Evo i mene ... čitam komentare i smješkam se... i razmišljam.
Što i kako napisati, da vam uspijem prenijeti sve što se događalo u Taboru, da osjetite, a u isto vrijeme da ne narušim svetost i posebnost tih trenutaka, da ih ne obezvrijedim.... Zapravo, da ne narušim savršenstvo riječima, jer tako savršene riječi ili rečenice nema kojom bi mogla dočarati proživljeno...
Opisati doživljaj u Taboru, pokušaj je opisati kako savršena pahulja snijega jest...
Tako sićušna, sastavljena od tisuću savršenih kristalića, zasvijetli nam na trenutak pod pravim svjetlom u pravom trenutku, padne na rukavicu, ostavi nas bez daha i rastopi se...
Tako i ja nosim savršenstvo trenutka u svom srcu, koji je prošao...nestao, "istopio" se - naizgled - ali sjećanje na taj događaj čist i savršen poput kristala, pamtit ću zauvijek...
Zato baš ovo neće biti post pun opisa i riječi...
Umjesto toga, ostavljam par "slika" koje želim podijeliti sa vama...
Dvoje ljudi čekaju ispred vrata...u hodniku prepunom svjetla i upijaju svaki zvuk, miris i detalj da ga pamte...
Veselo lice, tople oči ispunjene očinskom ljubavlju fra Zvijezdana i onako usput izrečena šala, koja je bila i više nego potrebna da razbije trenu...
Ulazak u zbornicu na njegov poziv, ponuđena stolica i pitanje...što vas dovodi k meni...
NJEGOV drhtavi glas i MOJE oči uprte u pod dok GA slušam kako navodi razloge zbog kojih smo došli...još uvijek hineći jakost, jedva zadržavajući suze i da ne ustanem sa stolca i padnem na koljena...i molim za pomoć...
Kimanje glavom fra Zvijezdana koje odaje zabrinutost, razumijevanje, ali i ulijeva nadu, dok nas pogledava i govori nam, govori, naizgled obične rečenice, ali tako duboke, koje dotiču i vidaju, baš kako i koliko treba ispaćenoj duši i završava rečenicom...idemo u kapelicu...
Dvoje stoje u kapelici sa položenim rukama fra Zvijezdana koji moli nad njima i spušta Blagoslov na njih...dvoje koji plaču, bez glasa, samo plaču...tople, vruće suze, koje izlaze iz srca, ispiru dušu i sljevaju se niz obraze...
Ruke fra Zvijezdana na ramenima te žene i tog muškarca...tren...pogled pun ljubavi i podrške i spontani zagrljaj fra Zvijezdana...onako - baš kao što otac grli svoju djecu kojoj prašta i govori da će sve biti u redu i da mu mogu u to vjerovati...
ONA - žena koja zahvaljuje, jacajući i dalje , makar se osjeća glupo nakon svega reći "hvala", ali uzvišenije riječi se ne može sjetiti...a tako joj treba...
ON - njen muškarac, uplakan, zbunjen ganut, grli svoju ženu...izlaze iz kapelice i ljubi ju u kosu...
Izlaze van, stoje na stepenicama, još uvijek zagrljeni, svaki u svom oblaku prepunom emocija, koji se spaja i obuhvaća ih onako zagrljene na stepenicama Tabora...i za njih postoji samo TAJ TRENUTAK...
Malo kasnije, to dvoje opet ulazi u Tabor, uzima papirić i olovku, zapisuju svoje molbe i želje ... spuštaju ih u košaru podno oltara i puni emocija odlaze ... zahvalni i svijesni da će za NJIH, njihove molbe i želje moliti neznani cijelu noć i pomoći im, bez razloga, bez uvijeta ... samo zato što vjeruju - kao i oni ...
Post je objavljen 18.02.2009. u 09:37 sati.