Blog je nastao 13.04.2014.
Na njemu objavljujem svoje ljubavne i erotske stihove, prozu rjeđe, a ponekad izbacim fotopost.
Ovdje su i tragovi stihova poznatih pjesnika, kao i onih nepoznatih.
Svi oni su u susretu sa životom, njegovu esenciju stihom uobličili...i poteče izvor ljepote koji za prisvajanje nije.
Dijeleći bistrinu ljepote tog izvora imena Poezija - bistroća ljepote življenja se umnožava!
Zato pišem...
zahira.1604@yahoo.com
KUTAK U CRVENOM MOLITVA LJUBAVI
Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim.
Kad te nestane
odjednom potamnim.
Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine.
Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni.
Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša.
J. Pupačić
S ovog bloga objavljeno je u knjizi grupe autora "I ja imam post" na stranicama 330-340
I gledam more
gdje se k meni penje
i slušam more
dobro jutro veli
i ono sluša mene
i ja mu šapćem
o dobro jutro more
kažem tiho
pa opet tiše
ponovim mu pozdrav
a more sluša
pa se smije
pa šuti
pa se smije
pa se penje
i gledam more
i gledam more zlato
i gledam more
gdje se k meni penje
i dobro jutro kažem
more zlato
i dobro jutro more
more kaže
i zagrli me more
oko vrata
i more i ja
i ja s morem zlatom
sjedimo skupa
na žalu vrh brijega
i smijemo se
i smijemo se moru
Kad bih mogla
obojati se dugom
jer bojama si njenim
učinio me svojom,
prstima bih boju
uzimala s neba
i na svoje grudi
stavljala te tako.
Kad bih mogla
malo zlatnog praha
uzeti sa zvijezde
što nad nama stoji,
prstima bih usne
ocrtala tvoje
da me zlatom ljube
zauvijek k'o sada.
Nikad neću znati
da u stih nas stavim
jer nijedne riječi
opisat' nas ne mogu;
zato pišem Ljubav
jer ime nam je tako,
a ti moj si u njoj
k'o što tvoja ja sam.
Nekad sam i sama
obris ili sjena,
lice bez identiteta
u ogledalu stida.
Al' jednom sam davno
Diomeda bila;
srebrom okupanu
u nit me je spleo.
Od tada kao struna
neporecivo postojim
pod prstima nekog
maestralnog svirača;
s mjesecom se družim,
u lice ga gledam,
bez obrisa sjene
i ogledala stida.
Znala je i prije odlaziti, ali ovog puta bila je drugačija.
Najprije je dugo sjedila za stolom, iako smo već bile popile kavu. Govorila je čak i više nego obično, o svemu i svačemu, samo ne o ljubavi kao što je običavala pred prijašnje odlaske. Zato sam i znala da je ovog puta nešto drugo u pitanju. Krila je to od mene...ali ne, nije to nimalo utjecalo na naše povjerenje. Reći će mi već, nekom drugom prilikom...mi sve smo znale jedna o drugoj.
Onda je otišla u kupatilo. Izašla je našminkana, odavajući tako da je netko čeka. Ali ni traga onoj nestrplivosti u odlasku kao prijašnjih puta. Toliko staloženosti dugo nisam vidjela u njenim pokretima dok se pakirala.
Šutila sam. Nisam ni ovog puta htjela pitati kud je naumila.
Čuvam sve njene razglednice koje mi je slala iz daleka. Svi njeni pokloni kojima me darivala u povratku uredno su složeni u vetrini s istaknutim imenom grada u kojem su kupljeni. Znale smo često pričati o tim porculanskim figuricama, simpatičnim suvenirima, knjigama kupljenima na popust...
Znala sam tako putovati s njom do dugo u noć...
Na vratima pred izlazak pogledala me u oči. Nije bilo suza...da šminka se ne razmaže!
Samo me zagrlila čvrsto i zamolila da joj poželim brz povratak kući.
Nije rekla kada će to biti...
Banalne stvari
se dešavaju.
Banalne do apsurdnosti
prepričavanjem
dovode se u smislenost.
Tražimo razloge
za ovo i ono
bez razloga za to.
Interesiraju nas
tuđe intimnosti,
zanemarujemo vlastitu.
Shvaćamo na osnovu
našeg iskustva,
prosuđujemo
i osuđujemo
po svojoj mjeri
tuđe karakteristike.
I volimo se...
Banalno ili apsurdno?
Sažimljemo
i zadnju kap dobrote,
postajemo
suhe spužve
žedne ljubavi.
Nedostaješ mi dok se smiješ
kad smo u istom trenu
TI - JA a JA - TI.
Nedostaje mi tvoj pogled
i nabor čela
pri ravnodušnosti
ili dok se čudiš.
Nedostaje mi tvoja ruka
kroz kosu
i kretnja glavom
i tvoja kosa
i ti...
Nedostaje mi tvoja misao
tvoj smisao za NEŠTO
čemu ime neznam,
ritam i intonacija govora
takt tvojih riječi.
Nedostaješ mi i kad sjediš
nasuprot mene.
Ti ćeš to razumjeti
jer doista si moje TI
razumjet ćeš bit potrebe
jer doista si moje JA.
IGRA PERLI
Pratimo se pogledima
u kao slučajnom susretu
kroz zavjesu dima
ispušenih cigareta
polupijanih gostiju
i neuglednog barmena.
Sitni su noćni sati...
Znam tok tvojih misli,
da golicam ti maštu,
znam sve puteve
nestanka s lica zemlje.
Gledamo u oči
nelagodi mogućnosti.
Otkucavaju minute...
Hrvaš se s njima.
Stavljam te na kraće,
povlačim na bliže,
otirem nervozu
ove zaparne noći
usnama, po tvom torzu.
I tražim te na niže...
Dozvoljavam ti da misliš
da kreator si trenutka
u kojem zaboravit ćeš
sve do sad viđeno,
da paradoks smo slučaja
poreći ćeš pred zoru.
I svoje godine i svoje ime...
Prešućujem mudro
da vrijeme je igri.
U dosluhu s trenutkom
čujem mu šapat:
"Kad ga ne bi bilo
trebala bi ga izmisliti!"
Oteli smo noć od nepozvanih...
@zahira
PRVI GUTLJAJ JUTRA
Osjećaš li, najdraža moja,
kako se ova blažena noć
polako približava kraju,
a mi bez straha vodimo ljubav,
jer naši vrući dodiri
ne odlaze u zaborav.
Naša postelja, mila,
i dalje nijemo gori,
i poljupci što u nama sjaje,
ne žele nikamo otići.
Zato slobodno kucaj srcem,
i ne traži u osmjehu
škrte tragove sjetnih svitanja.
Nema više slijepe magle
i ne guši tvoj san.
Nikakva opora i hladna tuga
u tvoje zagrljaje neće ući.
Znam, teško je pronaći
tišinu u šuštanju lišća,
ali vjeruj svome tijelu,
duboko udahni zoru
i sa moga željenog tijela
ispij prve gutljaje jutra,
usne će ti napuniti suncem.
Raširi me pod sobom,
pod topla bedra smjesti,
u vlažne uzdahe primi.
Sa plavetnih visina
svojom mirnom dušom uzmi
i s njom me zauvijek veži.
Ne boj se, jedina moja,
samo se prepusti meni,
jer na tvojim obrazima
i poslije mjesečine postojim.
Zal Kopp
ZAVOLJELA SAM
Izlomili smo pokretima tijela
mnoge noći bez sna
na onoj postelji što
neponovljivu priču čuva.
Zavoljela sam sjene na zidu,
miris kojim se opijam
kad uzbuđena sam
i tvoje dlanove na svojoj koži.
Često sam dolazila i odlazila zadovoljena,
privržena tvojim potrebama.
Na tvojim preponama
vječnost sam upoznala
i želju nepresušnu kojom sam
duboko ispunjena.
Zavoljela sam tvoj jezik
i maštovitost putanje
kojom istražuješ osjetila.
Podala sam se iscrpljenim jutrima
koračajući kroz dan
s mirisom tvojim u nozdrvama.
Udišem strast kad sam ti blizu,
dodirujem nježno pažnju kojom me daruješ
i povlačiš pod sebe - osjećam tvoje sve.
Zavoljela sam tvoje riječi i ugrize,
slatku bol koja struji i bridi
u mojim osjetljivim grudima
i njenim završecima.
U grudima čuvam te.
Jesam li ti ikad priznala
koliko sam u tebi izgubljena?
Zavedena i ushićena tvojim postojanjem
beskrajno ti zahvalna.
Zavoljela sam tvoju muškost,
glorificirajući pojam čvrstoće,
napete želje kojom prodireš
u srž ženstva mog.
Drobili smo čežnju
spojivši udaljene svjetove
i žudnju u prah smo pretvorili
prvim poljupcem nježnosti.
Miješali smo vlažnost uzavrele kože
stisnuti u strastvenom klinču
nesputanošću obdareni.
Kretnjama svojeg tijela
gipkošću nadjevena - probala sam te svakako.
Voljela sam svaki trenutak uz tebe.
Vrisak zadovoljstva
i uzdahe što vrhuncu streme.
Volim te i danas prelaskom bosih stopala
preko praga mog istinskog nemira.
Nazivam te svojim uzbuđenjem
i ljubavlju stvarnom.
Prokleto živom i postojanom.
U sebi čuvam te.
Gordana Majdak
LINIJA
Požudna ja misao
gusto utkana
u zraku prostora
kojeg dijelimo;
blud se lijepi
za našu vlažnu kožu.
Procvale mi grudi
bestidno pozivaju
nemir tvojih dlanova;
tvoj se jezik
mokro
poigrava njima.
Potčinjenoj Erosu
što iz tebe kipti,
snazi vulkana
kojom eruptiraš u meni,
zapešća mi
prikovana držiš.
Ruke tvoje
na mojim bokovima
ritam predaje nameću;
sustižem te zračnom linijom
udaljenosti
od tebe do mene.