Zadnjih dana se, što zbog vremena, što zbog godina, što zbog događaja u dugom prošlom razdoblju nisam osjećala dobro...
Dolazim na posao rano...sama sam u cijeloj zgradi skoro sat vremena do dolaska moje prve kolegice.
U tih sat vremena...jučer, bilo mi je jako loše...
Neću sada opisivati što mi se događa, ali prije jedno desetak godina, nakon jedne takve "epizode" odvezla me "hitna"...i nije bilo dobro...bolovanje, terapije, čuvajte se ovoga, onoga...i tak...svega i svačega, a iskreno - velikog dijela toga se ne čuvam.
Ovaj put, s tim iskustvom, mojim godinama, sa znanjem pravog iskusnog borca, borila sam se sa fizičkom neugodom koju sam osjećala, tražila pogodno mjesto gdje ću past, a da se baš ne ozljedim dodatno i pokušala se izboriti za svoje - nad osjećajem panike koji je pokušao nadvladati...ipak, meni se živi - još!
I posegnula sam za torbicom i tabletom koju već dugo nisam trebala i natočila čašu vode i prohodala još koji metar, dva, tri, do stolca...nakon nekog vremena - umirila sam se, opasnost je prošla. Uspjela sam - sama.
I došla je prva kolegica, ja sjedim tako tamo-prikrivam svoje stanje...pozdravljamo se, pristojno - došla je i druga, sat vremena nakon ove - isto...samo pristojni pozdrav.
To su one dvije iz epizode "neki novi klinci"...
I dolazi vrijeme gableca ... i meni opet loše...
Ovaj put - nema više tabletice, bonus je iskorišten, posežem za šećerom i vodom...barem mislim, bit će mi bolje, ali...boja lica me odaje, drhtavica u rukama i čaša koja mi ispada dok si točim vodu me izdaje...
Obje, pogledavaju u mene i pitaju..."ti - nisi dobro, jel' da?" ... "ma...dobro je, proći će" odgovaram ja... "ali, žalosno je to", nastavljam, onako naoko ravnodušno..."ako i padnem u uredu - pošto ne razgovaramo, nitko neće primijetiti, kao i jutros...bilo mi je loše i skoro sam pala i razmišljala, gdje da padnem...da se ne povrijedim, pa zbrajam, do dolaska vas dvije je još dvadesetak minuta do sat, pa mjerkam i to kud da padnem, da se bar jedna spotakne o mene"..."tužno"..."a isto tako bi bilo da se vama dvijema što dogodi, ni ja ne bi primijetila da se nešto događa, jer sam zapravo, sretna što vas ne vidim, stvarno tužno, kakvi su nam to odnosi u hodniku nastali" ... mrmljam ja - skupljam staklo, uzimam novu čašu, točim vodu i odlazim u svoj ured...
One, cijelo to vrijeme gledaju ukočeno, skoro pa začuđeno u mene...
Nije prošlo ni pola sata, kuc,kuc, na vrata... njih dvije ... sa isprikom i suzama...
"Oprosti, malo smo razmišljale i nisi zaslužila čuti ono što si čula, niti da te šef prozove...oprala si i jednu i drugu, ali svaka riječ ti stoji...i sada, nije ti dobro, a mi u ovakvim odnosima, stvarno se loše osjećamo...i svaki sljedeći dan nam je bilo sve gore, ali nisamo znale, kako se ispričati i kako ti prići...i sada si ti opet prišla nama...i grozno se osjećamo...oprosti."
Naravno, oprošteno im je...i prije no što su otvorile usta, bilo je dovoljno...samo pokucati na vrata...a ono oprosti i sve ostalo, samo je ispunilo šutnju, jer, tko sam ja da im opraštam...neka oproste same sebi i daj Bože, nauče nešto...
Post je objavljen 03.03.2009. u 07:26 sati.