Moja zelena škrinjica

Dragi moj...
I dalje čini se da se držiš podalje od TOGA.
I dalje, ja sam neizmjerno sretna zbog toga. Osjećam se kao da mi je skinut kamen s leđa koji više nisam mogla nositi...kamen - pod kojim bi pala i koji bi me poklopio - a ja nestala...
Ponavljam - čini mi se ... provjeravam i dalje. I ti to znaš.
Znaš i to, da kod mene nema zamki, igri i igrica ... moje taktike su ti jasne i poznate.
To je loše i dobro... loše - jer znaš izbjegavati opasnost da te opet otkrijem, pa si možda i dalje ovisnik - a dobro, jer ja / recimo ne mogu saznati...pa me ne boli i mirna sam...
Ali duboko u sebi znaš i još nešto, a znam i ja ... da ja želim - a ne želim, mogla bi ja saznati ... imam ja još načina, istina, potrajalo bi ... ali znaš da bi na kraju saznala...kao i par puta do sada.
No, desila se promjena dušo ... kad bi ovaj put pobijedila opet ovisnost, ja bi dušo otišla - a meni se od tebe dušo ne rastaje ... i to znaš, pa možda ipak, ipak si se odlučio zauvijek riješiti svoje ovisnosti.
Zato - ljubav je pobijedila...znaš, ono kad si mi pričao, da ljubav pobjeđuje kad se neke stvari i ne istjeraju baš na čistac, nego se blagošću, ljubavlju prijeđu, ne vide ili prešute...
Ljubav je pobijedila ... neću više kopati i istraživati...neka bude ovako.
Što je kod tebe pobijedilo, ljubav ili laž... na tvoju dušu mili.
Jednom možda, reći ćeš mi ili ću saznati ... ili neću. Ne pitam...još.
Što imam od te "istine" ... ako nije ono što bi ja voljela da jest...
Ali sa povjerenjem...što ćemo s tim ljubavi?
Možda me vremenom prestane boljeti - jer iskreno nanio si mi s TIM duboku ranu i s TIM u vezi - ne vjerujem ti...ništa...ma, što ti rekao...zato ni ne pitam...
Tako da, ljubav je pobijedila, ona čista i bezuvjetna...koja je sama sebi smisao i sama sebi dovoljna, gdje nema pobjednika i pobjeđenog, nego se samo voli ... iz dana u dan.
Tužan je ipak ovo post...zapravo piše ga jako razočarana i povrijeđena žena...koja danas oplakuje jedno povjerenje...a sutra, tko zna, možda se povjerenje ipak vrati ... ili barem jedno daleko sutra ...

Moj prvi radni dan je bio prije jaako puno godina...
Moje prve kolegice bile su raznorazni "likovi", ali odredom sve starije, naravno...
I bilo je svakakvih dana, dobrih i loših, pravdi i nepravdi, ostajanja i odrađivanja...ali...uvijek sam bila mlada, mlađa, negdje na repu...
I godine su prolazile...kolegice, više nisu bile sve odredom starije, ja sam postajala starija, dolazile su mlađe kolegice, koje su bile "nekad ja"...
Moja loša iskustva stvorile su u meni jedno pravilo...dio moga jastva...zarekla sam se - nikad, ali nikad prema mlađim kolegicama neću biti bahata, trudit ću se olakšati im prve dane, naučiti ih poslu...ne bude mene nitko gledao onako u strahu, ili s mržnjom ili ispod oka...kao što sam ja gledala te moje starije kolegice.
Ali ... došlo neko novo vrijeme i neki novi klinci...a na to - iskreno nisam bila spremna, niti sam stvorila neki stav niti ugradila ga u svoje jastvo...
Što kad su mlađe kolegice bahate, arogantne, nepristojne, zahtjevaju bez osnove, pametuju bez osnove, lažu, mute iza leđa?...e, s tim se ne znam nositi, osim poluditi od nepravde i biti ljuta ...
Pred nas su stavljali zahtjeve koje smo šutke odrađivali kad smo bili mladi i mlađi...danas pred njih stavljeni zahtjevi su točke od kojih kreću pobune...godišnje smo koristili kad su se stariji izredali, pa mi mogli eventualno dobiti godišnji, ovi mladi, imaju uplaćene godišnje i moraju ići baš taj dan i to najave na prvom razgovoru za posao !?! ... mi smo ostajali duže i bili zahvalni, jer imali smo osjećaj da vrijedimo, jer da ne vrijedimo, pa ne bi nam dali tako veliki, važni "projekt", zbog kojeg se ostaje duže, ovi mladi, kad moraju ostati...zadire se u njihov privatni život !?! ...
I onda se mi - stariji - ja - starija - povučem - u svoj ured, zakopam glavu u posao da ne vidim i ne čujem ... umjesto da se dobro posvađam i kažem im što ih ide...
Pa to drsko mlado - moju šutnju shvaća kao prostor da još malo stiska, umjesto da shvate da je bolje da popuste i šute i rade...
Pa tu stariju kolegicu prozovu, jer je - šutila - nije se branila, niti bila vještica, ostala sam još uvijek vjerna svom jastvu...sebi...
I sad me boli - bolim se sama - od sebe ...
i što sam napravila? ... rekla jednoj i drugoj što sam mislila da trebam i okrenula na peti i zatvorila vrata...nisam čak ni vikala...
I rekla svom šefu - NE ... i čekam.
Što bude - bude ...

Preuzeto sa...http://www.zkz.hr/naslovna/index14.php

Liturgijski sadržaj Pepelnice kao početka korizme

Korizma, vrijeme priprave na Uskrs javlja se u rimskoj liturgiji od 4. stoljeća a započinjala je Prvom nedjeljom korizme. Od 6. stoljeća njezin se početak pomiče na srijedu koja prethodi toj nedjelji. Toga dana su pokornici, a uskoro i ostali vjernici, primali pepeo kao znak ulaska u korizmenu pripravu za slavlje Uskrsa, najvećeg kršćanskog blagdana.

U članku Zvonka Pažina, kojeg sam uzeo kao literaturu za ovaj tekst, analizira se povijesni razvoj korizme i Pepelnice, a osnovni sadržaji: milostinja, molitva i post promatraju se u svjetlu biblijske predaje i tradicije prve Crkve da bi se tako moglo bolje shvatiti današnji oblik liturgije na dan Pepelnice.

Današnja liturgija Pepelnice, kao i cijele korizme naglašava obraćenje i posvemašnju obnovu kršćanskog života, poglavito kroz post, milostinju i molitvu. Traži se od kršćanina da se približi Kristu svojim načinom života, svojom patnjom i trpljenjem. Da svojim križem života postane dionik Kristovog otkupiteljskog puta prema Kalvariji i prema razapinjanju.





Nastanak korizme i Pepelnice

Od samih početaka Crkve znamo da su kršćani prakticirali post u vremenu koje je prethodilo Uskrsu tj. godišnjem slavljenju Vazma "kako to početkom 3. stoljeća svjedoči Hipolit Rimski i, nešto kasnije, Didascalia apostolorum. Slično je u to vrijeme postila i Aleksandrijska crkva. Egeria (Eteria) svjedoči da je u 4. stoljeću i u Jeruzalemskoj crkvi korizma trajala 40 dana." (ZVONKO PAŽIN; Milostinja, molitva, post. - Liturgijski sadržaj Pepelnice kao početka korizme; u Bogoslovskoj smotri, godina LXX, br. 3-4, Zagreb 2000., str 812.).

U članku se spominje da se "od 6. stoljeća u rimskoj liturgiji bilježi srijeda koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji kao početak korizme" (Nav. dj., str. 813.). Dva su tumačenja. Prema prvom kao znak ulaska u bližu pripravu za ispovijed koja je za njih bila u ono vrijeme na Veliki četvrtak vjernici su u znak pokore htjeli primiti pepeo. Tako je za njih korizma počela već na Čistu srijedu. Prema drugom tumačenju, do Čiste srijede došlo se numeričkim putem jer su kršćani željeli prije Uskrsa postiti četrdeset dana. Tako, ubrajajući u korizmeno vrijeme i Veliki petak i subotu, došli su do Pepelnice kada započinje taj hod od četrdeset dana do Uskrsa.



Obred pepeljenja

"U starom je zavjetu pepeo znak propadljivosti i znak je grešnika. Međutim pepeo je znak i čovjekove smrtnosti." (Nav. dj., str. 814.). Posipanje pepelom označava javnu ispovijed. Simbolikom te mrtve tvari čovjek priznaje svoju grešnost te tako postiže Božje milosrđe. Nije dakle čudno da se simbolika pepela razmjerno rano javlja u kršćanskom bogoslužju gdje postaje znakom pokore i obraćenja.



Biblijska čitanja

Biblijska čitanja koja se čitaju na Pepelnicu govore o obraćenju, o postu i o molitvi. Čitanja pozivaju vjernika da prihvati vrijeme korizme kao vrijeme milosti i vrijeme spasa koje pomaže čovjeku na putu njegova spasenja. "Za Pepelnicu liturgija predviđa starozavjetno čitanje Jl 2, 12-18; Pripjevni psalam iz Ps 51, novozavjetno čitanje iz 2 Kor 5,20 - 6,2, redak prije evanđelja iz Ps 94,8 te, konačno, evanđeoski odlomak iz Mt 6, 1-6. 16-18." (Nav. dj., str. 816. i 817.).



Milostinja

Traži se od svakog vjernika da u vrijeme korizme osim posta i molitve daje milostinju onima koji su u potrebi. Vjernik treba u tom svetom vremenu činiti i djela milosrđa. "Pokora i djela ljubavi čiste od grijeha i krote zlo u čovjeku. Molitve govore i općenito o korizmenim djelima (što onda svakako uključuje i djela milosrđa)" (Nav. dj., str. 824.).



Molitva

Molitva je prisutna u cijelom Svetom pismu. Već u Starom zavjetu vidimo prisutnost molitve u Izraelskom narodu. Psalmi su cijele zbirke molitava. Tako i u Novom zavjetu, posebno u liku Isusa Krista, imamo prisutnu molitvu kao intimni i bliski kontakt s Bogom (razgovor s Bogom). "Molitva je izraz cjelokupnog života: ona nadahnjuje vjernički život, a vjernički život potvrđuje molitvu i čini je istinitom. Naše molitve ne govore izravno o smislu i važnosti molitve, upravo zato što su one - molitve. Korizmeno euharistijsko slavlje je, između ostalog, uzvišena molitva kršćanske zajednice okupljene na početku korizme" (Nav. dj., str. 825.).



Post

U Bibliji nam se post predočuje kao odricanje od nečeg. Najčešće se misli na odricanje od hrane, pića a ponekad i od spolnih odnosa i to jedan ili više dana. U kasnijem židovstvu govori se kako post i pokornička odjeća nisu vrijedni ako nisu povezani s pokajanjem i dobrim djelima. U Novom zavjetu, na samom početku, daje nam se slika Isusa Krista, koji boraveći četrdeset dana u pustinji posti.

Naše molitve dovoljno govore o postu i pokorničkim djelima. No, danas se post stavlja u kontekst "pozitivnih i radosnih spasenjskih plodova" (Nav. dj., str. 826.). Postovi služe za borbu protiv duha zloće, a obdržavanje korizme pomaže vjernicima da se vježbaju u uzdržljivosti. Cilj te terapije je da se vjernik odrekne onog što mu je dozvoljeno da bi se kasnije lakše mogao odreći od onog što mu kao vjerniku nije dozvoljeno (grijeh).

Korizmenim vježbanjem u postu ulazimo u novi život na sliku Krista pobjednika kojeg slavimo na blagdan Uskrsa za koji se i pripremamo kroz korizmu. "Uzdržljivošću vjernici daju hvalu Bogu, a darežljivošću mu postaju slični. Primljena pričest i korizmeni post postaju vjernicima ljekoviti" (Nav. dj., str. 827.).



Zaključak

Od 6. stoljeća u rimskoj liturgiji Pepelnica stoji na početku korizme koja je bila vrijeme priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, katekumena na ulazak u sakramente inicijacije u Vazmenom bdijenju te, konačno, vrijeme priprave ostalih vjernika na proslavu vazmenih blagdana. Dok se donedavno veoma naglašavali post i pokora, današnja liturgija Pepelnice, kao i cjelokupne korizme naglašava obraćenje i posvemašnju obnovu kršćanskog života poglavito kroz milostinju, molitvu i post (pokoru). Time je današnja liturgija Pepelnice u skladu s biblijskom predajom i predajom prve Crkve koju svjedoče crkveni Oci.


Hrvoje Cirkvenec / www.kriz-zivota.com

Ja ću pokušati odreći se cigareta...nadam se da ću uspijeti...
Odlučila sam jutros. Nikada još nisam odricala se nečega u vrijeme korizme, ovo mi je prvi put...
Trebala sam Ga i bio je uz mene...poslao Blagoslov i Dar...
Ovo je mali znak zahvalnosti od mene Njemu...

Kampanja - Biser mudrosti ... meni jako važna ...


Danas sam htjela kupiti biser ... nisam ga mogla kupiti...imam na raspolaganju na kartici 18 kuna, a meni treba tridesetak i nešto...
Nema veze, kupit ću ga poslije 05. sljedeći mjesec.
Zašto? - zato jer je to meni jako važno.
I potpis sam svoj stavila - zato - jer je to meni jako važno...
I bila sam ljuta zbog toga na jednog blogera - priznajem - jako ... zašto? - jer je to meni jako važno ...
I digla sam glas i dizat ću ga uvijek zbog toga - jer je to meni jako važno ...

Evo, uživam u periodu bez ovisnosti, 18 dana...bez TOGA.
Danas ću stoga iz škrinjice izvaditi jednu sliku s vjenčanja...

Živjeli su zajedno već dulje vrijeme. Ona je povremeno znala započeti razgovor o vjenčanju, on je ponekad razgovarao, ponekad ne...kao, nije to njemu važno. On ima ženu koju voli kraj sebe, živi tamo gdje je oduvijek želio i ima sve...Njemu je to samo običan papir koji ne znači ništa.
Njoj pak, to je bilo važno. Uvijek kad ju je predstavljao, mucao je i zamuckivao...a nju je vrijeđalo, kako ju je oslovljavao...moja draga, moja ljubav, moja ... Zamolila ga je jednom, zovi me i predstavljaj imenom ... reci samo ovo je moja zelena...
Isti problem imala je i ona...ovo je moj...što...prijatelj, poznanik, ljubavnik...dečko ?!? ... užasavala se toga i koliko got mogla izbjegavala rečenice u kojima bi morala naznačiti njegov "status"... zvala ga je isto najradije imenom umjesto svega.
Kako se ona osjećala? Već dugo njegovom ženom... dijelili su već dugo i dobro i zlo ... kruh i postelju...
Gledali su povremeno TV zajedno... pa onako usput... pogledavao ju je dok joj se kosa na glavi dizala od rečenica koje započinju npr. njegova nevjenčana supruga ili njen nevjenčani suprug ... u tišini on je znao... u svojoj tišini ona je znala... ali - ništa se nije mijenjalo...
Nije ona sumnjala u njegovu ljubav... niti on u njezinu ... Drugi - već odavno su im bili par ... nigdje oni ne idu sami - uvijek su u paru ... vrlo neobično je vidjeti ih same, odvojene - bilo što da rade ili obavljaju ... skupa su i u kući i u vrtu i u nabavci, bilo šafara, bilo olovke za oči...
Zeleni i zelena ...
Ako jednog i nema - ovaj drugi priča... mi ... a ime onog drugog u svakoj drugoj, trećoj rečenici ... tako da uvijek su zajedno...
No, jedno ljetno jutro, na jednoj prekrasnoj terasi, uz samo more u kući prijatelja, uz jutarnju kavu, donio je prijatelj i hrpu papira i razvukao nekakvu papirnatu "plahtu" preko cijelog stola...
Što ti je to ... upitali su ga?
To je moje obiteljsko stablo - odgovorio je on... Pokazivao im je svoje pretke, pričao o njima, nizao zanimljive priče o svakome od njih ... tako polako, došao je do jednog imena, kraj kojeg su bile dvije kućice i dva ženska imena...
A ovo - upitao je zeleni? E, ovo ti je moj ćukun-ćukunnetko....i njegove dvije žene, odgovorio mu je prijatelj...
Zelena je samo pogledala svog zelenog tužnog pogleda i zašutila ...
Nisu o tome razgovarali više... do jednog prohladnog zimskog jutra... ona je spomenula kako bi ipak voljela biti njegova žena... utisnuti njegovo ime uz svoje na svom obiteljskom stablu ... i započeli su razgovor ...
Počeli su dogovarati vjenčanje ... donijeli su si kalendar i gledali datume ... hm, gle, ovaj vikend je ovom rođendan, ovaj vikend je ova obaveza, ovaj vikend je ona obaveza ... a ovaj nam je prazan ... i još je 14. veljače, Valentinovo! ... da, ali je do tada i malo vremena, odgovori on ... ma nije, taman je ... vidjet ćeš - odgovori veselo ona i dogovore se - vjenčat će se za Valentinovo ... vjenčat će se za tri tjedna! ...
Zelena je položila još jedno drvo u kamin...tren, dva, u kaminu je puknulo...dva puta - uf, dima i čađe bilo je posvuda...a ona se poslije prvog šoka, počela smijati...evo, dobro smo odlučili i Onaj gore nam preko "malih domaćih" šalje svoj pristanak i govori "konačno"!
Koga ćemo za kumove...znali su odmah...imali su jedan par koji ih je stalno nagovarao da se "registriraju"...čak su im podmetali i neke ideje...nutkali da će sve organizirati i nije bilo puno sumnje i probiranja - zelena je samo rekla svom zelenom - nazovi ih...reci da eto, tko im je kriv, gurkali su se, pa sad im evo... ona nek bude moja kuma, a on tvoj kum...
Zeleni je odmah primio telefon i probrao broj budućeg kuma...naravno, u svom stilu...zakukuljio je razlog svoj poziva, ali dalo se naslutiti o čemu se radi i pozvao ih da dođu sljedeći vikend na večeru - jer, moramo nešto jako važno razgovarati...
I tako je krenulo ...
Sljedeći vikend, posebno su pažljivo pospremili kuću, izvadili posebno suđe, čaše, ona je pripremila posebnu večeru...
Oni, oni su bili šokirani, ali veseli ... odmah su živo počeli sudjelovati i nutkati svoje ideje kako bi trebao izgledati taj veliki, važni dan...
Večer je protekla brzo, rastali su se u smijehu - svatko je dobio svoju obavezu za odraditi i dogovor - vidimo se sljedeći tjedan da dogovorimo ostatak što treba odraditi i da isprovjeravamo što je već odrađeno...
Zelena je pospremala, zeleni je ostao još vani trenutak, dva...kad je ušao u sobu, zagrlio ju je šutke, a ona je osjećala ... sretan je...
Zelena je vodila računa o "ženskim stvarima" ... detaljima oko odjeće, nakita...bilo je traženja, usklađivanja, šnajderica je isto dobila izazov za odraditi , a on... on je bio najstrpljiviji čovjek na svijetu...njen zeleni.
Bilo je i naizgled problema... ona je htjela baš TU muziku i baš TO mjesto ... ali dani se nisu poklapali...kad je muzika bila slobodno, to mjesto nije ... i sjetio se njen zeleni ... znaš kaj... zašto ne bismo... i tako se rodila ideja... započet će kad je muzika slobodna u noći kad je i to mjesto slobodno ...
Ali kako ćemo s matičarem ... pitala je ona ... ne brini smislit ćemo nešto...umirivao ju je on.
Da se čuda događaju, vjerovala je, ali ovo - ovo je stvarno bilo čudo ... on, koji je jedva slušao kad je ona prije govorila o vjenčanju, sada je bio glavni ... on je pronašao njoj cipele - zadnji par, baš takvih, on je pronašao baš tu zadnju kravatu, on je pronašao - gore u lijevoj "tacni" s prstenjem, dok je njoj sve već bljeskalo pred očima i bilo isto...kičasto - on je pronašao baš tamo gore u gornjem desnom kutu - savršeno prstenje za nju i njega...njoj sa blješčeći i zvoncavi, njemu isti takav ... ali neblješčeći ...
On je složio priču - najromantičniju priču za koju je ona ikada čula - i nastala je slika, koju kad gleda danas - i danas plače od sreće ...
Njih dvoje, u malenom mjestu kraj Zagreba, s pogledom na prekrasni obzor i dvorac...ona drhti sa svojim buketićem (kojeg se on sjetio nabaviti to jutro! oko 10 sati ...jer nije znao da on to treba !?! )...on, njen muškarac obgrlio ju je i smješka se sretno ... dok stroga fotografkinja daje svoje upute - malo lijevo, malo desno, glava gore, glava nagnuta...a vani oko nule
Ona plače sretna ... oko nje i njega su njihovi najbliži ... 13. je petak, pomoći će im da prežive taj nesretni 13. i dočekati njihovo Valentinovo... njihovo Valentinovo u ponoć iza koje je došla matičarka i vjenčala ih ...
U krugu njihovih najbližih, tamo u tom prostoru koji je ona poželjela, na samo Valentinovo, kako je ona poželjela iza ponoći, uz muziku koju je ona poželjela, izrekli su DA jedno drugom - razmijenili najljepše prstenje za Svijetu i on je postao dio njezinog obiteljskog stabla, a ona njegovog...
Kraljicu svog života, kraljicu te noći, nije odvezla kočija, ali ... i za to se pobrinuo ... naručio je vozača, koji ih je pričekao i odvezao kući... njih dvoje same ... i za ostatak ekipe se pobrinuo da nestanu ... samo za tu noć ...
Kad su stigli doma, ona je malo - nenamjerno zeznula ... otvorila je prva vrata i jurnula unutra i zalupila mu ih pred nosom, da joj njihov pas ne pobjegne......shvatila je što je učinila, kad su onako umorni sjeli, a on joj je rekao... znaš, hm, nisam te prenio preko praga ... ups, da stvarno, nasmješila mu se, ma nema veze...malo mi je i bedasto, preko ovog praga prešla sam prije sama tisuću puta...
No, nije ga pokolebalo...da sve bude savršeno...pridigao se sa stolca, prišao joj, podigao ju i ona je ostala u čudu, ali stvarno...podigao ju je kao da će ju prenijeti preko praga, a ona je samo gledala...kud će sad - pitala se, opet van, pa nutra...a vani je tak zima ... i susjedi se već bude ... kaj budu rekli... kaj ova dva luđaka opet izvode ...letilo joj je kroz glavu...a on...ponio ju je prema stepenicama i nosio ju gore, u njihovu sobu...jednu po jednu, strmu, usku stepenicu...dok je ona za svaku stepenicu po jednom ljubnula njegov obraz smijući se ...
Drugo jutro probudili su se muž i žena ... ona ga je pitala, kako si - da te možda ne boli glava?...ne, u čuđenju joj je odgovorio zašto?... pa zato, da nije i gestom mu je pokazala (šakom lupkajući se po svom čelu) ... da se ne pitaš, što li sam to jučer napravio ...ma nee ... smijao se - sretan sam, ali ... znaš - ništa se meni nije promijenilo, ja sam ti rekao - imam ženu koju volim kraj sebe, tu sam gdje sam oduvijek stremio da budem i tak ... ništa, baš ništa nije drugačije ...
Sjeli su i skuhali kavu i počeli odmotavati poklone - on joj nije dao da to odmota jučer, makar je ona tako silno to željela - hm, znatiželjno je žensko...
I dobro je da je tako učinila - poslušala ga i strpila se do ustajanja...onako puna emocija, pokloni ne bi dobili svoj "posebni" trenutak... ovako otvaranje poklona je bila posebna ceremonija...
Za kraj je ostavila jedan poklon - s napomenom - pazite ovo vam je jako lomljivo...
Ona je drapala papire kao malo dijete, on sa smješkom gledao ... u jednom trenutku, ponovo je zaplakala - pa dobro - onako kao ljuto prigovarao joj je, pa - ti buš cijelu svoju/našu svadbu proplakala, kaj ti je pak sad?!? - ona je držala u ruci poštanski sandučić - zeleni - ručno oslikan sa zlatnim i rozim ružicama, a gore - na poklopcu zlatnim slovima isto rukom pisanim njegovo i njezino prezime ... bila je ganuta...a ispod - ispod je bila velika slika, u crvenom okviru - on i ona - prije dvije zime...na samu Staru godinu - obukli su se kao Djed Mraz i Bakica Mrazica i iznenadili svoje prijatelje negdje oko ponoći...došli su zeleni i zelena da ne budu njihovi prijatelji sami, a obukli se tako, da im iznenade njihovu četverogodišnju princezu...onako vesele i vrckave, dok je Bakica skakala uz svog Djedicu, slikali su ih i nakon dvije godine ubacili svoj detalj u njihovu najljepšu sliku s vjenčanja na (njihovom malom) Svijetu...

Mom najmlađem je danas rođendan...u zelenoj škrinjici prije 9 godina ostavljena je jedna slika...maleno čedo na majčinim grudima, a vani pada gusti snijeg...
Ovo je zapis samo za tebe mali moj anđele, jer ti ga zaslužuješ...zašto baš sada - to znamo samo ti i ja...
Hvala ti što si ušao u moj život, možda ti nisam uvijek bila najbolja mama na svijetu, možda sam i viknula i bila ljuta i povrijedila te, maleni moj i ...nedavno - ne opravdava, ali dogodilo se - bila sam umorna, iscrpljena, jadna zbog tih prokletih bitki koje mi odrasli moramo na žalost povremeno voditi i rekla sam ti ono što nisam smjela...iskreno sam ti to priznala, rekla sam ti oprosti, prejako sam se naljutila, previše te našpotala, nisam smjela, mama sam ti i to je meni nedopustivo, ja te moram braniti od povreda, a ne povrijediti te, ali učinila sam to , žao mi je...mama ponekad ima loš dan u kojem uništi sve što dotakne, danas mi je takav dan...ti si plakao...mislila sam da si ljut na mene i molila te da ne plačeš, a ti si samo onako kroz suze rekao, da se ne ljutiš na mene i ne plačeš zato, nego zato što ja tako ružno pričam o sebi...
Volim te anđele...sretan ti rođendan sine.

Hvala vam svima na posjeti i komentarima u kojima me tješite, ohrabrujete, veselite se sa mnom i potičete da živim sada - ne brojeći dane, makar, dragi moji, iskreno - brojim ih i veselim se svakom novom danu bez TOGA i proći će mnogi ... brojeći ih ili ne, dok ne nestane strah...
Za sada - dobro je, TOGA nema i kao puno puta prije osjećam veliko olakšanje i ne mogu si ne postaviti pitanje - zar ON ne vidi koliko nam je bolje bez TOGA i nadati se da ON vidi, primjećuje i da će se uspijeti maknuti od TOGA. I riječima i dijelima dajem mu do znanja koliko sam sretna i zadovoljna i svaki put kad osjetim strah da bi mogao posegnuti za TIM, položim mu ruke na lice i zamolim ga: "budi mi dobar"...
I jutros na odlasku - položila sam mu dlanove na lice i rekla "budi mi dobar", poljubila ga na odlasku i zagrlila...zatvarajući vrata, navrle su mi suze, toliko ga volim...i pomislila sam, zahvali...i rekla u sebi, hvala ti Bože...
Tako koračamo dan po dan, ja - ne znam kako se on osjeća, na njemu se ne vidi da pati ili da mu je teško, no, nadam se da će i njega ako počinje posustajati održati snaga Blagoslova na površini isto, kao što vjerujem da će i mene ukoliko se budem i dalje morala boriti s TIM...
Radovi u kući, napreduju...sporo, zima nam ne ide na ruku, ali napreduju. Sve je puno prašine, stvari su svugdje, samo ne na svom mjestu, ali ništa mi nije teško i veselim se svakoj fazi koja završi i koja započinje...jer je to put do našeg novog, lijepog doma...
Kaže ON meni jučer navečer: "prašina je i kuća nam je u komi...kak možeš biti tak mirna?! "...mislim, ali ne odgovaram na glas..."ma, ti znaš što mene može izbaciti iz takta...samo TO"...umjesto toga odgovaram mu: "nema ručka, bez zmazanog lonca!"...i nasmješim mu se...a on odgovori osmjehom u očima i toplinom i primiri se...
Eto, svi smo dobro, malo zmazano, jer, uz puno truda i muke, ipak je teško zaustaviti put prašini, pa četkamo jedni druge pred vratima, jer do izlaznih vrata prolazeći razne barikade, ne uspijemo uvijek osvojiti bingo...izlazak bez prašnog otiska, ali smo mirni...
Da, osim našeg čupavog zločestog najdražeg psa na svijetu...odlunjao zaljubljeni čupavac, vratio se pun krpelja i zaradio piroplazmozu, tako da sad uz sve liječimo i čupavca...hm, dobro mu došlo, sad spava u "apartmanu" ispod kamina...
I kao što jedna meni draga blogerica piše, emocionalni umor zahtjeva odmor, jer i velike tuge i velika veselja iscrpljuju i ja osjećam jednu vrstu umora, ali umjesto da odmaram spavajući, odmaram polako dišući ove dane punim plućima...

Napisat ću samo - i dalje smo - od 05.02. bez TOGA...
Molim, zahvaljujem i u svojoj tišini se nadam...

Evo i mene ... čitam komentare i smješkam se... i razmišljam.
Što i kako napisati, da vam uspijem prenijeti sve što se događalo u Taboru, da osjetite, a u isto vrijeme da ne narušim svetost i posebnost tih trenutaka, da ih ne obezvrijedim.... Zapravo, da ne narušim savršenstvo riječima, jer tako savršene riječi ili rečenice nema kojom bi mogla dočarati proživljeno...
Opisati doživljaj u Taboru, pokušaj je opisati kako savršena pahulja snijega jest...
Tako sićušna, sastavljena od tisuću savršenih kristalića, zasvijetli nam na trenutak pod pravim svjetlom u pravom trenutku, padne na rukavicu, ostavi nas bez daha i rastopi se...
Tako i ja nosim savršenstvo trenutka u svom srcu, koji je prošao...nestao, "istopio" se - naizgled - ali sjećanje na taj događaj čist i savršen poput kristala, pamtit ću zauvijek...
Zato baš ovo neće biti post pun opisa i riječi...
Umjesto toga, ostavljam par "slika" koje želim podijeliti sa vama...
Dvoje ljudi čekaju ispred vrata...u hodniku prepunom svjetla i upijaju svaki zvuk, miris i detalj da ga pamte...
Veselo lice, tople oči ispunjene očinskom ljubavlju fra Zvijezdana i onako usput izrečena šala, koja je bila i više nego potrebna da razbije trenu...
Ulazak u zbornicu na njegov poziv, ponuđena stolica i pitanje...što vas dovodi k meni...
NJEGOV drhtavi glas i MOJE oči uprte u pod dok GA slušam kako navodi razloge zbog kojih smo došli...još uvijek hineći jakost, jedva zadržavajući suze i da ne ustanem sa stolca i padnem na koljena...i molim za pomoć...
Kimanje glavom fra Zvijezdana koje odaje zabrinutost, razumijevanje, ali i ulijeva nadu, dok nas pogledava i govori nam, govori, naizgled obične rečenice, ali tako duboke, koje dotiču i vidaju, baš kako i koliko treba ispaćenoj duši i završava rečenicom...idemo u kapelicu...
Dvoje stoje u kapelici sa položenim rukama fra Zvijezdana koji moli nad njima i spušta Blagoslov na njih...dvoje koji plaču, bez glasa, samo plaču...tople, vruće suze, koje izlaze iz srca, ispiru dušu i sljevaju se niz obraze...
Ruke fra Zvijezdana na ramenima te žene i tog muškarca...tren...pogled pun ljubavi i podrške i spontani zagrljaj fra Zvijezdana...onako - baš kao što otac grli svoju djecu kojoj prašta i govori da će sve biti u redu i da mu mogu u to vjerovati...
ONA - žena koja zahvaljuje, jacajući i dalje , makar se osjeća glupo nakon svega reći "hvala", ali uzvišenije riječi se ne može sjetiti...a tako joj treba...
ON - njen muškarac, uplakan, zbunjen ganut, grli svoju ženu...izlaze iz kapelice i ljubi ju u kosu...
Izlaze van, stoje na stepenicama, još uvijek zagrljeni, svaki u svom oblaku prepunom emocija, koji se spaja i obuhvaća ih onako zagrljene na stepenicama Tabora...i za njih postoji samo TAJ TRENUTAK...
Malo kasnije, to dvoje opet ulazi u Tabor, uzima papirić i olovku, zapisuju svoje molbe i želje ... spuštaju ih u košaru podno oltara i puni emocija odlaze ... zahvalni i svijesni da će za NJIH, njihove molbe i želje moliti neznani cijelu noć i pomoći im, bez razloga, bez uvijeta ... samo zato što vjeruju - kao i oni ...

U očekivanju sutrašnjeg velikog dana, četvrtka, posjeta TABORU, odrađujemo život...bez TOGA...za sada.
Od 05.02. bili smo bez TOGA!!! I da nije bilo te teške nedjeljne borbe, bila bi puno bolje, ovako, još bolna i ustrašena, svaki udah i izdah života boli, srce poskakuje, oči su širom otvorene...
Na žalost - do sljedećeg tjedna, točnije srijede neću biti s vama...vrlo važan dan i u ovaj petak me čeka, pa slijedi nekoliko dana odmora...tako da neću odmah moći podijeliti sa vama utiske iz TABORA, ali u srijedu obećajem rano ujutro "izvještaj".
Budite mi dobro, zelenim prahom ljubavi pokriva vas vaša zelena...onak, da sjajuckate dok se smješkate, a nitko osim nas ne zna zašto...

“Anđeli su uvijek s druge strane žice, treba samo podići slušalicu.”

Jučer, u neko doba, zazvonio mi je mobitel...s druge strane bila je moja draga prijateljica...javila mi je da je za NAS zakazala termin u Taboru!
Četvrtak u 14 sati.
Eto, molila sam čudo i dogodilo se...
Odmah sam mu javila za termin...ne čekajući da mi kaže da li misli ići ili ne, kao prije, samo sam mu rekla da imamo termin u Taboru u četvrtak i neka računa da smo tamo u dva. Rekao je samo "dobro"...
Poslije tog telefonskog razgovora, pridigla sam se, previla rane ponovo i polako počela živjeti dan...prvo plaho, ali onda sve hrabrije, osmjeh nade pojavio se u očima...dugo će trebati na se spusti na usne, ali...
Evo, poslije velike bitke i buke, ON nije posegnuo za TIM već 5 dana. I jutros, kad sam po običaju "provjerila" kako stoje stvari s TIM u vezi, nije...uspio je.
Možda ćemo ipak uspijeti izboriti se s TIM. Možda mi ipak život neće biti periodično izmjenjivanje faza s TIM i bez TOGA.
Tako puno možda...i znam - dug put je pred nama...ali spremna sam.
Za sada, polažem puno u razgovor koji ćemo obaviti u TABORU, jer do prije nekog vremena, to je izgledalo kao nemoguća misija, a danas evo, imamo termin i znak da se čuda ipak događaju, a moji me anđeli nisu napustili...
A na ruševinama - prvo ću izgraditi crkvu i unutra tiho moliti, skupiti snagu i krenuti dalje...

Nakon bitke...jutro poslije - svatko u svom kutu previja svoje rane...pregledava ruševine, vadi stvari koje nisu uništene...gleda oko sebe i vidi...pustoš.
Poslije zaglušujućih detonacija, vatre i dima...jauka i jecaja...mir, tišina i ...pustoš.
Samo obrisi nečega što je nekada bio prekrasan grad...njegov grad isto - razrušen. Tamo gdje je bio most - ničega nema, čak ni obrisa ograde ni stupova gdje je nekad bio.
Porušena drva, pogaženo cvijeće, ogoljena crna mjesta gdje je nekada rasla prekrasna zelena trava.
Suza više nema...osušile su se. Oči peku, natečene...
Gledam...znam, ovo će sve trebati počistiti, raskrčiti, pospremiti, nanovo izgraditi, posaditi cvijeće...travu...drveće, da drveću će trebati godine da naraste. Most - sagraditi ga na drugom ili istom mjestu...Tko ga je sagradio zadnji put? Ne sjećam se više...
Možda će baš za most nedostajati materijala. Možda će ga on pokušati sagraditi...
Možda bi ja ga trebala sagraditi? Možda baš njega prvog, pa za ostalo što ostane...Ne znam. Za sada ne znam...
Nemam snage...previše me bole moje rane, moram prvo ja ozdraviti, prestati krvariti...idem previti rane i spavati...

Na žalost...opet slomljena srca pišem - nismo uspjeli...ovisnost je ipak bila jača.
Jučer je opet posegnuo za TIM.
Ljuta sam i bijesna na njega, očajna i opet tužna...pa zar ne vidi? Zar mu moja sreća ovih dana ništa nije pokazala?
Zar mu je stvarno TO važnije od mene, od NAS od obitelji, od svega što smo imali, imamo ili možemo imati...
Strašno...
Kuda krenuti dalje? Kako krenuti dalje?
Jutros sam mu poslala poruku ... ili ... ili ...
Znam i nije neka taktika, ali ja stvarno više ne mogu!
On inače na takve situacije i poruke ili - ili karaktera reagira ljuto i okreće se na peti i odlazi...vjerojatno će i sada tako biti.
I sve će se raspasti...sve.
Bilo je potrebno tako puno truda, ljubavi, energije, volje, ma svega, svega što postoji da bi se ovo sve izgradilo ... i eto, potreban je samo tren da sve nestane...

Znam...MOJA priča čeka nastavak...ali jednostavno ne mogu...toliko sam još uvijek sretna, da jednostavno ne mogu i ne smijem zaviriti tamo, zaroniti u ledenu i hladnu dubinu...jer želim uživati u ovim sunčanim i sretnim danima...
Zato, sretna i mirna - u očekivanju prvog kamiona betona , pozdravljam vas sve sa sunčanim osmjehom, kako moj virtualni prijatelj kaže "od uha do uha"...

Dragi moji virtualni prijatelji...svima zahvaljujem na riječima podrške i sretnosti koju dijelite sa mnom...stvarno osjećam iskrenost u vašim komentarima podrške i ganuta sam sa koliko ste topline dočekali moje sretne dane...
Zapravo, još ih uvijek ne mogu nazivati sretnim danima, jer su tek tri dana sreće, ali dobar su znak i uživam u njima punim plućima...
Moji strahovi proizlaze iz vjerujte, mnogih pokušaja i ponovnih padova...ali ovaj put, stvarno imam osjećaj da ćemo uspijeti, uprkos strahu, moj unutarnji glasić onako sramežljivo govori, ne brini, ovaj put će biti u redu...a ako ne bude imam snage za dalje, mislim da sam-smo na dobrom putu...
Radovi u kući su započeli...naš godinama planirani veliki projekt počeo je jučer dobivati grube konture...i to je prošlo dobro, mirno i donekle - čisto .
Naravno, ovako mirna - čiste, previjene rane, mogu letiti okolo i držati na oku sve frontove - bez greške. Djeca čista, ručkovi skuhani, večere - po narudžbi - s voljom i na vrijeme, toranj od zmazanog veša rušim kat po kat, zoološki vrt pod kontrolom...istina umjesto čarobnog štapića u rukama su mi - pola dana olovka i tipkovnica, pola dana - krpa, kuhača i ostali rekviziti domaćice, ali ono što nastaje je - čarobno...
Uz sve to još jedan NAŠ veliki neobični projekt koji uključuje puno ljudi, puno organizacije i kreativnosti je u fazi finalizacije i trebao bi se ostvariti sljedeći tjedan - oko Valentinova...ali o tome posebni zapisi .
Sve u svemu, uzeli smo zalet i osjećam da ruku pod ruku grabimo velikim koracima unaprijed. Puno toga trebamo nadoknaditi, puno toga ispričati...puno sretnih dana proživjeti, puno mirnih noći prospavati...
Uhvatim ja sebe, odsutnu...preplašenu...i sada dok ovo pišem, prisjetim se gorčine, koju nam je TA ovisnost i inat priuštila...kad se uvlačila između nas nakon propalih dogovora, ali...
Ono što ja mogu je da preuzeti dio u razmjeni odradim najbolje što mogu...i skupljati snagu...ili za nove pobjede ili za nove borbe...hm, tješim li ja ovo sebe ili...?
Da - još uvijek se tješim, i bojim se...ali i uživam...dokaz - tek vremenska prognoza koju čujem na TV-u osvijesti mi kišu...moji protekli dani su sunčani i vedri ...

I danas se zadržala sretnost...zapravo, ujutro me probudila...
Prekrasno je vrijeme provedeno bez TOGA između nas. Pa čak i nada, koju daje za sada samo izgovorena riječ i ovih par malih uspješnih koraka, ponovo mi vraća snagu i osmjeh na lice...Već sam i zaboravila kakav je život bez TOGA kao kamena na leđima koji prtim po beskrajnoj uzbrdici.
Kao nekad pustila sam ga da mi priđe blizu, jako blizu, u onu blizinu gdje si nezaštićen, gdje možeš jako nastradati...
Maknula sam sve zaštite i takva mu se prepustila...opet.
U nekoliko navrata osjetila sam strah koji se kao hladna jeza preljevao niz moju kičmu, ali udarci moga srca koje je zbog sreće toplo i veliko odagnali su jezu vrlo brzo...
Stoga, danas neću puno pisati, dovoljno je napisati SRETNA žena...

Pismo je bilo na stolu kad sam se vratila doma, otvoreno...nisam ga pitala da li ga je pročitao. Tiho u sebi, nadala sam se da je...iako je postojala velika mogućnost da, čim vidi o čemu se radi preklopi papir i vrati pismo u kovertu. Ostatak dana i večeri proveli smo kao i dan prije, pospremajući i pripremajući kat za nadolazeće radove.
Prolazeći dnevnim boravkom, pogledavala sam otvorenu kovertu na stolu i osjećala kao da gledam svoju otvorenu ranu. Podigla sam ga sa stola, zalijepila opet kovertu, presavila po pola i stavila u njegov džep od jakne. Pomislih, ako ga i nije pročitao, kad ga dodirne slučajno, možda ipak...ili ako ga je pročitao, dodir će pokrenuti neku misao, neki osjećaj...možda ipak...
Teško je vidjeti ili osjetiti bilo što drugo oko sebe, brinuti za tuge ili radosti drugih kada držiš svoju rasporenu utrobu i jedino ti je bitno preživjeti i da ti nutrina ne iscuri van kroz otvorenu ranu...kao meni taj dan. Jedini mir i zaštićena zona tu večer bila je kupaona. Mali djelić svemira gdje sam sama, gdje me nitko ne može povrijediti, gdje osjećam ugodu, pod kapima tople vode...o, kada bi barem voda mogla isprati taj osjećaj...pomislila sam...
Sljedeće jutro ustali smo prije svih...on je kao i obično skuhao kavu...ja docupkala krmeljava, rasčupana u svom najmanjem u dućanu,ali meni prevelikom ogrtaču i u tišini smo pili kavu...Počeli smo razgovarati, no TO je oko nas, iznad nas, ispod nas, pokraj nas...svugdje. Razgovor nije imao smisla...Krenuli smo zajedno za obavezama koje smo si nametnuli za taj dan...u jednom trenutku napipao je pismo u džepu, smetalo mu je pa ga je izvadio. Pitala sam ga...da li si ga pročitao...jesam, odgovorio je.
Dobro, pomislim, bar nešto...e, sad, pismo je bilo "teško"...trebat će mu vremena, budila se u meni nada...ali možda ipak jednog dana shvati... možda uhvatim priliku da porazgovaramo o pismu jednom...Moj Bože, kako mi je teško, TO će me uništiti, TO će nas uništiti...
Možda slučajno, možda baš zbog toga, sve što smo isplanirali, čega sam se bojala taj dan da nećemo uspijeti, odradili smo savršeno...dapače odradili smo i bolje...Umorni i iscrpljeni vratili smo se doma, a pred vratima...gosti. Bili smo kao nekad, dobar, uigrani par...gledam ga i mislim si...pa kuda nestanemo kad smo sami...?
Nedjeljno jutro...
Obično sam se budila sretna što ga imam, a cijela ekipa mi je bila izazov koji treba savladati...već dugo se ne budim sretna, a cijela ekipa je meni preveliki teret, koji nosim sama...
Kuham kavu, budim ga, iako je nedjelja, moramo se pokrenuti, imamo puno posla, sutra nam dolaze majstori...
Ljubi me za dobro jutro i pita kako sam, što je?...vidi me zamišljenu...iskreno, progovaram o svemu što me muči. Spominjem i pismo...korak po korak, uprkos velikom strahu, dodirujem i TO. Osjećam otpor, ali manji, ohrabrena, krećem dalje, milimetar po milimetar...još uvijek razgovaramo o TOME...srce mi lupa, lomim prste, suze su mi na rubu...i dalje razgovaramo o TOME. Pregovaramo...ja se osjećam kao u najvažnijoj bitci u životu, gdje će samo jedna kriva ili prava riječ odlučiti...Razgovor počinje biti težak, on je sve dalje...ali još uvijek dovoljno blizu da me čuje...a možda baš zbog udaljenosti i provalije između nas, moje riječi odjekuju i jeka ponavlja svaku moju riječ...I tren...pristaje na razmjenu. Moj zahtjev njemu, za njegov zahtjev meni...pristajem. Nema cijene koju ne bi platila...samo da TO nestane iz našeg života...Grlim ga, on uzvraća, makar to nije onaj zagrljaj koji odmara, daje nadu, već odrađena gesta na moj dodir...
Primamo se posla...ja osjećam kako se veselim, nadam, postaje mi i toplije, krv opet počinje kolati mojim žilama...mozak više ne razmišlja grozničavo o TOME, dolaze mi i nove ideje, vidim svjetlost, vidim boje, čujem, osjećam mirise...izašla sam iz tamnice...
U predahu, postavila sam mu pitanje...kako ti sada izgledam, ne mislim fizički, u prašini i šuti, ne izgledam baš ono, ali kako ti sad izgledam iznutra, kako ti vibriram...Ne znam, ne razmišljam o tome...odgovara on.
Zar ne vidiš kako sam mirnija, zadovoljnija, a ovo je samo nada, koja se probudila u meni...e sad, zamisli kada bi tako stvarno i bilo i TO nestalo...Daj dopusti mi da se prestanem ljutiti na tebe, da stanem uz tebe, trebaš me...vidim...dozvoli mi da raširim krila i poletim...Ne govori ništa...
Kao i uvijek ono čega se primimo, odradimo savršeno...nema za nas prepreka, nema za nas neodrađenog posla, nemogućeg projekta...osim TOGA. Tako i jučer...odradili - makar je bilo vrlo vjerojatno da nećemo stići, ali jesmo...čak smo i ekipu upregnuli...nisu baš skakali od sreće, ali su odradili...bili smo umorni, ali i ponosni, a rezultati - nagrada.
Uvečer, ispratila sam ga na posao...otvaram mu lesu, pada snijeg...on prilazi otvara jaknu i grli me obmatajući me...gleda, ljubi...ja ga gledam duboko u oči i govorim...ne trebam ti više ništa reći, sve znaš?...da, odgovara...volim te - govorim mu...i ja tebe...odgovara. Zatvaram vrata i kleknem bez snage...ili će pobijediti TO ili MI...ali, ja sam odradila svoje za sada...
Do jutra - vječnost...u toj vječnosti, puno svakodnevnih sitnica, priprema sutrašnjeg ručka, hrpetina suđa od ručka, večere, priprema odjeće...u toj vječnosti puno bolnog straha.
Jedva sam uspjela zaspati na sat, dva, možda tri...hodam, palim cigaretu, TV...liježem, jedva čekam jutro...
I jutro dolazi...
I drhte ruke, kao i mnoga jutra prije...i bojim se, kao i mnoga jutra prije i gledam i ...TOGA nema...nije ni bilo!!!...
I - ovo je zapis o možda malenom koraku kojim smo MI kročili prema životu bez TOGA i ja sam danas - SADA - neizmjerno sretna...
Trebat će mi vrijeme da vidim - da se uvjerim da je TO nestalo, trebat će mi vrijeme da prestanem razmišljati o TOME, trebat će mi vremena da opet vjerujem, da se prestanem bojati ...ali za sada...ovaj maleni korak je za mene nada, koja se skoro izgubila, snaga, koje skoro više nije bilo...ljubav koju dugo nisam osjetila potpuno uzvraćenom...Dakle, jedan jako veliki zapis o jednom jako malenom koraku...