna, na čekanju na zebri, da me ne pogazi auto, hvala ti na bezbrižnom djetinjstvu, podršci mojoj mladosti, razumijevanju mlade žene i bezuvjetnoj ljubavi i pomoći i vratima koja su uvijek bila i jesu otvorena za mene, ma što bilo... |
Pet plus ... doslovno
Jedna crtica-bravo za tatu, druga crtica bravo za mamu, jednako - plus, jednako - trudni smo!...tu je poruku dobio u subotu na posao od mene... ...
Odgovor? "Ajoj!"... ! Jedva sam ga čekala da mi dođe doma...odmah sam ga odvukla u kupaonicu, gdje ga je plusić još "čekao" ... Noćas nisam mogla spavati, da su upitnici iznad moje glavi bile krijesnice, svjetlilo bi kao na "Dinamovom" stadionu ... Da - šesto je na putu ! ... |
Volim te... |
Proljetno čišćenje ...
Vremenom, zadužila sam se...i kod ljudi i kod banaka...
Pod tim kod ljudi, mislim na loše odvjetnike, koji su obavljali svoj posao vrlo loše, ali i naplaćivali svoj loše odrađeni posao "masno", pa ja nisam imala novaca da ih platim i odnesem svoj predmet drugdje, pa je predmet ostao kod njih, koji su i dalje radili svoj posao loše i tako u krug... S bankama ista stvar...nemaš novaca, pa uzmeš kredit...pa otplaćuješ kredit, pa jedno vrijeme stvar funkcionira, ali vrlo kratko vrijeme...pa ti fali - ono koliko je u toj jadnoj rati kredita...pa uzmeš drugi kredit, koji ti popuni tu rupu...pa još jedan, na karticu, pa još jedan - na drugu karticu i tako u krug... E, sad je došlo vrijeme čišćenja i naplate...Hvala Bogu neke stvari sjele su na svoje mjesto i došla sam konačno do SVOJIH novaca i krenula u "proljetno čišćenje" ... Prvo jedne kartice - koje olakšanje sam osjetila kad sam podmirila dug i doslovce prerezala karticu u banci pred očima službenice ...ma taj osjećaj niti jedna kartica ne može kupiti! Nadalje, nazvala sam jednog odvjetnika, pa drugog ... i rekla dajte mi obračunajte što sam dužna i idem ja - dalje od vas - s nekim drugim potražiti pravdu ... i to je osjećaj za pamćenje - osjećaj olakšanja i slobode ... tako da krenula sam - "proljetno čišćenje" se nastavlja...kad završim - bit ću taman na "pozitivnoj nuli", ali nema veze - mirno ću živjeti i mirno spavati! Da - ima još kartica i kredita, a i loših odvjetnika ... ipak imam ja krvi gdje je po genima naslijeđen bar jedan spor - onaj oko međe ... |
Male stvari...
Čitam jedan blog o "liječenju" ženskih frustracija kupovanjem, mijenjanjem frizure drastičnim rezovima, bojama itd.
Čitam i uglavnom se slažem da se kupovanjem, friziranjem i inim takvim "sredstvima" ne rješavaju problemi, ali... Neki dan požalila sam se na umor...bezvoljnost ...i među komentarima dobila prijedlog... I sjetim se...pa da! - zašto ne! ... to je nešto što već dugo nisam napravila... Prije odlaska kod frizerke (nove ) - inače bi samo obavila shopping - kupila "špeceraj" i u znoju lica svoga uletila u zadnji čas na stolac...moleći se u sebi da budem što brže gotova... E, pa jučer, ostavila sam malo prostora između nabavke "špeceraja" i frizerke i otišla u parfumeriju i kupila crveni ruž... Da, to je bio savjet, koji me podsjetio, kako sam se znala dobro osjećati, kad sam si kupila tu malu sitnicu...malo nove šminkice...i biti si "nova"... Tako da sam jučer za 50-tak kuna i ja bila malo "nova" i sretna... Zaboravi žena na sebe, kada ima djecu, dom, obitelj, obnavlja i kupaonice i kuhinje i namješta dnevne boravke, mijenja zavjese, tepihe i lustere...sve naizgled štima...ali je nezadovoljna, a ne zna što joj je i kako si pomoći... a možda je spas u tako maloj stvari... No, zato postoje onda druge žene, prijateljice koje ju malo "podsjete" da treba misliti i na sebe, kao što je mene podsjetila moja draga Nisa i eto me... Nisa draga, hvala...da ovo pričam mužu, ne bi vjerovao, pa ni neću, neka si misli ... ali, ja danas "sjajim" zbog jedne žene ... A mi ostale, pogledajmo oko sebe, možda baš kao i meni i nekoj našoj prijateljici treba tek jedna mala stvar ... jedna sitnica samo za nju...npr. jedan novi crveni ruž... |
Pjesma u "glavi" ... |
Voljela bih otputovati...
Voljela bih negdje otputovati...ali, mislim da mi se ne bi dalo pakirati stvari, pa odustajem...a i nemam kuda, a i da imam, nemam vremena...tako da...maštam...
Voljela bih otputovati - ma, samo na par sati...da na par sati uživam u neizvijesnosti i s veseljem očekujem dolazak na mjesto u koje sam se uputila. Voljela bih otputovati, jer volim taj šum - i u pozadini tiha muzika...dok automobil klizi cestom, pogotovo noću, pa slučajno taj šum i mir putovanja prekine svjetlost automobila koji nam dolazi u susret, ili sustignemo neki drugi automobil ili njih nekoliko, pa na trenutke dijelimo vrijeme i smjer kretanja...a ja nagađam, kuda idu, zašto, na koliko i stvaram svoje filmove koji me zabavljaju putem... Voljela bih otputovati, jer volim taj umor i to stajanje u gluho doba noći i kršenje pravila - ispijanje kave u to gluho doba noći...a ima još jedan razlog, podsjeća me na putovanja s mojim roditeljima, koja su se činila kao put u središte zemlje, a išli smo samo na more, ali stali smo puno puta i jeli puno puta i pretvarali putovanja u avanture... Od mnogobrojnih stajanja, eto, to jedno kratko za kavu na autoputu - ostavila sam - za uspomenu, barem to... Voljela bih otputovati jer volim istraživati nova mjesta, onako hrabro i znatiželjno, istovremeno znajući da se imam kuda vratiti... Voljela bih otputovati, otvoriti ključem, meni nikad otključana vrata, barem na jedan dan odspavati u posteljini, čiji miris mi je iznenađenje, otuširati se u nepoznatoj kupaonici i ne misliti o kapima vode koji će me sutra izluđivati kad ih budem brisala... Voljela bih otputovati...i zaspati nakon duge šetnje umorna, ne misleći kada se sutra moram probuditi... Voljela bih otputovati i biti iznenađena doručkom, ručkom i večerom...jer ne znam u kojoj trgovini su namirnice kupljene, ni kako su pripremane, niti me nije briga...glavno da mi je fino... Voljela bih otputovati ... na kratko biti daleko od tebe... pa se onda veseliti povratku kući i tvom toplom zagrljaju i tvojim riječima - nedostajala si mi... Zvučim premoreno? ... i jesam...i zato odustajem...i od maštanja...isto kao što sam i jučer od pranja kose i jutros od šminkanja... |
I ova pjesma... |
Volim te, bez puno riječi...
Ti si čovjek od velikih riječi, ali...ne izgovaraš ih često.
Ti si čovjek od malih i velikih djela, čovjek čije "volim te" pamtim dugo...čovjek koji ostavlja svaki dan barem jedan biser u moju zelenu škrinjicu...čak i u teškim danima. Jučer te slušam kako pričaš o meni i "našoj" rijeci - njemu, čovjeku-prolazniku kroz naš život ... i čujem kako mu govoriš - moja zelena kad se okupa u rijeci, tako mi dobro miriši...miriši mi kao lubenica ... Sjedam za stol...pijemo kavu...pijem kavu, jer si ti prije toga da mi olakšaš, a i znaš da mi "padnu rolete" kad s ulaza vidim - opet !?! prašnjavih 50-tak kvadrata tamno zelenog poda , usisao pod i oprao ga od prašine. A zašto je - opet !?! prašno? ... jer si i danas zidao i radio - da bi dječije sobe bile što prije gotove, a opet vidiš i sam koliko se ja svaki dan trudim da nam bude čisto po završetku radova na "gradilištu"... Umijesto ručka, za koji nisi prigovarao, ali nije ti se baš jeo grašak , kupio si ćevape, jer ih ja obožavam - i mene je na toplom dočekao jedan smotuljak...hm, grašak bu za sutra, samo si sa smješkom promrljao... Kad je na TV-u bila reklama za "bifidus" - pogledao si me - nasmijali smo se zajedno na glas - i znala sam - još jedna samo "naša tajna" ... a ima ih još ... A to je bilo samo jučer...naizgled običan dan, ali uz to i godišnjica, još jedne "samo naše tajne" ... koju smo proveli radno - kao i tada ...i volim i ja tebe dušo...bez puno riječi... |
Moja ljubav... |
Tko čeka, ipak ponekad...dočeka
Sjećate se - prije nekoliko dana imala sam, ah, nazovimo to "okršaj" sa kolegicama s posla...i završio je dobro, tj. ja dobila ispriku, a one, nadam se, jednu lekciju od života.
No, u prethodnom postu, kada sam pisala o tom "okršaju", napisala sam i da sam šefu rekla NE i da sad čekam... Posve nenadano, šef me je danas pitao, da li sam sutra tu - jer bi sutra trebala započeti moja obuka za novo radno mjesto... E, pa to je čudo, nad čudima... Naime, novo radno mjesto mi je najavio prije, recimo ... otprilike pola godine, koje uključuje i malo drugačijeg rada i obaveza, te slijedom toga i odgovornosti, ali i veću plaću...no do današnjeg dana ništa se nije mijenjalo. Mislila sam da se predomislio iz nekog razloga, ali nisam pitala, jer nisam tip, koji će se "gurati" na takav nametljiv način, bila sam strpljiva i promatrala što se događa, na neki način sretna, da se ništa ne mijenja, jer je situacija u cijeloj privredi takva, a koja se naravno osjeti i tu gdje radim, da je razlog za veselje kad se ništa ne mijenja...jer na žalost, najčešće promjena u firmama u zadnje vrijeme je - čujem - dijeljenje otkaza ili rezanje troškova... Eto, sutra od 9 počinje moja "obuka" i krećem u nove radne pobjede... Treba ponekad znati i moći reći NE i pritom ostati miran i spreman za varijantu "što bude-bude"...(hm, kako sam pametna sada kad je to iza mene - strašno ...) Toliko od mene za danas...svima vam sunčani pozdrav ostavljam. |
Mrežnica...voljela bih da i ovo znate
IZVOR: Jutarnji.hr / 03.03.2008.
Kraj najstarijeg drvenog mosta Piše: Danijel Tuškan ________________________________________ DUGA RESA - Konzervatorski odjel Ministarstva kulture u Karlovcu skinuo je preventivnu zaštitu s drvenog mosta u Belavićima, pa se konačno, nakon više od šest godina prijepora o tome treba li obnavljati stari most ili graditi novi, pristupilo kompletiranju dokumentacije za gradnju novog mosta. - Konzervatorski odjel, koji je dva puta most u Belavićima stavljao pod trogodišnju zaštitu kulturne baštine, odlučio je da se ipak krene dalje. Stručnjaci su zaključili da se postojeći most, uza sve napore, ne može popraviti. Odlučeno je da se na lokaciji postojećeg objekta gradi novi most s jednim betonskim upornim stupom i lameliranom drvenom konstrukcijom kako bi se i on uklopio u ambijent - rekao je Ivan Baršić, gradonačelnik Duge Rese. Nakon dugoočekivanog poteza konzervatora posao na uklanjanju dotrajalog i gradnji novog mosta trebao bi se odvijati punom brzinom, pa se već ovih dana očekuje izdavanje lokacijske dozvole za novu građevinu. Istodobno s aktivnostima za gradnju novog mosta, u punom je jeku priprema za postavljanje privremenog pontonskog mosta jer je stari prošlo ljeto zbog nestabilnosti zatvoren za sav promet. Potpisani su ugovori između Grada Duga Rese i Ministarstva obrane čije će inženjerijske postrojbe privremeni most postaviti bez naknade.- Procjenjujem da bi cijela priča o mostu u Belavićima trebala biti gotova do 2010. godine. Dotad bi obale Mrežnice trebao spajati novi most koji je zbog lokalne povezanosti važan za cijeli kraj - zaključio je gradonačelnik Baršić. Sagrađen 1948. i s 208 metara najduži u državi... Most u Belavićima najduži je riječni drveni most u Hrvatskoj. Gotovo stopljen s desecima mrežničkih slapova i kaskada, most sagrađen 1948. godine za potrebe lokalnog stanovništva dug je čak 208 metara. Mrežnicu premošćuje drvenom konstrukcijom sastavljenom od niza složenih greda. Čak 260 drvenih pilota, deset “rešetkastih nosača” sastavljenih od pet stupova bez kosnika, povezanih vodoravnim gredama s obje strane i drvenom ogradom čine ga jedinstvenim primjerom mostogradnje u Hrvatskoj. Uprava za zaštitu kulturne baštine ocijenila je da je most u sadašnjem stanju nestabilan te da mu i bez prometa prijeti nekontrolirano urušavanje, zbog čega je u srpnju 2007. godine zatvoren za promet pješaka i svih vozila. "Pontonac" je još tamo...drveni most isto , a "papirologija" se još odrađuje...kad "papirologija" bude "gotova" slijedi rušenje ...eto, samo to sam htjela da još znate... |
Tamo mi je dom...Kaže se da je dom tamo gdje ti je srce... Mrežnica - to je moj dom. Zahvaljujući blogerici @Nisa vas gleda i blogerici @Brunx koje su mi omogućile, svojim radom i znanjem - jer je blogerica Nisa (koju sam ja zamolila fotku Mrežnice), zamolila blogericu Brunx (jer ju Nisa još za sada nema) da mi "posudi" sliku i ona je pristala, a blogerica Nisa opet, meni, blogerskom početniku dala osnovne instrukcije kako da to napravim (da, cijela akcija ) - imate priliku vidjeti sliku - "mog dvorišta" . |
U Božjim rukama... |
Priznajem...kriva
Ne pišem o TOME, primijetili ste...Ne pišem o njemu...ne pišem o njemu i meni...
Zašto? Sramim se... Jednoj virtualnoj prijateljici sam u jednom od komentara priznala...i ... pokušala me utješiti, ali nisam bolje...ali hvala joj. Ja teško opraštam sebi. Ja lako okrivljujem sebi. Ja sam sebi i tužitelj i tuženi i odvjetnik i sudac i krvnik... Pa se mučim...danima...pa produžim kažnjavanjem sebe, dan, dva po isteku izrečene kazne...za svaki slučaj...da mi ne padne opet na pamet! Što se događalo? Na žalost, nisam se uspjela izboriti za drugi osjećaj u svojoj glavi, osim onog osjećaja da je povjerenje izgubljeno... I omotana u finu pashminu istkanu sumnjom, sjela sam kraj njega i položila ruku na njegovu...i rekla mu...da nema tog oprosti, koje bi to oprostilo - još - tako da ni ne pokušava, da me bole laži i da mu ne vjerujem...i da će me možda prestati boljeti tek onda, kada shvati - i sam od mene kada bude osjetio da to može stvarno, iskreno izgovoriti - zatraži da mu vjerujem... I zamolio je da mu vjerujem...i onda - onda sam pogriješila - umjesto da sam stavila, kako moja draga prijateljica kaže malo čarobne vode u usta - prešutila, barem, - nisam - ispalila sam - ne vjerujem ti... I povrijedila ga...i prijetio je...da će opet...i čim je to spomenuo, ja sam izgubila pamet, razum i strpljenje... i kriva sam. Što je dalje bilo? - ipak nije posegnuo za TIM... Nije ni razgovarao sa mnom... Nisam ni ja s njim...nisam mogla podnijeti još jedno "makni se od mene..." - da...pokušala sam mu reći da mi je žao i da znam što sam učinila...samo je ponavljao kao u ludilu "makni se od mene..."... Što se dalje događa? Primijetio je da mi nije dobro...jučer je bio i mama i tata... I dalje se drži podalje od TOGA... I dalje se drži podalje od mene...i makar mi je bliži danas nego je jučer bio...ali nije tu... Ali osjećaj krivnje i srama je... |
Neki novi klinci...nastavak i nadam se-kraj priče
Zadnjih dana se, što zbog vremena, što zbog godina, što zbog događaja u dugom prošlom razdoblju nisam osjećala dobro...
Dolazim na posao rano...sama sam u cijeloj zgradi skoro sat vremena do dolaska moje prve kolegice. U tih sat vremena...jučer, bilo mi je jako loše... Neću sada opisivati što mi se događa, ali prije jedno desetak godina, nakon jedne takve "epizode" odvezla me "hitna"...i nije bilo dobro...bolovanje, terapije, čuvajte se ovoga, onoga...i tak...svega i svačega, a iskreno - velikog dijela toga se ne čuvam. Ovaj put, s tim iskustvom, mojim godinama, sa znanjem pravog iskusnog borca, borila sam se sa fizičkom neugodom koju sam osjećala, tražila pogodno mjesto gdje ću past, a da se baš ne ozljedim dodatno i pokušala se izboriti za svoje - nad osjećajem panike koji je pokušao nadvladati...ipak, meni se živi - još! I posegnula sam za torbicom i tabletom koju već dugo nisam trebala i natočila čašu vode i prohodala još koji metar, dva, tri, do stolca...nakon nekog vremena - umirila sam se, opasnost je prošla. Uspjela sam - sama. I došla je prva kolegica, ja sjedim tako tamo-prikrivam svoje stanje...pozdravljamo se, pristojno - došla je i druga, sat vremena nakon ove - isto...samo pristojni pozdrav. To su one dvije iz epizode "neki novi klinci"... I dolazi vrijeme gableca ... i meni opet loše... Ovaj put - nema više tabletice, bonus je iskorišten, posežem za šećerom i vodom...barem mislim, bit će mi bolje, ali...boja lica me odaje, drhtavica u rukama i čaša koja mi ispada dok si točim vodu me izdaje... Obje, pogledavaju u mene i pitaju..."ti - nisi dobro, jel' da?" ... "ma...dobro je, proći će" odgovaram ja... "ali, žalosno je to", nastavljam, onako naoko ravnodušno..."ako i padnem u uredu - pošto ne razgovaramo, nitko neće primijetiti, kao i jutros...bilo mi je loše i skoro sam pala i razmišljala, gdje da padnem...da se ne povrijedim, pa zbrajam, do dolaska vas dvije je još dvadesetak minuta do sat, pa mjerkam i to kud da padnem, da se bar jedna spotakne o mene"..."tužno"..."a isto tako bi bilo da se vama dvijema što dogodi, ni ja ne bi primijetila da se nešto događa, jer sam zapravo, sretna što vas ne vidim, stvarno tužno, kakvi su nam to odnosi u hodniku nastali" ... mrmljam ja - skupljam staklo, uzimam novu čašu, točim vodu i odlazim u svoj ured... One, cijelo to vrijeme gledaju ukočeno, skoro pa začuđeno u mene... Nije prošlo ni pola sata, kuc,kuc, na vrata... njih dvije ... sa isprikom i suzama... "Oprosti, malo smo razmišljale i nisi zaslužila čuti ono što si čula, niti da te šef prozove...oprala si i jednu i drugu, ali svaka riječ ti stoji...i sada, nije ti dobro, a mi u ovakvim odnosima, stvarno se loše osjećamo...i svaki sljedeći dan nam je bilo sve gore, ali nisamo znale, kako se ispričati i kako ti prići...i sada si ti opet prišla nama...i grozno se osjećamo...oprosti." Naravno, oprošteno im je...i prije no što su otvorile usta, bilo je dovoljno...samo pokucati na vrata...a ono oprosti i sve ostalo, samo je ispunilo šutnju, jer, tko sam ja da im opraštam...neka oproste same sebi i daj Bože, nauče nešto... |
Za danas samo jedna pjesma... |
< | ožujak, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |