Vilinski ples usnulih anđela

Vani je zaista bajkovito. Gledam kroz prozor svoje bolničke sobe kako pahulje plešu kroz gust zrak. Grane divljeg kestena posrnule su pod redovima snijega koji je okupirao krovove, drveće, automobile, ulice...
Sa trećeg kata vidim daleko, vidim bijelo, vidim čarobno. Vidim ravan krov male drvene garaže preko neugažene ulice. Na tom netaknutom krovu poput šlaga na kremšnitama, utisnuta igra malih nožica. Kao da je netko igrao Twister ili lovio nestašnog zeku.
Moje tijelo sjedi na bolničkom krevetu ginekologije, moja duša se secira na odjelu anatomije života i prošlosti, a moja druga, malena duša leži na odjelu patologije.
12.01. u 19:23 rodila se naša najljepša princeza Laura, teška 2850 grama i duga 49 centimetara.
Onakvu usnulu i predivnu ugledah je prvi i poslijednji put. Dao nam je da te vidimo, pa nam te uzeo. Ipak, hvala Mu.
Vezana infuzijom, tlakomjerom i s još desetak cjevčica i aparata, ne mogu te zagrliti... ali uspijeh ukrasti cijelove u taj divan prčasti nosić, prekrasna mala, punašna ustašca i malo naborano čelo preko kojeg je virio mali, tamni čuperak kosice, ispod šarene dekice. Tata te pogladio po tom predivnom, prčastom nosiću i tada smo bili spremni predati te tvojoj seki.
Znaš anđele, baš takvu sam te zamišljala. Baš sasvim i potpuno takvu. I moj san se ispunio. Dobila sam te! Zauvijek!
Nakon sedam godina nadanja, sada si moja zauvijek.
Tu večer kada si upotpunila naš život, tvoj tata je tebi i seki zapalio dvije svijeće da lakše nađete put u raj. Svijeće su dogorile u razmaku od par sekundi, skoro pa istovremeno. Znamo da je to bio znak da ste sretno stigle.
I da, znam da su ovo na ravnom krovu male drvene garaže tvoje nožice. Znam da si mi došla kao nebeska vila otplesati vilinsko kolo i reći mi da ste obje dobro i sretne.
Idi dijete, idi moj anđele, beskrajno i zauvijek te volim. Idi do mjesta našeg ponovnog susreta. Moje srce nije prazno. Ti si u njemu. Ti i tvoj anđeo čuvar.
Sad me više nije strah smrti...