Nekad sam i sama
obris ili sjena,
lice bez identiteta
u ogledalu stida.
Al' jednom sam davno
Diomeda bila;
srebrom okupanu
u nit me je spleo.
Od tada kao struna
neporecivo postojim
pod prstima nekog
maestralnog svirača;
s mjesecom se družim,
u lice ga gledam,
bez obrisa sjene
i ogledala stida.