Zašto samo gušenje, pitala se, zatim muk.
Opisala je dijete. Trijem, crvenu suknjicu, cvrkut ptica. Ta će boja kasnije ostati suviše agresivna mrlja na tijelu, nikada se od toga neću izliječiti.
Razgovarale smo dugo, tekuće, a u pauzama su se izmjenjivali prizori rublja na vjetru. Balkon je bio prohodan, jesenji, vrijeme se mjerilo brojem majica, raspoloženjem njihovih boja. Poneke hlače, dijagonale, nesrazmjer. Susjedni balkoni koji uvijek žive bučnije.
Najgori bi zvuk bio udarac praznih staklenih boca, jedna o drugu, simfonija ronjenja na dah. Struganje stakla, miris ničega, zatim ono sunce koje to ne uspijeva biti jer stupnjevi, jer kosti i vjetar u čije se mirise ubrizgava sivoća zgrada.
Tako sam se punila. Iznutra bjelina. Pamuk. Zidovi prošarani krikovima, četvrtasti oblici koji rastu jedan iz drugog, šire se izvan skladištenja u dimenzijama i ulaze nam u čaj.
Volim njezin čaj. Podsjeća me na boju kose, očiju, nikad ništa crveno nisam vidjela u njoj. Bila je to ugodna promjena i više joj ne znam kalendarske početke. Takve priče volim.
Naša je nedovršenost upisana u još jedno glasno odobravanje prekida priče, čak i kada bismo se složile da je to uvijek bila jedna te ista priča. O nama onakvima kakve smo bile jednog prohladnog novosadskog jutra, raščetvoreno prisutne znajući da si ne praštamo jedino ta izmicanja sadašnjosti. To se ne bi smjelo događati, a jest. Meni. Ili zbog mene. I tu mi je bila sva važnost. Ostalo sam upila na suncu i vjetru, vjerojatno sličnim stupnjevima, bez balkona i rublja na susjednom štriku.
Svake sam godine najprisutnija, kažem joj u sebi. Sebi.
Svakom imenu dala sam to sebe jer se lakše disalo bez slojeva i taloga iako više ne pamtim kako teče takav postupak, koliko usporeno. Znam da je zarazan, da te skrši i onda jedino čaj pomaže. I putovanje. Nakon njega si ništa. Nula. Živiš napamet, u intervalima unošenja kalorija i bombi koje te rastaču na tekuću energiju.
- Jedeš kako treba?
- Jedem. Jer treba.
_____________________
Post je objavljen 14.10.2016. u 08:37 sati.