skupila sam se u gvalju, u klupko
zagušljive tišine i neznanja
boje kazališnih zastora,
u strah da nešto od svega nagomilanog
ne izađe van.
o tome smo pričali, zar ne?
vjerojatno sam bila i ružičasta i crvena
sve do one izdajničke udubine u dlanu
koju skrivam svaki put kada mi je neugodno
("što su tebi napravili da si sada
ovakva?")
pa će se dogoditi ubrzana potrošnja
mojih zaliha siromašnog optimizma
u rundama koje nikada ne stižu na vrijeme.
("izbjegavat ćeš ljude još većom virtuoznošću:
zaspat ćeš svake noći u 23 i 15, buditi se
u 7 i 30 još umornija, zatim čitati
tekstove o tome kako stvarnost
zastrašujuće funkcionira.")
dijagnoze ću, dakako, odgađati ili pogađati,
pitanja iznova skriti u rukav
kako bi mi čak i netko dobronamjeran
provlačio strah kroz kosti.
("nitko živ ne boji se ljubavi, Eva.
nitko uistinu živ.")
Ubrojena u prijevod lebdećeg Duha
nad vodama,
promatrana od onoga iznad, tijelom
što je poput žalca ubolo plavetnilo vlastitih kukova
pa se sada gomila u bojama
od smeđe do zelene
pokušavajući pronaći omjer točnog balansa,
onu pravu Riječ,
samo sam šutjela;
netko drugi proširit će glas o postanku mojih prstiju,
o njihovim jednostavnim željama
i nijemom međuprostoru
zvanom Nebo.
Taj će ih netko zatim čitati posve krivo
pa "Duh moj neće više dugo ostati
u ljudima. Oni nisu više ništa drugo
nego meso."
Tako se, naime, voda rastala od vode.
_____________________________
Knjiga Postanka, intro, dan nulti
("sve dok ne bude drugačije"):
jer zapravo samo želiš
biti stvarna. od ožiljaka, krvi, blata,
od svjetla i mraka,
straha,
od predaje, izdaje, truda,
čovjek ili životinja,
čovjek-životinja,
čovjek-miš, čovjek-orao,
ništa
i sve.
stvarna.
****
vidjela sam razliku u svojim tekstovima, dugu kronologiju mrcvarenja i to kako sam im nekada patetično vjerovala kada bi mi objašnjavali da nešto vrijedi tek ukoliko uzrokuje bol, tu apokalipsu organa kakvu opisuju destruktivne serije, "najskuplje" pjesme po trgovačkim centrima ili višesatne melodrame na ženskim druženjima. poznati Balaševićev traktat o ljubavima.
pa budi kakva god želiš cijelom tom rutom od pucanja u zvijezde do dna, budi kukavica što se koprca kaljužom straha jer se predobro sjeća kako joj je nepodnošljivo podrhtavao svaki živac, kako je, eto, prokleto zaboljelo svaki put kada bi nešto ozbiljno osjetila (lomeći se pritom dušom i tijelom o barijere svojih želja), a zbog čega sada svakako ne želi da joj se dogodi nešto slično, ali mi nikada ne govori da se samo takve i takvi računaju, da su jedino takve prave. jer ja, vidiš, vjerujem jedino Malom princu.
kada prepoznaš materijal od kojega si i sama građena, shvatit ćeš da su i tebi, jednako jeftino kao i meni, cijelo vrijeme lagali: ne, u tom se velikom trenutku neće sudariti masivni planeti niti će se dogoditi pomrčina našeg voljenog Sunca; tlo neće izgubiti ravnotežu te ćeš moći posve mirno izdisati vlastitu znatiželju; nećeš iznova plakati noćima razmišljajući što si i kako mogla napraviti drugačije te u kojem si to životu zgriješila da te baš u ovom karmičko prokletstvo uporno pribija na mazohističke lomače i križeve; naprotiv, bit će to miroljubiva najezda mira i tišine, taj susret, to zaustavljanje vremena u trenutku koji je opipljivo stvaran i polagan, bez pitanja i odgovora o nudećem smislu. tek tako, bez fanfara i navijača, bez zabrana, manipulacija ili velikih uvoda u još veće priče, stvari će gotovo neprimjetno sjesti na svoje mjesto.
i ne, ništa te neće boljeti, nikakve grubosti nećeš ubrajati u razloge za izmicanja, pa ćeš razumjeti i sve ono što se događa onkraj izgovorenih riječi: da je tvoj strah tek sjećanje na nanose prijašnjih zidova, nikako realna reakcija na prepoznavanje materijala od kojega si građena i koji te sada promatra iz pitomih očiju sugovornika. posve suprotno tvojim autodestruktivnim očekivanjima, bit će to nešto poput susreta dvaju umornih putnika koji su se sa suprotnih krajeva mimoilaženja konačno vratili kući.
tek ćeš tada usred gomile življenih i stečenih laži napokon spoznati istinu.
i ne, draga, ništa te neće boljeti.
__________________________
kako bi to genijalac rekao
(čije se stvaranje nikada neću usuditi komentirati):
riječi kojih je ponestajalo
riječi koje su se trošile
kao mi, uostalom, pod izlikom nečeg
unutar mojih prstiju
dijela kojemu ne znam namirisati
početak ili
pomake
ali zvuči zanimljivo, zar ne?
osobito to kako ja uopće zamišljam
pa povjerujem
da ispred mene stoji netko
od šećerne vune
koju samo trebam razmrsiti, rastvoriti
kako bi se zatim
zalijepio za moju kožu,
učinio ju većom
topljivijom
ukusnijom i širom
od onoga što ona
zapravo jest.
pa ti sve izgleda kao
samo koža
samo tijelo
kojemu se može izravnati
ritam,
predvidjeti slijed,
trajanje,
rok.
ali cijenu svjetlosti
od koje bole oči
saznat ćeš tek kasnije,
nakon
dodira.
i kako to "kasnije"
zatim objasniti
samome sebi,
kako takav pokušaj definicije
uklopiti u vlastite dane
kao da je sve bilo
tek naivno
sanjarenje
izvan
anđeoske moći?
ta čudnovata
ludost u mom dahu
koju ne znaš
dešifrirati
i od koje te boli fotosinteza
iz središta tvojih očiju
jedino je
što nas zapravo
hrani.
okupira.
pa ću ti udahnuti srž
Mateja 10:34
poput virusa
jer,
da,
tek smo započeli.
- Spremna sam na sve što slijedi, ionako mi se više ne da - završila je monolog ravnodušnim uzdahom.
- Što ti se ne da?
- Pa sve ovo, ovaj trud, ovi uporni pokušaji dohvaćanja smisla, život zapravo. Znam da se ne smijem tako osjećati i da trebam biti hrabrija i veća od same sebe, ali dosta mi je toga da sam konstantno kao najjača na svijetu, da svi vjeruju kako imam odgovore na sva pitanja, pun mi je klinac glume da je sve dobro, a kad mi ponekad u šali kažu da sam plačipička, želim nestati do nevidljivosti. Ili ih zadaviti ovim jadnim rukama. Ne mogu više... Sanja mi je ponavljala "odi negdje na livadu i vrišti, izbaci to iz sebe", a ja ne mogu čak ni to, kužiš? Jer, eto, ja ne plačem, pogotovo ne pred drugima, ne psujem i ne proklinjem stvarnost, ne ja. I znaš što? I toga mi je dosta, te tobožnje nadljudske snage i njezinog popratnog optimizma koji ne koristi ničemu. Sve je jebena laž, kako ne vidiš?
- Gle...
- Znam što ćeš reći, nemoj. Dovoljno si i sama konstantno govorim što smijem, što ne, što trebam ili mogu, što je korisno, zdravo, dosta mi je tog lažnog perfekcionizma i skrivanja kukavičluka. Na kraju dana ostaje ti tek umor od glumljenja same sebe sebi, razumiješ? Samo želim da ovo prestane.
- Za nekoliko dana znat ćeš detaljnije, nemoj ništa zaključivati prije vremena, molim te.
- Ne bojim se, znam što me čeka i ne podnosim samosažaljenje. I nije to strah, samo sam umorna od svega - lagala je.
Soba je bila poznato tiha i pravocrtna, kavez i oaza koja ju je podsjećala na davno izgubljenu sigurnost. Zamišljala je kako se iznova nalazi izvan svih događaja i odluka, izvan moranja i bijelih črčkarija liječnika, daleko od obavljenih pregleda i malignih stanica. Mogla je ponovno biti bilo tko, zar ne? "Ovdje, u svoja četiri poznata zida mogla sam biti bilo tko", ponovila je tišini, "mogla sam živjeti drugačije, održavati iluziju stabilnom, miroljubivom. Mogla sam ponovno biti kod kuće ili bilo gdje zapravo i otkriti smisao u nečemu, prepoznati nekoga, voljeti (se). Međutim, vođa plemena tek odabire najkorisnije rečenice kako nitko ne bi saznao što se događa(lo) između misli i dodira (Bogu hvala)."
Ustala se, pogledala u ogledalo, zatim uobičajeno prikrila stvarnu nijansu lica ružičastim rumenilom.
Uzela je mobitel, odgovorila na poruku. "Ne zaboravi ubaciti nekoliko u komentar", podsjećala se prelazeći poznatim automatizmom preko tipki zaslona. "Heroina ulice."
Uzela je jaknu i ključeve, pokaz, torbu, cigarete. Još je jednom pogledala nepoznatu ženu u ogledalu, zatim joj se nasmijala. Zvuk zatvaranja vrata, potom kratka vibracija u džepu, odgovor.
- Napisat ću ti ništa, u tome sam dobra: gledam ptice što lete iznad njihovih glava, lete na jug i ne zaustavljaju se.
- Vratit će se, nagonski, a da ni same ne znaju zašto.
- Ne znam kako čovjek odlučuje da je nužno biti dobar, to je ona prihvatljiva mjera pristajanja, dan postaje zelen, zatim smeđ. Ništa te nužno ne dotiče, perfekt je glasniji od osame pokušaja, onaj najgori stadij donošenja odluka. Tebi to ionako ne ide, zar ne?
- Igrajmo se dijaloga.
Što znači uopće ići i igrati, pitanja ti se skupljaju u kostima, zatim izrastaju ispod noktiju u nešto crno, postaju cvijeće, zimski cvat, linearnost kojom ti određuju dah. Ovremenjuju te u prirodnu izmjenu godišnjih doba. Stadija, preciznije. Kao da ćemo nešto sada.
I čekaju. Uvijek. Savjest ti kaže da je dobro imati nekoga tko čeka, postati ona koja čeka dok ju čekaju. Dan je, naime, petak, ne da se zvati početkom, ali P mu pripada i cijela verbalna igra tako ne djeluje hladno, nju ubrizgaš u početno slovo, P je tada fino i milozvučno, P kao petak, prodaja, propast, prah, dok je ostalo rasprodajna buka, broj pet koji bi se dao uklopiti u definiciju zajednice, ali tek ukoliko iza P dolazi ostatak.
Stoga:
vrijeme radnje jest odluka o prestajanju traktata o smislenosti dok ljudi oko tebe broje advente u koje će zakoračiti. Prije svega gdje, kao da to još uvijek nekoga smeta ili briga.
Koje radnje? One što će slaviti zimu, biti nešto tipa „imam ovu veliku glavu, veliku, vidiš, ona nije privid i zauzima mi pola kadra egzistencije, barem ili svaki put kada pada snijeg i ništa se bitnije ne izdvaja. Ne znam zašto, zašto meni, zašto ja, zašto je bitno."
Ili umjesto toga Prostor. Da se ne moramo nužno lokalizirati, da ne moramo baš ništa.
2.
Napravila mi je zeca od vune. Bilo je predivno. Nakon njega prestala sam graditi dojmove, nakon njega je sada, pa sam ju uglavila u narančastu boju, nikada agresivno i tek djelomično usidreno u prizor kako bih kasnije kroz misaone procese odijevala dane u šarenilo, narasla u vikend, subotu, nemir u mir u nemir, stamenost. Ponekad, kažem, u to bijelo.
Pa smo se zavoljele.
Kroz moj se prozor vidi rub vinove loze, svjetlost koja u obliku otisaka dječje šake prati namreškanost narančaste zavjese:
- Ako te (za)vodim kroz priču, umorit ću ti oči, prevariti te viđenjem koje ti ne pripada, ne još. Utoliko bi boa koja guta slona bila tek šešir. Tek šešir, zaboga, pa to je uistinu tužno – voljela bih da mi je tada rekla.
Prolazilo je vrijeme.
3.
Nisam izmislila potrebu građenja priče. Slavila je rođendan pa se odluka o poklanjanju riječi razvila brzinom njezinog djetinjeg osmijeha, stajale smo jedna nasuprot drugoj, dat ću ti mašnu i sveži sve osim promjene, molim te, nadjeni ime svima, imaš deset prstiju za to. Hoćeš li?
Poslušala me, ili sam to tako voljela gledati.
Unutar priče koju sam joj poklonila krilo se mnoštvo padalica koje nismo znale verbalizirati, katkad su to bile pahuljice, katkad zvijezde, a katkad lišće prošarano narančasto-smeđim pjegama vremena. Samo je tako bilo moguće da mi konačno povjeruje kako se svjetovi nalaze u mjestima tik do rubova, da sam još kratko na njezinoj planeti, da se mjesta radnje raspršuju našim gibanjem pa ih je ponekad nemoguće upakirati u smislene četvrtaste kutije obgrljene raznobojnim vrpcama.
- Bio ti je rođendan, sjećaš se?
- Da, nešto mi je izmaknulo tada. Osjećala sam let.
- Popile smo pivo.
- Ležale smo na lišću.
- Narančasto...
- ... smeđe.
- I bio ti je rođendan.
Zašto samo gušenje, pitala se, zatim muk.
Opisala je dijete. Trijem, crvenu suknjicu, cvrkut ptica. Ta će boja kasnije ostati suviše agresivna mrlja na tijelu, nikada se od toga neću izliječiti.
Razgovarale smo dugo, tekuće, a u pauzama su se izmjenjivali prizori rublja na vjetru. Balkon je bio prohodan, jesenji, vrijeme se mjerilo brojem majica, raspoloženjem njihovih boja. Poneke hlače, dijagonale, nesrazmjer. Susjedni balkoni koji uvijek žive bučnije.
Najgori bi zvuk bio udarac praznih staklenih boca, jedna o drugu, simfonija ronjenja na dah. Struganje stakla, miris ničega, zatim ono sunce koje to ne uspijeva biti jer stupnjevi, jer kosti i vjetar u čije se mirise ubrizgava sivoća zgrada.
Tako sam se punila. Iznutra bjelina. Pamuk. Zidovi prošarani krikovima, četvrtasti oblici koji rastu jedan iz drugog, šire se izvan skladištenja u dimenzijama i ulaze nam u čaj.
Volim njezin čaj. Podsjeća me na boju kose, očiju, nikad ništa crveno nisam vidjela u njoj. Bila je to ugodna promjena i više joj ne znam kalendarske početke. Takve priče volim.
Naša je nedovršenost upisana u još jedno glasno odobravanje prekida priče, čak i kada bismo se složile da je to uvijek bila jedna te ista priča. O nama onakvima kakve smo bile jednog prohladnog novosadskog jutra, raščetvoreno prisutne znajući da si ne praštamo jedino ta izmicanja sadašnjosti. To se ne bi smjelo događati, a jest. Meni. Ili zbog mene. I tu mi je bila sva važnost. Ostalo sam upila na suncu i vjetru, vjerojatno sličnim stupnjevima, bez balkona i rublja na susjednom štriku.
Svake sam godine najprisutnija, kažem joj u sebi. Sebi.
Svakom imenu dala sam to sebe jer se lakše disalo bez slojeva i taloga iako više ne pamtim kako teče takav postupak, koliko usporeno. Znam da je zarazan, da te skrši i onda jedino čaj pomaže. I putovanje. Nakon njega si ništa. Nula. Živiš napamet, u intervalima unošenja kalorija i bombi koje te rastaču na tekuću energiju.
- Jedeš kako treba?
- Jedem. Jer treba.
kada se snjegovi natalože
i njihove poplavljele nokte
ponovno zagrije
prostrana muška ruka
i ne mora se govoriti;
možda ih tek pamtiti,
provlačiti kroz dane
kako bi iznova naučile
širiti zatomljenu vatru,
fokusirati pogled, nekome
potpuno pripadati.
Pa čak i kada ti njihov korak
izgleda drugačije,
pogotovo tada,
jednostavno ćeš znati
da po njihovoj skrivenoj koži
i uplašenim očima,
po opreznim kretnjama
i škrtim riječima
svoju upornu solažu
odrađuje strah.
Znat ćeš da si se vratila ukoliko listajući osmrtnice pronađeš barem jedno poznato ime.
Prepoznat ćeš svoje mjesto, stolica je u kutu jednako tvrda, mjesto gdje se na wi-fi povezuje automatski šarat će Jimova pitka melankolija, lice u taksiju upitat će te ponešto o bratu, "dobar dan" i "ne, ne trebam pastu za zube uz četkicu, hvala lijepa", dan je sada širok, noć tajanstvenija. Tvoj jastuk. Ili onaj što podsjeća na tvoj, osjećaj je, sada ionako znaš, isti.
Tu si zastala.
Zagazit ćeš zatim u ostatke zelenila, pomirisati i travu i zemlju i zvukove, more je sada napokon utihnulo i ostalo u daljini završivši priču koju ti je pokušavalo ispričati, nešto o lisicama koje ti na rastanku ponavljaju da nema toga što ne možeš.
I, napokon, prepoznat ćeš one obrise zgrada, pa čak i zaklopljenih očiju skicirati omiljene putokaze kako bi te iznova utoplili primivši u svoje riječi oznake tvog disanja.
Znat ćeš da si se vratila kada među ljudima ne budeš osjećala donedavnu nelagodu, prepoznat ćete se po mirisu i pripadnosti, nečemu što je za tebe blisko osjećaju sigurnosti, onoj finoj iluziji koja se drugdje i među drugima teže otkriva.
Znat ćeš da si se vratila kada ti priče o odlascima budu stvarale kostobolju, dok su drugdje tek anegdota. Kada napokon budeš shvatila da sada imaš koga izgubiti, a ne želiš.
_____________________
Jer dom su ljudi... a nostalgija je uvijek imala isti zvuk (i ne želimo ga ponavljati).
u komentar", podsjećala se prelazeći poznatim automatizmom preko tipki zaslona. "Heroina ulice."